Amila Čamdžić
Uvod
Pogledamo li danas oko sebe, možemo vidjeti da su djeca postala vlasnici svojih roditelja. Kontrolišu ih, nameću svoje ideje, ispitivaju do kojih granica su roditelji spremni da idu. Roditelji, da li iz ljubavi ili nekih drugih razloga, tu kontrolu primjećuju uglavnom kod drugih, ali kod sebe, ne. Nisu ni svjesni da su postali ‘robovi’ svoje djece. Nisu ni svjesni koliku kontrolu dijete ima nad njima. Kada kažu: „Sve je pod kontrolom. Ja mogu kontrolisati svoje dijete!“ A kako bismo onda nazvali to, što svaki put kad dijete zaplače, roditelj skače na noge, i traži razne načine da mu udovolji, samo da ne plače. To je vid kontrole, koju dijete, još od rođenja koristi za postizanje svog cilja. A roditelji toga nisu ni svjesni. To poslije prerasta u mnogo veće i ozbiljnije oblike kontroliranja, ukoliko se ne poduzmu određene mjere i ukoliko se ta kontrola ne cirkuliše na ispravan način. Roditelji treba da uvide kad njihovo dijete manipulira njima, a kad zaista treba određeni oblik pažnje.
Roditelji u savremenom društvu više ne rade za sebe, za svoj opstanak, ili opstanak određene društvene zajednice. Oni danas, rade samo za dijete (djecu). Da njihovo dijete ima najbolji krevetić, najbolja kolica, najbolje igračke, najbolju hranu, najbolju odjeću, najbolje škole, najbolju kuću, auto i sve ostalo, samo da je najbolje. Jer nije vrijedno, ako nije najbolje. Da li je ovo neki vid kontrola?
Ovo je samo jedan od niza problema, koje je donijelo preveliko zanimanje za djecu i popularizovanje raznih teorija o odgoju djece u zadnjem stoljeću. Djeca, zasigurno, najdivnija bića koja nas okružuju, su danas postala centar interesovanja svih segmenata života. Djeca se pojavljuju u reklama, na filmovima, na umjetničkim djelima velikih slikara, u muzičkim spotovima, na bilbord plakatima i sl. Pored velikog interesovanja za njih, njihov rast i razvoj, oni su postali i sredstvo zarade velikih kompanija, sredstvo koje pomaže drugima da bude viđeni i prepoznatljivi. A njihovi roditelji to dopuštaju, jer misle da djeci pružaju ono što je za njih najbolje.
Istina je da je položaj djeteta u porodici i društvu, kroz historiju, prošao jedan trnovit put, za koji ona sigurno nisu kriva. Put od totalne marginalizacije iz društva pa do zauzimanja centralnog mjesta u društvu nije bio lagan. Ali ovakav način prelaska iz jedne krajnosti u drugu, zasigurno ne nosi nikakvo dobro. Zato je rješenje najbolje naći negdje na sredini.
U daljem tekstu je prikazan položaj koji je zauzimalo dijete unutar zajednice, od vremena kada su bili ‘robovi’ pa do vremena kada su postali ‘robovlasnici’.
Dijete kroz historiju
Čovjek je živo biće koje najduže zadržava svoje mlade pored sebe. Kroz historiju se ovisnost koja djeca imaju prema roditeljima, pomjera ka zrelijoj dobi mladih. (Suzić, 2006) Tako da danas djeca ovise o roditeljima duže nego ikad u historiji.
