Autor: Memić A.
Igra kao fenomen se kroz povijest čovječanstva često spominje kao opći životni pokretač. U sociologiji igra kao društveni fenomen posebno je analizirana tema u teorijama Ervinga Goffmana koji u svom dramaturškom pristupu društveni život poredi s pozorišnom predstavom u kojoj pojedinci preuzimaju različite društvene uloge i prilagođavaju svoje ponašanje situaciji i očekivanjima drugih. Iako se ne bavi igrom u doslovnom smislu, njegov pristup pokazuje da društvene interakcije imaju elemente igre, poput preuzimanja uloga, poštivanja pravila i međusobnog usklađivanja ponašanja.
S druge strane, Johan Huizinga u djelu Homo Ludens smatra da igra nije samo oblik zabave, već temeljna ljudska aktivnost iz koje su se razvili brojni elementi kulture i društvenog života. Prema njegovom shvatanju, kroz igru ljudi razvijaju kreativnost, usvajaju pravila, uče saradnju i stvaraju društvene odnose, zbog čega je igra jedan od temelja ljudske kulture i civilizacije.
Kada govorimo o dječjoj igri, najčešće prvo pomislimo na igračke. Roditelji razmišljaju o tome koje su igračke edukativne, koje razvijaju inteligenciju ili motoriku, dok trgovine svake godine nude nove proizvode koji obećavaju brži razvoj i bolje rezultate. Međutim, postavlja se jedno mnogo važnije pitanje – da li je djeci danas zaista potrebno više igračaka ili više prilika da se slobodno igraju?
Živimo u vremenu u kojem je gotovo svaki trenutak dječijeg dana unaprijed isplaniran. Nakon vrtića ili škole slijede strani jezici, sportovi, muzičke škole, kreativne radionice i različite vannastavne aktivnosti. Čak i slobodno vrijeme često je ispunjeno ekranima koji nude gotovu zabavu i trenutnu stimulaciju. U takvom načinu života igra polako prestaje biti prirodna aktivnost djeteta i postaje nešto što se mora uklopiti u raspored.
Djeca ne uče samo kada ih podučavamo
Roditelji često osjećaju odgovornost da dijete neprestano nečemu podučavaju. Žele da ono što prije nauči čitati, pisati, govoriti strani jezik ili razviti određeni talent. Takva želja potpuno je razumljiva, ali ponekad zaboravljamo da dijete najveći dio svog učenja ostvaruje upravo onda kada mislimo da se „samo igra“.
Kada dijete gradi kulu od kockica, ono ne razvija samo motoriku. Ono planira, procjenjuje, pokušava, griješi i traži novo rješenje. Kada se igra trgovine ili doktora, razvija govor, maštu i razumijevanje društvenih odnosa. Kada s vršnjacima pregovara oko pravila igre, uči strpljenju, kompromisu i poštovanju drugih ljudi.
Upravo zato igra nije suprotnost učenju. Ona je jedan od njegovih najprirodnijih oblika.
Odrasli ne trebaju voditi igru
Jedna od najčešćih grešaka koju odrasli nesvjesno čine jeste potreba da stalno usmjeravaju dječiju aktivnost. Čim dijete zastane, roditelj nudi rješenje. Ako nešto nije ispalo kako treba, odrasla osoba pokazuje kako se „ispravno radi“. Kada među djecom nastane nesporazum, odrasli ga odmah rješavaju.
Naravno, postoje situacije u kojima je intervencija neophodna. Međutim, ako odrasli neprestano preuzimaju inicijativu, dijete postaje ovisno o tuđim uputama. Umjesto da razvija vlastitu sigurnost, ono počinje čekati potvrdu da je nešto uradilo ispravno.
Ponekad je najveća pomoć upravo to da odrasla osoba napravi korak unazad. Dijete koje dobije priliku da samo pronađe rješenje razvija mnogo više od jedne vještine. Razvija povjerenje u vlastite sposobnosti, a upravo je ono temelj samostalnosti u odrasloj dobi.
Najvrjednije igračke ne mogu se kupiti
Često vjerujemo da će dijete biti sretnije ako ima više igračaka. Međutim, iskustvo pokazuje da djeca nerijetko provedu više vremena igrajući se kartonskom kutijom nego skupom elektronskom igračkom.
