Narodna mudrost
Dijelimo s vama, zanimljivu hikaju sa prostora Sandžaka, iz bogate bošnjačke usmene proze, o poštenju i pravednosti.
Priča o nevoljniku kojeg je nužda natjerala da krade i o caru koji mu je promjenio život zbog jedne poštene geste.
Priča koja je pred vama dio je usmene prozne knjževnosti Bošnjaka Sandžaka.
Najpoznatiji zapis ove priče i niza drugih, sličnih priča, je Sretena Vukosavljevića, rođenog 5. marta1881. godine u Prijepolju.
Bio je ministar, narodni poslanik, pisac, učitelj i naučnik.
Bio je predsjednik Zemaljskog antifašističkog vijeća narodne odbrane Sandžaka (ZAVNOS)
Njegova najpoznatija zbirka kratkih priča pod naslovom”Sandžačke hićaje” izdata je 1936. godine.
Umro je 9. avgusta 1960. godine u Rovinju.
Đe pojedeš tu ne ukradi – Priča o caru i poštenom lopovu
Bio jedan siromah i imao ženu i petoro djece. Zanata nije imao i nije znao šta da čini. Otišao je u džamiju. Kada je izlazio glavni hodža, on ga zaustavi i upita:
– Boga ti, efendija, hoćeš li me posavjetovati, familija hoće da jede, a ja zanata i posla nemam. Kako da zaradim pare, šta da činim?
– Šta ti je otac radio? – upita ga hodža.
– Sram me da ti kažem.
– Kaži! – navaljivao je.
– Kad me pitaš, reći ću ti. Bio je lopov, hajduk. Samo je krao i time nas hranio.
– Kradi i ti! – posavjetova ga.
– Kako?
– Lahko. Kradi, samo nemoj ukrasti đe ćeš jesti.
I siromah poče da krade. Nabavio dlijeto, čekić i ostali halat potreban za krađu. Čim padne mrak, krene da razbija dućane.
Jedne večeri udarala je jaka kiša. Vrijeme stvoreno za hajduka. Krenuo on u krađu.
A te iste noći car izađe u šetnju. Iskrao se stražama i pošao sam po gradu, prerušen u običnog čovjeka. Idući tako ugleda siromaha i poče da ga prati. Taj isti car, neprepoznat, priđe mu na ćošku.
Uplašiše se jedan od drugog, a zatim se smiriše.
– Đe si krenuo? – upita ga neznanac.
– U krađu – priznade siromah.
– Hajde zajedno da krademo – predloži neznanac.
Krenuše zajedno. Pokušavali su obiti radnje, ali im nije išlo.
– Hajde sa mnom – reče mu nepoznati drug – znam jedno mjesto.
– Đe?
– Carska hazna.
– Nećemo, tamo su čuvari!
– Ne boj se – odgovori on – znam kako ući.
I povede ga. Uđoše u riznicu. Džakovi zlata i srebra svuda.
– Uđi ti – reče car – ja ću čuvati stražu.
Siromah uđe. Nađe komad hljeba, pojede ga i vrati se praznih ruku.
– Što ne uze? – naljuti se neznanac.
– Ne mogu. Đe jedem, tu ne kradem.
Ni ovaj čovjek tada ne htjede ni sam da uzme. Vratiše se u grad i rastadoše se. Siromah ode kući, a car u svoje odaje.
Ujutro blagajnik, vidjevši razvaljenu riznicu, ukrade dio blaga i sakri. Onda poče vikati da je opljačkan.
Kad je car čuo za to, naredi da se dovedu svi sumnjivi. Dovedoše i siromaha.
– Đe si bio? – upita car.
– U krađi.
– Šta si uzeo?
– Ništa. Pojeo sam hljeb i nisam htio krasti.
– Je li bio ko s tobom?
– Bio je jedan čovjek… ako ima iko da više liči na tebe, to je bio on.
Tada car naredi da dovedu blagajnika.
– Jesi li ti ukrao?
– Nisam.
– Pretresite mu kuću – naredi car.
Stražari se vratiše s vrećama zlata.
– Hej ti pohlepni čovječe!
– Dvadeset godina jedeš hljeb odavde – reče car – a malo ti je bilo. Pa još i kradeš!
– A ovaj jadnik, jednom zagrize koru hljeba i ne htjede ništa ukrasti.
– Dajte vješala! naredi on.
Zatim se okrenu siromahu i reče:
– Od danas ćeš ti biti moj blagajnik!
Riječnik manje poznatih riječi:
-
halat → alat, pribor potreban za neki posao
-
hajduk → razbojnik ili odmetnik koji živi od krađe
-
dućan → prodavnica, trgovina
-
kusur naći → snaći će te posljedice, “doći će ti na naplatu”
- hazna → dvorska blagajna
- hise (dio) → udio, dio nečega (npr. plijena)
- dijetlo → ravna, kratka metalna opruga nalik odvijaču
Izvor:
Sandžačke hićaje; Odabrala i priredila: Fahrija Hodžić Izdavač lista “Raška” 1936. prvo izdanje. Ponovno štampanje 1991. godine.