Erik H. Erikson
Odvajanje od roditelja
Jedna od ključnih psiholoških promjena u adolescenciji je proces postupnog odvajanja od roditelja. Proces odvajanja od roditelja i potrage za ličnim integritetom i identitetom započinje već u ranoj adolescenciji, a intenzivira se tokom srednje adolescencije. Ovaj proces ne podrazumijeva prekid odnosa, već promjenu njegove strukture i emocionalne funkcije. U ranoj adolescenciji dolazi do napuštanja idealizacije roditelja, što ima važan psihološki značaj jer označava izlazak iz dječjeg svijeta i početak autonomnog funkcioniranja. Roditelji prestaju biti glavni izvor osjećaja sigurnosti i dobrog stanja, a adolescent sve više traži oslonac u sebi i u vršnjačkim odnosima.
U srednjoj adolescenciji proces separacije dodatno se produbljuje kroz unutarnje i vanjsko udaljavanje od roditelja. Adolescenti umanjuju važnost roditeljskih stavova i autoriteta, što kod roditelja često izaziva osjećaj gubitka i nerazumijevanja. Ovaj proces može biti praćen osjećajem usamljenosti, mrzovolje i emocionalne izolacije, koji se tumače kao dio procesa žalovanja za ranijim odnosima. U kasnoj adolescenciji dolazi do uspostavljanja novih, zrelijih odnosa s roditeljima, temeljenih na uzajamnom uvažavanju i realističnijem sagledavanju njihovih osobina.
Vršnjački odnosi i prijateljstva u adolescenciji
Vršnjački odnosi imaju izuzetno važnu ulogu u psihosocijalnom razvoju adolescenata. U ranoj adolescenciji odnosi s vršnjacima istog spola postaju zamjena za bliskost koja je ranije postojala s roditeljima. Adolescenti nastoje provjeriti dijele li njihovi prijatelji slična iskustva, osjećaje i dileme, a sličnosti i razlike među vršnjacima postaju važno mjerilo pripadnosti.
U srednjoj adolescenciji dolazi do pomaka s individualnih prijateljstava prema lojalnosti grupi. Pripadnost grupi očituje se kroz zajedničke interese, stil odijevanja, glazbene preferencije i obrasce ponašanja. Istovremeno se širi mreža socijalnih kontakata, a odnosi se postupno prebacuju s istospolnih na mješovite grupe prijatelja. U ovoj fazi adolescenti često traže uzore izvan uskog porodičnog kruga, poput profesora, trenera ili roditelja prijatelja, s kojima se mogu identificirati.
U kasnoj adolescenciji broj bliskih prijateljstava se smanjuje, ali njihova kvaliteta postaje veća. Razvijaju se dublji emocionalni odnosi, uključujući o otkrivanje značaja naklonosti prema suprotnom spolu što ima veoma veliki9 značaju kasnijem formiranju ličnosti mlade osobe. Osjećaj povjerenja prems drugima ali i osjećaj dužnoti i obaveza u svakodnevnom životu posebno sšram drugih osoba.
Narcistički pomak i individualizacija
Narcistički pomak predstavlja jednu od središnjih psiholoških karakteristika adolescencije. U djetinjstvu se osjećaj vlastite vrijednosti gradi prvenstveno kroz roditeljsku brigu, ljubav i potvrdu. U adolescenciji, napuštanjem idealizacije roditelja, adolescent gubi taj vanjski izvor narcističkog zadovoljenja te se sve više okreće sebi kako bi izgradio osjećaj vlastite vrijednosti.
U ranoj adolescenciji ovaj pomak omogućava razvoj autonomije i početak samodefiniranja, ali u okolini često ostavlja dojam pretjerane usmjerenosti na sebe. U srednjoj adolescenciji narcistički pomak postaje još izraženiji kroz proces otklanjanja objekta, pri čemu adolescent privremeno oduzima emocionalnu važnost roditeljima kako bi mogao istraživati vlastiti unutarnji svijet. Ova usmjerenost na sebe ima važnu razvojnu funkciju jer omogućava individualizaciju i izgradnju stabilnog selfa.
U kasnoj adolescenciji narcističke preokupacije postupno slabe, a interes se preusmjerava prema stvarnom vanjskom svijetu, odnosima i dugoročnim ciljevima. Time se stvara temelj za integraciju identiteta i zrelije socijalno funkcioniranje.
