Ova priča prikazuje kako jedna naizgled mala želja može odvesti u pogrešnom pravcu. Pod uticajem vršnjaka i želje da ne ostane po strani, dječak se nađe pred iskušenjem da učini nešto što je protivno njegovim vrijednostima. Kroz njegovu unutrašnju borbu i osjećaj stida, priča nas podsjeća koliko je važno slušati svoju savjest i donositi ispravne odluke.
Lekcija
Autor: Advan Hozić
Priča preuzeta iz knjige “Čudo od djeteta”
Grad je bio izlijepljen velikim bijelim plakatama na kojima se još iz daljine mogla pročitati vijest godine: u nedjelju popodne na gradskom stadionu gostovaće čuveni strani tim i odigrati prijateljsku fudbalsku utakmicu s domaćim ligašem. O tome se uveliko govorilo i na ulici, i u školskim hodnicima, pa i na radiju.
U tom stranom i nadaleko poznatom timu igralo je nekoliko slavnih fudbalera o kojima su i novine često pisale. Ali, cijene ulaznica za tu utakmicu bile su “paprene.”
Za đake i vojnike ulaznice su, doduše, bile upola jeftinije, ali i takve su bile dosta skupe.
– Gdje da nađeš tolike pare? – rekao je zabrinuto Ako Kadrić svom parnjaku u klupi Mašanu Ćatiću.
– He – osmijehnuo se Mašan zagonetno – treba se snaći!
Đaci su s pravom nasladom pričali o gostujućim fudbalerima kao o čarobnjacima koji znaju da izvode s loptom sve što zamisle.
Neke od njih su viđali na televizijskim ekranima kad je bilo prenosa utakmica stranih ekipa.
Prepričavalo se o šutevima, udarcima glavom, golmanskim paradama i svemu drugom što spada u fudbalsku igru, a sve to je povećavalo želju da se na svaki način u nedjelju stigne na stadion i da se ti majstori lopte vide uživo na djelu.
A pošto među đacima u osmom razredu i nema takvih koji ne vole da gledaju fudbalske utakmice, svi su se bili zapalili željom da vide taj događaj.
– A kako da se snađem? – pitao je Ako svog kolegu Mašana.
– Stari i stara neće dati ni paru, a nemam odakle da pozajmim.
Crknuću ako ne vidim tu utakmicu!
Znao je Ako Kadrić da njegov drug Mašan Ćatić uvijek ima nekakvih novaca po džepovima, iako mu nije bilo jasno odakle ih on zbavlja.
Svi su znali da Mašan živi kod starice bake, koja s tankom penzijom jedva sastavlja kraj s krajem.
Mašanovi roditelji su već nekoliko godina bili negdje vani, u nekoj stranoj zemlji i na nekakvom radu, a Mašan je jedva u godini dana dobijao od njih pismo.
Bio je već izdužio, izrastao, ponašao se kao veliki i često se viđao u društvu starijih drugova, mangupa i besposličara.
U njihovom društvu je naučio i da puši.
– Čuj, drpićemo nešto i prodati pa će biti para i za tebe – rekao je Mašan kroz zube i Ako je smjesta shvatio u što njegov parnjak iz klupe hoće da ga upetlja.
– Ne, ja neću da kradem – rekao je.
– Nije sila da moraš – prihvatio je Mašan.
– Ja te i ne nagovaram. Samo, otpiši utakmicu!
Ako Kadrić je u svakom pogledu bio čestit dječak i nikada mu na um nije padala misao da bi mogao da se upusti u neki lopovluk, u nešto ružno i nepošteno.
Ali, đavo ne ore i ne kopa, već samo o zlu radi.
Sad je bila ta primamljiva utakmica i svi su o njoj pričali, a Ako nije imao novaca da kupi ulaznicu.
Već je dvadesetak puta ostao pred velikom kapijom stadiona i uzalud stidljivo moljakao nepoznate ljude da ga uvedu unutra, a često doživljivao da su ga ljudi gurali i s njim se sprdali.
Zar opet da mu se dogodi da iza zatvorene kapije sluša povike publike na stadionu? Svi će gledati šta se tamo događa, a on neće. Svi će pričati šta su vidjeli, a on neće.
Nekako je i protiv volje upitao Mašana:
– A šta bi ti to drpio?
– Ma, ništa, nema veze! To i nije ničije. To u stvari i nije nikakva krađa, ako tako misliš – odvratio je Mašan suho, kao da više o tome ne razmišlja.
Poslije, dok se Ako još snebivao i borio sa sobom, Mašan ga je uhvatio za mišicu i šapnuo mu:
– Nemoj nikome živom da kažeš! To ćemo nas dvojica sami. Vidjećeš, nije ništa teško.
Sve će biti gotovo dok udariš dlanom o dlan.
Ja ću sve da sredim, tvoje je samo da malo pripaziš. I imaćeš dosta za utakmicu!
Da nije bilo te utakmice, nikada Mašan ne bi uspio da navuče Aku na tako nešto. Ali, napast je bila prevelika.