Od najprimitivnijih zajednica, se može pratiti položaj djeteta u porodici. „Ljudski čopor u primitivnim zajednicama istorijski je vrlo brzo shvatio da se brojnost članova grupe može povezati sa opstankom, sa sigurnošću i ukupnom moći plemena.“ (Suzić, 2006:40) U feudalnom društvu je brojnost porodice bila važna za opstanak, jer je predstavljala radnu snagu koja će doprinijeti ekonomskoj, socijalnoj i materijalnoj sigurnosti porodice. (Suzić, 2006) Upravo se iz ovih potreba djeca morala brzo odrasti, i morala su veoma rano napustiti djetinjstvo i posvetiti se velikim poslovima i velikim odgovornostima. Tada djeca nisu mogla govoriti u svoje ime, već je za njih, kao i za žene, govorio neko drugi. Nije postojao ni najmanji znak zanimanja za njih, već su ih smatrali malim odraslim osobala, ili malim ljudima. (Vederil, 2005)
U srednjem vijeku, djeca su radila u drugim porodicama kao posluga ili šegrti. To su uglavnom bili poslovi posluživanja za stolom, namještanja kreveta i sl. Obrazovanje su stjecali tokom šegrtovanja, gdje je vlasnik domaćinstva svoje znanje, vještine, iskustva i ljudske vrijednosti prenosio na dijete koje radi u njegovom domaćinstvu. Zanimljivo je da, inače znanje nije prenosio na svoje vlastito dijete, već ga je slao u drugu kuću u kojoj je ono učilo od vlasnika tog domaćinstva. Svakodnevnim učešćem djece u životu odraslih, prenosila su se iskustva sa generacije na generaciju. Djeca su spoznavala život u bliskom kontaktu sa svakakvim ljudima, i gdje je god bilo odraslih bilo je i djece. U odrazovanju ove djece najvažnije je bilo da oni steknu znanja iz knjiga o lijepom ponašanju i učtivosti, te detaljna uputstva o tome kako se ponašati u svakom aspektu života, praktičnom i moralnom. Samim tim što nije postojao sistem školovanja, ovom načinu odgoja i obrazovanja djeteta je pridavana velika pažnja. (Vedetil, 2005) U ovom periodu postojala je i velika smrtnost male djece, ali emocije žaljenja nisu bile intenzivne kao danas, jer bi na mjesto umrlog djeteta dolazilo drugi, novorođeno dijete. (Suzić, 2006)
Tokom perioda industrijalizacije, djeca su imala mogućnosti da rade u pogonima, gdje su eksploatisali njihovu radnu snagu, jer su bili brži, spretniji i izdržljiviji od odraslih. Ali se onda pojavljuju revolucionarni potezi industrijalaca, kao što je Robert Owen, koji je skratio rad djece u industriji i humanizovao uslove u kojima rade. Nakon toga, su i drugi krenuli njegovim stopama, jer se pokazalo ekonomski unosnim. (Suzić, 2006)
U XV i XVI vijeku, odgajanje djece je počelo sporo, ali postepeno da se mijenja. Sistem šegrtovanja, je zamijenjen školovanjem. Školovanje je bilo sve zastupljenije, pogotovo kod viših slojeva društva. Najveća promjena je bila usredotočenost porodice na dijete, i želja porodice da provodi više vremena sa svojom djecom. Djevojčice će morati čekati do XIX vijeka da bi i one mogle ići u prave škole, i napustiti obrazovanje koje su imale kod kuće. Stjecanje znanja u školama je jako kritikovano, jer su se djeca izdvajala iz prirodnog okruženja i prijetila im je opasnost da upadnu u loše društvo ili da uče djetinjarije. U XVII vijeku se u knjigama o lijepom ponašanju se nalaze instrukcije za roditelje o tome kako da se ophode prema svojoj djeci, savjetuje im se kako da kažnjavaju djecu, kada da počnu učiti slova, da razgovaraju sa djecom svakog dana. Tako se porodica sve više posvećuje odgoju djece, tako da već u sljedećem vijeku porodica se distancira od porodice, postaje privatna. Posjetioci više nisu dobrodošli u bilo koje doba dana ili noći, kao ranije. U centru zanimanja moderne porodice je obrazovanje i zdravlje, gdje su roditelji smatrali da dijete imaju specifične potrebe od kojih je najznačajnija da idu u školu, često uz najstrožije i najmoralnije načine uz veoma mnogo kazni.
Tek u XX vijeku nastaje velika popularizacija psiholoških teorija i odgajanju djece i žarke želje da se djetetu pruži ono najbolje. Već je postajao veliki broj literature o djeci, uglavnom medicinske prirode, ali se onda javlja i ona koja govori o emotivnim i društvenim potrebama djece. Tada država preuzima kontrolu nad djecom, gdje su djeca smatrana više imovinom države, a sve manje svojim roditelja. Smatralo se da su roditelji isuviše uskogrudi, previše sebični ili klasno ograničeni da bi mogli omogućiti djetetu optimalan razvoj u građane spremne na saradnju i naporan rad. Zato se velika pažnja pridavala onome što kažu ljekari, psihijatri, stručnjaci za odgajanje, bračni savjetnici, lideri javnog mijenja.
