Julian Barnes
Kada danas govorimo o djetinjstvu, zamišljamo razdoblje života koje je posebno, osjetljivo i zaštićeno. Međutim, kroz veći dio historije djetinjstvo nije imalo ovakav status. Dijete je dugo vremena bilo više sredstvo opstanka nego biće kojem se posvećuje pažnja. Tek postepeno, kroz različita društvena razdoblja, ono dolazi do pozicije koju ima danas – ponekad čak i pretjerano naglašene.
Francuski historičar Philippe Ariès smatrao je da djetinjstvo kao posebno razdoblje nije postojalo sve do 17. stoljeća. Djeca su, prema njegovom shvatanju, bila uključena u svijet odraslih čim bi prestala ovisiti o majci. Iako kasnija istraživanja pokazuju da su i ranije djeca imala svoje mjesto u društvu – kroz igru, ilustracije u rukopisima i savjete o odgoju – jasno je da djeinjstvo nije imalo status koji danas smatramo prirodnim.
Stari vijek: dijete kao budući radnik i ratnik
U starom vijeku djetinjstvo je imalo svoju funkciju, ali ne i posebnu vrijednost. U društvima u kojima je opstanak bio prioritet, djeca su od najranije dobi pripremana za uloge koje će imati kao odrasli.
Kod starih istočnih naroda, djeca su već sa četiri ili pet godina učila osnovne vještine poput trčanja, hrvanja, jahanja i rukovanja oružjem. Dječaci su se pripremali za borbu i odbranu zajednice, dok su djevojčice pomagale u kućanstvu i učile poslove koji su ih čekali u odraslom životu. Djetinjstvo nije bilo odvojeno od rada – ono je zapravo bilo njegov početak.
U Sparti je ovaj princip bio doveden do krajnjih granica. Dječaci su već sa sedam godina napuštali porodicu i odlazili u državne ustanove gdje su učili izdržljivost, poslušnost i vojničke vještine. Obrazovanje u širem smislu bilo je zanemareno – čitanje i pisanje smatrali su manje važnim u odnosu na fizičku snagu i spremnost na borbu.
U Ateni je pristup bio uravnoteženiji. Djeca su učila muziku, književnost, govor i filozofiju, ali i gimnastiku i borilačke vještine. Igra je imala važno mjesto – primjerice kroz modeliranje glinom i druge kreativne aktivnosti. Ipak, djevojčice su uglavnom ostajale u kući i pripremale se za tradicionalne uloge.
U Starom Rimu položaj djeteta zavisio je gotovo isključivo od oca. On je imao pravo odlučivati o životu novorođenčeta. Napuštanje ili ubijanje neželjene djece nije bilo rijetkost, a odgoj je bio usmjeren na disciplinu, poslušnost i pripremu za služenje državi.
Srednji vijek: između religije, rada i preživljavanja
Srednji vijek donosi određene promjene, ali i zadržava mnoge stare obrasce. Pod utjecajem religije, posebno kršćanstva, razvija se ideja zaštite djece. Crkva se suprotstavlja ubijanju novorođenčadi, a neželjena djeca često se zbrinjavaju u samostanima.
Ipak, svakodnevni život djece bio je težak. Djeca su već sa sedam godina ulazila u svijet rada – učila zanate, služila u drugim porodicama ili pomagala u kući. Na selu su čuvala životinje, donosila vodu i radila u polju. Njihov doprinos porodici bio je stvaran i nužan, a ne simboličan.
Visoka smrtnost djece uticala je na emocionalnu distancu roditelja, ali zapisi pokazuju da su roditelji ipak brinuli o djeci – ulagali trud u njihovo liječenje, zaštitu i odgoj. Djeca su se često posmatrala kao „mali odrasli“, jer nije postojala jasna granica između djetinjstva i odraslog doba.
Renesansa i reformacija: početak promjena
U periodu humanizma i renesanse dolazi do značajnih promjena u shvatanju djetinjstva. Razvija se ideja da dijete ima svoje specifičnosti i da ga treba odgajati u skladu s njegovim razvojem.
Veliki doprinos dao je Jan Amos Komenski, koji je naglašavao važnost ranog odgoja, razvoja govora, zdravlja i moralnih vrijednosti. Smatrao je da obrazovanje treba biti dostupno svima, bez obzira na spol i društveni status.
Istovremeno, reformacija donosi i stroži pogled na dijete. Pod utjecajem Johna Calvina, dijete se posmatra kao biće sklono grijehu koje treba disciplinu i kontrolu. Kazne i stroga pravila postaju uobičajeni dio odgoja.