Razlog je jednostavan. Igračke koje imaju unaprijed određenu funkciju ostavljaju malo prostora za maštu, dok obični predmeti postaju ono što dijete želi da budu. Danas su brod, sutra kuća, a već za nekoliko minuta svemirska letjelica.
Dječija kreativnost ne razvija se onda kada su sva rješenja ponuđena. Ona se razvija onda kada dijete samo osmišljava nova.
Kada zaštita postane prepreka
Svaki roditelj želi zaštititi svoje dijete. To je prirodna potreba i jedan od najjačih roditeljskih instinkta. Međutim, pretjerana zaštita ponekad može usporiti razvoj upravo onih sposobnosti koje će djetetu jednog dana biti najpotrebnije.
Dijete koje nikada ne smije pasti teže će naučiti ustati. Dijete kojem se stalno govori da bude oprezno može razviti strah od novih iskustava. Ako odrasli stalno uklanjaju prepreke s djetetovog puta, ono neće imati priliku naučiti kako ih samostalno savladati.
Naravno, sigurnost uvijek mora biti prioritet. Ali između sigurnosti i pretjerane zaštite postoji velika razlika. Djeci su potrebni izazovi koji odgovaraju njihovom uzrastu, jer upravo kroz njih razvijaju otpornost, snalažljivost i samopouzdanje.
Vrijeme je najvrjedniji poklon
Savremeni roditelji često osjećaju da djeci moraju pružiti što više materijalnih stvari. Međutim, ono što djeca najviše pamte nisu skupe igračke nego zajednički trenuci.
Zajednička igra ne mora trajati satima niti zahtijevati posebnu pripremu. Nekada je dovoljno zajedno graditi od kocaka, crtati, šetati šumom ili osmisliti novu igru od predmeta koji se već nalaze u kući. Upravo u takvim trenucima dijete razvija osjećaj da je važno, saslušano i prihvaćeno.
Roditelj koji se iskreno zainteresuje za dječiju igru ne razvija samo djetetove sposobnosti. On gradi odnos koji će ostati važan i onda kada igračke odavno budu zaboravljene.
Igra priprema dijete za život
Kroz igru dijete uči čekati svoj red, prihvatiti poraz, sarađivati, donositi odluke i rješavati sukobe. Uči razumjeti vlastite emocije i prepoznati osjećaje drugih ljudi. Nijedna aplikacija, video ili digitalna igra ne može u potpunosti zamijeniti iskustvo koje nastaje u stvarnoj interakciji s drugom djecom i odraslima.
Zbog toga igra ne priprema dijete samo za školu. Ona ga priprema za život.
Možda upravo zato nije najvažnije pitanje koliko će dijete znati sa šest ili sedam godina. Mnogo je važnije hoće li biti radoznalo, samostalno, uporno i spremno učiti tokom cijelog života.
Budućnost djece počinje danas
Djeca koja danas odrastaju živjet će u svijetu koji će biti znatno drugačiji od onoga u kojem smo odrastali mi. Tehnologija će nastaviti mijenjati način života, ali postoje vrijednosti koje nijedna tehnologija neće moći zamijeniti. Radoznalost, kreativnost, empatija, sposobnost saradnje i samostalnog razmišljanja razvijaju se mnogo prije nego što dijete nauči koristiti najsavremenije uređaje.
Zato je uloga odraslih mnogo veća nego što se na prvi pogled čini. Ona se ne ogleda u tome da djetetu organiziraju svaku minutu ili riješe svaki problem, već da mu pruže priliku da istražuje, pokušava, griješi i ponovo pokušava.
Jer dijete koje je imalo slobodu da se igra, sutra će imati hrabrosti da stvara. A upravo će takvi ljudi graditi društvo budućnosti – ne samo svojim znanjem, nego i sposobnošću da razmišljaju, sarađuju i ostanu ljudi u vremenu koje se neprestano mijenja.
Izvor:
Paić, I. (2018). Uloga igre u razvoju djeteta (diplomski rad). Sveučilište u Zagrebu, Učiteljski fakultet, Odsjek za učiteljske studije (Petrinja).