Sahih Muslim
Dijelimo s vama jednu kratku, ali duboko poučnu priču o kralju i pravilu broja 99, koja nas podsjeća koliko se ljudska sreća često ne nalazi u onome što posjedujemo, nego u načinu na koji gledamo na ono što imamo. U vremenu kada čovjek lako zaboravi vrijednost onoga što mu je dato i stalno traži više, ova priča nas vraća jednostavnoj, ali snažnoj istini – da mir srca ne dolazi iz mnoštva stvari, nego iz zahvalnosti i zadovoljstva onim što već postoji u našem životu.
Kroz simboliku jednog broja koji nedostaje, priča otkriva kako se i najveće bogatstvo može pretvoriti u nemir ako u nama izostane osjećaj zahvalnosti. Događaj iz priče je naša svakodnevnica. Čovjak je zaboravno i nezahvalno biće. Ali ako oplemenjuje svoj duh i karakter može desegnuti viši stepen od meleka.
Ova priča je kao ogledalo u kojem možemo prepoznati vlastite misli, želje i zaborave, i možda se podsjetiti da je prava sreća često već tu, ali skrivena u našem pogledu na svijet. Zahvalnost nije niti riječ, niti gest već stanje duše. Kakve su nam misli takav nam je život. Ona je najveća blagodat koju nam Allah Uzvišeni dariva ali se moramo potruditi da je pronađemo u sebi.
„Ako vi budete brojili Allahove blagodati, nećete ih nabrojiti, – Allah, uistinu, prašta i samilostan je…“ (Pčele, 18)
Bio jednom jedan kralj koji je imao sve što čovjek može poželjeti: bogatstvo, moć, dvorce i vojsku, ali uprkos svemu tome nije bio sretan. Često je posmatrao svog slugu koji je radio skromne poslove, a ipak je djelovao mirno i zadovoljan, pjevušio dok radi i nije se žalio na svoj život. To je kralja zbunjivalo i počelo ga je izjedati iznutra, pa ga jednog dana pozove i upita kako je moguće da neko ko ima tako malo bude sretan, a on koji ima sve to nije.
Sluga mu odgovori:
„Nemam nikakvu posebnu tajnu, gospodaru.“
Ali kralj nije bio zadovoljan tim odgovorom i insistirao je da mu kaže istinu.
„Reci mi odmah kako možeš biti tako miran i sretan!“, naredi kralj.
Na kraju, sluga pristade, a kralj mu dade kesu sa 99 zlatnika, rekavši:
„Ovih 100 zlatnika je tvoja nagrada. Uzmi i uživaj u bogatstvu.“
Sluga se zahvalio i otišao kući. Međutim, kada je izbrojao zlatnike, primijetio je da ih ima 99, a ne 100. U tom trenutku, iako je imao više novca nego ikada ranije u životu, u njegovoj glavi se javila misao: jedan nedostaje.
Od tog trenutka, umjesto radosti, počeo je osjećati nemir. Svaki dan bi ponovo brojao zlatnike, i svaki put bi mu u mislima odzvanjalo isto: „fali jedan“. Prestao je pjevati, nestala je njegova vedrina, a unutrašnji mir koji je ranije imao polako je nestajao. Njegova porodica ga je pitala zašto je tužan kada ima toliko novca, ali on bi im uvijek odgovarao:
„To nije to… nedostaje mi jedan zlatnik.“
Nakon nekog vremena, kralj ga ponovo pozva i vidje da se potpuno promijenio. Više nije bio onaj isti čovjek koji je zračio spokojem. Tada mu kralj reče:
„Bio si sretan kada nisi imao ništa. Sada imaš 99 zlatnika i nesretan si, jer si dopustio da te jedan koji nedostaje zasjeni sve što imaš.“
Sluga je tada shvatio poruku – da sreća ne dolazi iz broja stvari koje posjedujemo, nego iz sposobnosti da budemo zahvalni na onome što imamo i da ne dozvolimo da nas ono što nam nedostaje liši mira zbog onoga što već posjedujemo.
„… i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. – Čovjek je, uisitnu, nepravedan i nezahvalan“. (Ibrahim, 34)