Albert Einstein
U savremenom društvu inkluzija je postala jedna od najčešće korištenih riječi kada govorimo o obrazovanju, jednakosti i ljudskim pravima. Govorimo o društvu koje treba biti otvoreno za sve, o pravima svakog djeteta na obrazovanje i o potrebi uklanjanja prepreka koje nekome onemogućavaju ravnopravno učešće u zajednici.
Međutim, kao i kod mnogih drugih društvenih fenomena s pravom treba postaviti pitanje – da li je dovoljno govoriti o inkluziji ili je potrebno iskreno preispitati kako ona izgleda u svakodnevnom životu?
Jer društvo se ne pokazuje humanim samo kroz zakone koje donosi, nego kroz način na koji te zakone pretvara u stvarnost.
Odnos prema djeci i odraslim osobama s teškoćama u razvoju jedno je od najvažnijih ogledala društvene zrelosti. Način na koji obrazovni sistem odgovara na njihove potrebe ne govori samo o kvalitetu škole, nego i o tome koliko jedno društvo razumije različitost, dostojanstvo i vrijednost svakog čovjeka.
Škola nije samo mjesto usvajanja znanja. Ona je prostor u kojem dijete razvija osjećaj pripadnosti, gradi samopouzdanje i oblikuje sliku o sebi. Ako dijete u tom prostoru ne dobije podršku koja mu je potrebna, posljedice nisu samo obrazovne, nego i društvene.
Zbog toga inkluzija nije samo pedagoško pitanje.
Ona je pitanje duboke društvene svijesti o drugima i njihovim potrebama.
Društvo i način na koji razumijemo različitost
Sociološki posmatrano, društva često stvaraju određene predstave o tome šta se smatra uobičajenim, očekivanim i “normalnim”. Problem nastaje kada se ono što odgovara većini počne posmatrati kao jedini prihvatljiv standard.
Tada različitost prestaje biti prirodni dio ljudskog iskustva i postaje nešto što se pokušava uklopiti u postojeće okvire.
Osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama ne suočavaju se samo sa svojim individualnim izazovima. Često se suočavaju i sa društvenim preprekama – fizičkim barijerama, administrativnim ograničenjima, nedostatkom podrške, ali i predrasudama koje ih posmatraju kroz ono što im nedostaje, a ne kroz ono što mogu ponuditi.
Sociolog Erving Goffman u svojim analizama stigme opisivao je način na koji društvo određenim osobinama pridaje negativna značenja, zbog čega osoba može biti posmatrana prvenstveno kroz jednu karakteristiku, dok se zanemaruju njena ličnost, sposobnosti i potencijali.
U kontekstu djece s teškoćama ovo je posebno važno. Dijete nije njegova dijagnoza. Dijagnoza može opisati određene potrebe, ali nikada ne može i ne smije opisati čovjeka kao takvog.
Portugalski model inkluzije: između ideala i izazova
Jedan od značajnijih savremenih primjera inkluzivnog obrazovanja razvijen je u Portugalu. Reformom iz 2018. godine, kroz Zakon o inkluzivnom obrazovanju. Portugal je napravio značajan zaokret prema modelu koji se ne zasniva prvenstveno na kategorizaciji djece prema teškoćama, nego na prepoznavanju prepreka koje im otežavaju učenje i učešće u obrazovnom procesu.
Ovaj pristup polazi od važne ideje: problem nije uvijek u djetetu, nego u okruženju koje možda nije dovoljno prilagođeno njegovim potrebama.
Umjesto pitanja: “Šta nije u redu s djetetom?”, postavlja se pitanje: “Šta obrazovni sistem može promijeniti kako bi dijete moglo ostvariti svoje potencijale?”
Ovakva promjena perspektive predstavlja važan napredak jer dijete više nije posmatrano samo kroz ograničenja, nego kroz mogućnosti razvoja.
Ipak, iskustvo Portugala pokazuje i jednu važnu lekciju. Čak i najbolje zamišljen model može imati ograničenja ukoliko ne postoji dovoljna institucionalna podrška. Evaluacije inkluzivnog sistema u Portugalu ukazuju na napredak, ali i na izazove koji se odnose na osposobljavanje nastavnika, dostupnost stručne pomoći, resurse škola i neujednačenu primjenu podrške.
To pokazuje da inkluzija nije samo pitanje zakonskog okvira.
Ona je pitanje spremnosti cijelog sistema da preuzme odgovornost.