Dvadesetih i tridesetih godina ovog vijeka vladao je biheviorizam. Sada na scenu nastupaju razne teorije, koje su se energično zalagale da roditelji direktno i manipulativno nadziru okruženje svoje djece. Smatralo se da jedino neophodno nadgledanje okruženja u kojem dijete nalazi da bi njegovi uslovni refleksi mogli ispravno da razvijaju. Jedna od najutjecajnijih ličnosti je bio Votson, koji se u svom pristupu radikalno pozivao na okruženje. Smatrao je da neprimjerene emotivne reakcije treba da se svedu na najmanju moguću mjeru: izbjegavati glasovne zvukove koji bi prekomjerno stimulirali reakcije straha, dopustiti djeci da nose komotnu odjeću da bi se na najmanju mjeru svele reakcije gnjeva, i najznačajnije ne treba stumulirati reakcije ljubavi ako dijete neprestano pokušava biti samo stalno. On je zahtjevao da se sa djecom postupa kao da su male odrasle osobe, a kontakti između roditelja i djece trebaju biti propisani strogim pravilima. Votson nije odobravao maženje djece kad se spotaknu i povrijede, te izražavanje roditeljske nježnosti treba da se svede na ‘rukovanje s njima ujutro’. Postojalo je također i ubjeđenje da postoje naučni dokazi da je majčina ljubav sama po sebi opasna, što je uzdrmalo staru izreku ‘majka najbolje zna’. U to vrijeme se vjerovalo da nauka sve zna, pa se smatralo da i odgajanje djece treba da se zasniva na zdravim tehničkim načelima. Dijete mora da se odgaja planski, ili će biti upropašteno. Roditeljima je savjetovano: „Nikada nemojte dati djetetu ono za čim plače; pustite ga da se isplače i da se odvikne od plakanja.“ Ovaj u suštini bihevijoristički eksperiment, u društvenom inžinjeringu bio je prvi sistematični pokušaj da se djeca tretiraju kao objekti pručavanja i kontrole.
Nedugo nakon ovako strogo kontroliranog djeteta, dok su još uvijek vladali Votsonovi koncepti, tridesetih i četrdesetih godona neki teoretičari su počeli da ističu drugu krajnost. Sada ljubav, koja je predstavljala veliku opasnost je poprimila apsolutno suštinski značaj. Djeca moraju da se osjećaju željena. Sve se mora prilagoditi djetetu., Kontrolisano dijete je bilo nesretno, otuđeno, mrzilo je i sebe i druge, nije bilo spontano, već mehanički, bilo je nekreativno i neurotično.
Međutim, iz brojnih razloga prekomjerna popustljivost je ubrzo izazvala reakcije. Prije svega bilo je nerealno očekivati da će roditelji svu slobodu pružiti djeci, a da nimalo slobode neće sačuvati za sebe. Zatim je roditelje počela uznemiravati činjenica da su svojoj djeci prestali prenositi tradiciju i vrijednosti kojima su oni bili poučavani. Djeca, prekomjerno popustljivih roditelja su izrasla u prekomjerno zahtjevne ljude, tiranine i egocentrike. Neki roditelji, nisu znali šta su pogriješili, ali su znali da nisu dobro odgojili svoju djecu. Tada su, mada sa zakašnjenjem psiholozi i pedijatri priznali da su izazvali konguziju, i da je ideja da ’dijete ne može da učini ništa pogrešno’ otišla predaleko, i da roditelji treba da budu u stanju da kažu ‘ne’. (Vederil, 2005)
Zaključak
Položaj djeteta u porodici i društvu, se zasigurno mijenjao kroz historiju. Nekada je bilo zanemareno, smatrano nevažnim članom bilo koje zajednice, a nekada je bilo u centru svih interesovanja, svih članova zajednice. Dijete se nije pitalo za to, već su takozvani ‘stručnjaci za odgoj’ smatrali da znaju šta je najbolje za dijete. A ti stručnjaci su samo ljudi. A ljudi griješe. Tako su i oni pravili greške, tokom niza godina. Danas dijete, još uvijek zauzima središte zajednice, ali moraju postojati neke granice, koje neće dozvoljavati narušavanje slobode odraslih. A također danas, postoje i roditelji, koji u potpunosti zanemaruju svoju djecu, a i oni koji popuštaju i prepuštaju sve svojoj djeci. U današnje vrijeme ne postoji neki opći trend odgoja djece, niti stavljanja djeteta u neki položaj koji će biti univerzalan. Danas se sva historijska razdoblja mogu pronaći u nizu različitih porodica. Samo u današnje vrijeme se može vidjeti raznolikost odgojnih formi, što uveliko otežava rad svim odgojno-obrazovnim radnicima. Jedini način, da se izbavi iz ove situacije jeste pronaći srednje rješenje, koje će biti neka kompenzacija ove dvije krajnosti. Sredina, koja će omogućavati ispravan razvoj djeteta unutar društva, da izraste u formiranu ličnost, bez da bude potišteno na bilo koji način, ili sa druge strane da mu bude omogućeno izrastanje u manipulatora.