Novi vijek: dijete kao posebno biće
Od 17. stoljeća, djetinjstvo se počinje jasno odvajati od odraslosti. Djeca više nisu mali odrasli, nego bića sa posebnim potrebama.
Razvija se obrazovni sistem, uvodi obavezno školovanje, a igra postaje ključni dio djetinjstva. Porodica se sve više usmjerava na dijete, a emocionalna povezanost između roditelja i djece postaje izraženija. Majke češće same doje djecu, čime se dodatno jača bliskost.
Dijete postaje važan član porodice – ne samo budući radnik, nego biće čiji razvoj i dobrobit postaju prioritet.
Savremeno doba: dijete između dvije krajnosti
U 20. stoljeću dolazi do naglih i ponekad suprotstavljenih promjena u shvatanju djetinjstva. Najprije se pojavljuju stroge teorije poput onih koje zastupa John B. Watson, koje naglašavaju kontrolu, disciplinu i oblikovanje ponašanja.
Zatim dolazi druga krajnost – dijete postaje centar porodice. Naglašava se važnost ljubavi, pažnje i slobode, što donosi značajne pozitivne pomake u razumijevanju dječijih potreba.
Danas se često susrećemo i s novim izazovom – pretjeranom popustljivošću. Roditelji žele dati djetetu sve, ali ponekad zaboravljaju postaviti granice. Dijete tada može preuzeti kontrolu nad porodičnim odnosima, što dugoročno nije korisno za njegov razvoj.
Most ka modernom razmišljanju
Kroz historiju osnovni cilj bio je preživjeti, proširiti porodicu i na kraju doživjeti zrelo doba. Ipak, mora se imati u vidu činjenica da su način života u starom i srednjem vijeku te sistem vrijednosti u mnogome razlikovali od današnjih.
Dječaci i djevojčice tog vremena možda nisu imali vremena za igru i dokolicu kakvu danas poznajemo, ali kroz igru su se osposobljavali za buduće ratnike, zanatlije, domaćice i odgajateljice. Djetinjstvo je bilo period konstantnog učenja i pripreme za zrelo doba. Jedini period u životu kada su djeca mogla naučiti vještine preživljavanja bilo je upravo djetinjstvo.
Djetinjstvo je bilo obilježeno sticanjem vještina za preživljavanje i dosezanje godina zrelosti. Iako nam iz perspektive postmodernog čovjeka izgleda tužno što djeca u davnoj prošlosti nisu imala ono što danas smatramo djetinjstvom, niko ne može sa sigurnošću reći da su djeca tog vremena bila nezadovoljna.
Možda bi dječacima i djevojčicama starog i srednjeg vijeka načini na koje današnja djeca provode svoje djetinjstvo – uz kompjutere, bez bliskog kontakta s vršnjacima i prirodom – izgledali besmisleno i neobično. Ko zna?
Druga krajnost s kojom se suočavaju današnji mladi naraštaji je teško sazrijevanje i dugotrajna vezanost za djetinjstvo u emocionalnom i mentalnom smislu, te opća nespremnost za samostalan život i donošenje odluka, možda upravo zbog života u ekstremno lagodnim uslovima.
Dijete i ravnoteža: lekcija za savremeno roditeljstvo
Kroz historiju, dijete je prošlo put od zanemarenog bića do centra društva. Ni jedna krajnost nije idealna. Današnje dijete treba ljubav, ali i granice; slobodu, ali i odgovornost; pažnju, ali ne po cijenu gubitka autoriteta roditelja.
Najveći izazov savremenog roditeljstva možda je upravo u pronalasku te ravnoteže – između onoga što je bilo i onoga što danas postajemo. Dijete koje odrasta uz jasne granice, ljubav i pažnju razvija samopouzdanje, empatiju i sposobnost za donošenje zrelih odluka. U konačnici, odgoj koji spaja brigu i disciplinsku strukturu daje najbolju osnovu za zdrav i ispunjen život.
Izvori:
- Nikolić Jakus, Z. (n.d.). Povijest djetinjstva u srednjem vijeku i povijest emocija: Osjećaji roditelja prema djeci kao primjer istraživačkog pristupa temi osjećaja u prošlosti. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
- Begović, B. (2023). Djetinjstvo – moderni i tradicionalni pristupi [Završni rad, Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci]. Sveučilište u Rijeci.