Bosna i Hercegovina: između deklarativne inkluzije i stvarnih potreba
Bosna i Hercegovina se nalazi pred sličnim izazovom. Iako je princip inkluzivnog obrazovanja prihvaćen kroz domaće propise i međunarodne obaveze, stvarnost pokazuje da između formalnog prava i svakodnevnog iskustva djece i porodica još uvijek postoji značajna razlika.
Posebnost obrazovnog sistema Bosne i Hercegovine, njegova složena administrativna struktura i različiti nivoi odlučivanja često dovode do neujednačenih mogućnosti za djecu s teškoćama.
Podrška koju jedno dijete dobije ne bi trebala zavisiti od toga u kojem dijelu države živi.
Međutim, u praksi izazovi postoje: nedostatak stručnih saradnika, ograničen broj asistenata u nastavi, nedovoljna podrška nastavnicima i nedostatak kontinuirane pomoći porodicama.
U takvim okolnostima postoji opasnost da inkluzija ostane samo formalna.
Jer dijete može biti u istoj učionici sa svojim vršnjacima, ali ako nema mogućnost razumijevanja sadržaja, razvoja svojih sposobnosti i osjećaja pripadnosti, tada se moramo zapitati da li smo ostvarili suštinu inkluzije.
Kada isto postupanje nije uvijek pravedno
Jedan od najvećih izazova savremenog inkluzivnog obrazovanja jeste razumijevanje činjenice da djeca nemaju iste potrebe.
Dijete s blažim teškoćama u učenju, dijete s poremećajem pažnje i dijete s težim intelektualnim teškoćama ne mogu uvijek imati isti oblik podrške.
Pravednost ne znači svima pružiti identičan odgovor.
Pravednost znači prepoznati različite potrebe i omogućiti svakome ono što mu je potrebno.
Zbog toga rješenje nije ni potpuno izdvajanje djece iz redovnog sistema, ali ni nekritičko insistiranje na jednom modelu za svu djecu.
Potrebno je razvijati fleksibilne modele podrške.
Za neku djecu najbolji izbor jeste redovna nastava uz prilagođavanja i stručnu pomoć. Za drugu djecu odgovarajući mogu biti kombinovani modeli koji povezuju različite oblike obrazovne podrške. Nekoj djeci potrebno je posebno prilagođeno okruženje kako bi razvijala funkcionalne i životne vještine.
Cilj obrazovanja ne treba biti da sva djeca izgledaju isto.
Cilj treba biti da svako dijete dobije priliku da razvije najbolje što može.
Od inkluzije kao ideje prema inkluziji kao odgovornosti
Pitanje inkluzije djece s teškoćama u Bosni i Hercegovini zato nije samo pitanje obrazovne politike. Ono je pitanje našeg odnosa prema djetinjstvu, različitosti i odgovornosti koju kao zajednica imamo prema onima kojima je potrebna dodatna podrška.
Najveća opasnost nije samo u tome da dijete bude isključeno iz obrazovnog sistema. Postoji i suptilniji oblik isključenja – kada je dijete formalno uključeno, ali njegove stvarne potrebe ostaju nevidljive.
Društvo koje istinski razumije inkluziju ne pita samo gdje će dijete biti smješteno, nego šta mu je potrebno da bi učilo, razvijalo se i osjećalo pripadnost.
Zato budućnost inkluzije u Bosni i Hercegovini ne treba graditi samo kroz zakonske promjene, nego kroz promjenu načina razmišljanja. Potrebno je obrazovni sistem posmatrati ne kao prostor u koji se dijete mora uklopiti, nego kao prostor koji ima odgovornost da se razvija zajedno sa svojom djecom.
Jer mjera jednog društva nije samo koliko uspješnih pojedinaca može obrazovati.
Njegova prava vrijednost vidi se u tome koliko je spremno pružiti priliku onima kojima je put do uspjeha teži.
Izvori:
Goffman, E. (1963). Stigma: Notes on the management of spoiled identity. Prentice-Hall.
Organisation for Economic Co-operation and Development. (2022). Review of inclusive education in Portugal. OECD Publishing. https://doi.org/10.1787/a9c95902-en
United Nations. (2006). Convention on the Rights of Persons with Disabilities. United Nations. https://www.un.org/development/desa/disabilities/convention-on-the-rights-of-persons-with-disabilities.html
UNICEF Bosnia and Herzegovina. (2017). Situation analysis of children with disabilities in Bosnia and Herzegovina. UNICEF. https://www.unicef.org/bih/
UNICEF Bosnia and Herzegovina. (n.d.). Equitable access to quality education. UNICEF. https://www.unicef.org/bih/
Zakon o osnovama odgoja i obrazovanja u Bosni i Hercegovini. (2003). Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 18/03.