Pristao je. Tješio se da to neće biti neki grijeh ako Mašan uzme nešto što je ničije.
On u tome, eto, neće ni imati svoje prste, samo će malo pripaziti…
Bila je subota, dan uoči utakmice. Kad su izlazili iz škole, već je minulo podne. Na sve strane đaci su grajali o sutrašnjoj utakmici.
– Hajde sa mnom! – rekao je Mašan.
U jednoj uličici bilo je nekoliko prodavnica, a među njima i apoteka.
Na zidu te apoteke, blizu ulaznih vrata, bio je pričvršćen barometar: staklena cijev duga oko tri pedlja. Mašan se lopovski osvrnuo lijevo i desno. Ulica je bila pusta. Sve radnje su bile zatvorene.
– Vidiš li onaj barometar? – šapnuo je Mašan i očima pokazao na zid apoteke. – Ti pripazi da ne naiđe neki cajkan, a sagni se da se popnem da dohvatim!
Ako se najprije zaprepastio. Zar usred dana?
Pogledao je niz uličicu. Vidio je dvije žene koje su nešto pričale među sobom, vidio je starca koji je polako koračao sa štapom u ruci, a dvije djevojčice su trčale ispred njega.
Nikog više nije bilo.
– Kukavico! – procijedio je Mašan kroz zube i štrcnuo pljuvačku u stranu. – A ja to radi tebe! Tebi treba para! Samo se sagni da ja dohvatim onu stvarčicu i gotovo! Brzo!
Iz Mašanovih očiju sijevala je neka divlja vatra i Ako je vidio da može dobiti grdne batine ako sad uzmakne. A već je bio u onom bunilu kad se ne može ništa smisliti. Samo je osjećao strah koji mu se poput kakve kugle penjao uvrh grla. Već sljedeće sekunde bio je sagnut i Mašan se oslonio na njegova leđa, a istog trena je zgrabio cijev barometra na zidu.
Tada se, sa otvorenog prozora na spratu kuće koja je bila s druge strane ulice prema apoteci, začuo muški glas:
– Ostavite to! Barabe!
Bilo je to kao pucanj puške, kao udar biča, Mašan je u trenu pustio barometar i skočio sa Akinih leđa pa, ne gubeći ni časka, natisnuo kao zec niz ulicu, ne osvrćući se da vidi šta će biti sa Akom Kadrićem.
A Ako se samo uspravio i, držeći svoju školsku torbu pod mišicom, ostao zaleđen na istom mjestu, ispod onog barometra na zidu.
Pogled mu se zakovao na otvoreni prozor odakle ga je posmatrao brkat čovjek.
– Šta radite to, balavunderi? Hoćete da kradete? –pitao je brkati, iako tu više nisu bila dvojica, već sam Ako.
Onaj starac sa štapom polako je prelazio ulicu i bližio se Aki, a djevojčice su već dotrčale i zastale podalje od uplašenog dječaka gledajući ga kao kakvu zvijerku.
– Trebalo bi da sad siđem pa da te dobro namlatim, da se naučiš pameti – prijetio je čovjek s prozora, a zatim se obratio starcu:
– Jeste li ga vidjeli, molim vas, htjeli su da ukradu taj barometar!
Kakva drskost! Udarite ga tim štapom da ja ne silazim!
Dvije žene su prekinule svoju priču pa su stale i preko ulice, sa suprotne strane, gledale šta se događa.
– Sramota jedna, kakve sve danas ima dječurlije! – rekla je jedna.
– Treba njega u miliciju – kazala je druga i doviknula starcu:
– Gospodine, potjerajte ga u miliciju!
Starac je stao pred Aku i pogledao ga. Vjerovatno je odmah vidio da je dječak uplašen i naprosto ukočen.
Zapravo, Ako je bio pun očaja i stida.
Želio je da starac podigne štap i da ga udari, makar samo jednom.
Osjećao se ništavnim, bijednim i zato, da je starac podigao štap, on se ne bi ni pomakao.
– E, moj sinko – rekao je starac blago, gledajući Aku ispod sijedih vjeđa – ne valja ti to što si naumio da učiniš. A još si đak!
Zatim je podigao štap i pokazao niz ulicu.
– Idi, bježi! Trči kući! Ostavi se lopovskog posla, u tome nema sreće!
Čovjek s prozora je vikao nešto o tome da je on spasio apoteku, da njega nije bilo, lopovi bi pobjegli s barometrom, a starac je nešto muklo odvraćao o dječijim nestašlucima i mladosti – ludosti.
Žene su takođe nešto vikale o pokvarenoj dječurliji.
Ali Ako je sve to jedva čuo.
Pošao je polako, oborene glave, na klimavim nogama, pun jada.
Ne bi osjećao veću sramotu ni kad bi bio go golcat na ulici.
Izvor:
Advan Hozić; “Čudo od djeteta” Biblioteka Lastavica, 1979. godina