Adolescenti i emocionalna ambivalentnost
Adolescenciju karakterizira izražena emocionalna ambivalentnost, koja se očituje u čestim oscilacijama raspoloženja i kontradiktornim težnjama. Mladi istovremeno teže autonomiji i sigurnosti, bliskosti i udaljavanju, ovisnosti i neovisnosti. Ove emocionalne turbulencije rezultat su brzih i često nesinhroniziranih promjena u tjelesnom, kognitivnom i psihičkom razvoju.
Razvoj apstraktnog mišljenja omogućava adolescentima dublju introspekciju i refleksiju o sebi, ali istovremeno povećava osjetljivost na unutarnje konflikte. Emocije se u adolescenciji izražavaju intenzivno, često impulzivno i „bučno“, što može zbunjivati i same adolescente i njihovu okolinu. Ipak, individualne razlike u sposobnosti prepoznavanja, procjenjivanja i izražavanja emocija igraju važnu ulogu u psihosocijalnoj prilagodbi. Ovaj tubulentni period i glasnoća u izražavanju svojih stavova i emocija bude često shvaćena kod roditelja i drugih odraslih u okruženju kao “neposluh” “buntovništvo” ili čak narodski rečeno, “bezobrazluk” no bitno je uviejk imati na umu da je to samo faza u kojoj mlada osoba pokušava naći svoje mjesto u društvu i prihvatiti novog sebe. Uslijed nagle promjene ni sam nije u potpunosti svijesna šta se to sa njenim organizmom i psihom dešava niti kad će i kako završiti.
Obrambeni mehanizmi u adolescenciji
Upotreba odbrambenih mehanizama jedna je od specifičnih karakteristika adolescencije. Mehanizmi poput asketizma, intelektualizacije i emocionalnog odmaka služe kao način zaštite od preplavljujućih emocija i unutarnjih konflikata. Odbrambene mahanizme adolescent često koristi kako bi izgradio vlasititu originalnost i autonomnost spram cijelokupnog društva. OdBrambene mehanizme poput intelektualizacije i odmaka od emocija adolescent koristi kako bi sebi i drugima pokazao i dokazao da je baš on drugačiji i originalniji od drugih čak i ako mu je pripadnost nekoj grupi od vitalne važnosti. U određenoj mjeri odbrambeni mehanizmi imaju adaptivnu funkciju jer adolescentu omogućuju privremeno očuvanje psihičke ravnoteže.
Međutim, kada se odbrambeni mehanizmi koriste rigidno i automatski, pod utjecajem snažnih negativnih emocija, mogu postati ograničavajući i dovesti do problema u socijalnom funkcioniranju. Potiskivanje emocija ponekad djeluje zaštitno, ali dugoročno može otežati autentično izražavanje i uspostavljanje bliskih odnosa. Adolescencija je stoga razdoblje u kojem se postupno razvija sposobnost fleksibilnog korištenja obrambenih mehanizama i emocionalne regulacije, što predstavlja važan temelj za mentalno zdravlje u odrasloj dobi.
Zaključak
Svaki izlazak iz komforne zone zastrašujuć je i buran. U kontekstu ljudskog života, prvih deset do dvanaest godina može se smatrati sigurnom zonom. Djetinjstvo, od rođenja do rane adolescencije, obilježeno je bliskom povezanošću s roditeljima. Tokom života, ovisnost o roditeljima se postepeno smanjuje. Po rođenju je svako dijete u potpunosti ovisno o roditelju, a s vremenom stiče adaptivne vještine i fizički se osamostaljuje.
Emocionalno odvajanje dolazi kasnije i ono je znatno turbulentnije, često zbunjujuće i bolno, kako za roditelje, tako i za mladu osobu koja teži osamostaljenju, ali se istovremeno boji odbacivanja. Roditelji se nerijetko osjećaju odbačenima zbog promjena kroz koje njihovo dijete prolazi, a odrazi tih promjena često su burni i neuobičajeni. Mnogi roditelji tada osjećaju da su omanuli u odgoju, jer njihovo, do jučer poslušno i gotovo savršeno dijete, pokazuje sasvim drugačiju stranu ličnosti, koja je nerijetko nepoznata i samom adolescentu.
U ovom periodu uloga roditelja i učitelja, ali i odraslih osoba općenito, postaje ključna. Dvije činjenice koje odrasli ne bi smjeli zaboraviti kako bi uspješno prevazišli turbulentne faze adolescencije jesu, prije svega, da oni i dalje predstavljaju autoritet te da trebaju biti nenametljiva, mirna luka za mladu osobu. Jednako je važno da ne zaborave kako su i sami nekada bili adolescenti i da su prošli sličnim stazama promjena kao i njihov tinejdžer danas.
Izvor: