ISTINE SKRIVENE U STARIM PRIČAMA: CAREVO NOVO RUHO
„Čovjek je najmanje svoj kada govori u svojoj vlastitoj osobi. Daj mu masku i reći će ti istinu.“ — Oscar Wilde
Priča pisana za djecu a namjenjena odraslima. Promišljamo li o problemu skrivanja očigledne istine i kakve su posljedice takvog postupanja?
CAREVO NOVO RUHO
Jednom davno, u jednoj dalekoj zemlji, živio je car koji je neizmjerno volio lijepu odjeću. Nije mario ni za umjetnost, ni za lov, ni za vojsku. Njegova najveća radost bila je da se što ljepše odjene i pokaže pred svojim narodom.
Novac je trošio na odijela, plašteve, cipele i nakit, a više vremena provodio je pred ogledalom, u garderobi i kod krojača nego među svojim podanicima i državnim poslovima.
Jednoga dana u grad su stigla dvojica neobičnih stranaca. Predstavili su se kao vješti tkalci i tvrdili da umiju tkati najljepšu i najfiniju tkaninu na svijetu.
– Naša je tkanina posebna – govorili su. – Toliko je čudesna da je mogu vidjeti samo pametni i sposobni ljudi. Glupima i nesposobnima ona će ostati nevidljiva.
Vijest je brzo stigla do cara. Bio je oduševljen. Pomislio je da bi takva tkanina bila savršena za njega, ali i odličan način da sazna ko je u njegovom kraljevstvu pametan, a ko glup.
Pozvao je dvojicu tkalaca pred sebe i naredio im da mu načine najljepše odijelo na svijetu. Za njihov rad obećao im je veliko bogatstvo.
Varalice su odmah postavile tkalačke stanove i počele se pretvarati da rade. Tražile su od kraljevih ljudi najfiniju svilu, najskuplje niti i najčistije zlato. Sve što bi dobile potajno su odnosile sebi, dok su pred svima glumile da vrijedno tkaju čudesnu tkaninu.
Car je svakoga dana nestrpljivo razmišljao o svom novom odijelu. Bio je uvjeren da će ga upravo on moći vidjeti, jer je sebe smatrao izuzetno pametnim.
Napokon je poslao jednog od svojih ministara da provjeri kako napreduje posao.
Ministar je ušao u prostoriju i ugledao tkalačke stanove – ali na njima nije bilo ničega.
Prestravio se.
„Ne vidim nikakvu tkaninu“, pomislio je. „Zar je moguće da sam toliko glup?“
Tkalci su mu pokazali prazne stanove i počeli hvaliti boje i uzorke izmišljene tkanine.
Ministar je, bojeći se da ne ispadne glup, klimnuo glavom.
– Prekrasna je! – rekao je. – Boje su veličanstvene, a uzorci zadivljujući!
Zatim je otišao caru i ispričao mu sve što su tkalci navodno napravili.
Car je bio zadovoljan, ali je želio biti potpuno siguran da posao napreduje. Poslao je i drugog ministra.
Ni drugi ministar nije vidio ništa.
Ali ni on nije imao hrabrosti priznati istinu.
– Divna tkanina! – rekao je tkalcima. – Nikada nisam vidio nešto tako lijepo.
Kada se vratio, i on je caru ispričao kako je tkanina veličanstvena.
Tako je cijeli grad počeo govoriti o čudesnom ruhu koje navodno mogu vidjeti samo pametni ljudi. Svi su željeli saznati ko će ga moći vidjeti, a ko će se pokazati kao glup.
Napokon car više nije mogao čekati. Odlučio je lično otići i vidjeti tkaninu.
Kada su mu je tkalci pokazali, car je ostao zatečen.
Pred njim nije bilo ničega.
„Ne vidim ništa“, pomislio je. „Znači li to da sam glup?“
Ali nije smio izgovoriti ono što je vidio. Bojao se da će njegovi podanici pomisliti da nije dovoljno pametan da vidi čudesnu tkaninu.
Zato se nasmiješio i rekao:
– Prekrasna je! Zaista je veličanstvena!
Kako bi dokazao svoje oduševljenje, nagradio je varalice i naredio im da što prije završe njegovo odijelo.
Cijelu noć varalice su se pretvarale da šiju. Ujutro su objavile da je odijelo gotovo.
Vladar je došao sa svojim najodanijim slugama.
Varalice su mu svečano „obukle“ hlače, košulju i plašt. Govorile su kako je odijelo lagano poput paučine i kako mu savršeno pristaje.
Vladar je stajao pred ogledalom.
Nije vidio ništa.
Ali ni on, ni njegove sluge nisu htjeli priznati istinu.
– Kako mi stoji? – upitao je on.
– Veličanstveno! – odgovorili su.
Neki su se čak pretvarali da mu popravljaju kragnu i namještaju plašt.
Car je tada odlučio izaći pred narod.
U gradu se okupilo mnoštvo. Svi su željeli vidjeti carevo čudesno novo ruho. Ali niko nije vidio ništa.
Ipak, niko se nije usuđivao to reći.
Jedni su šutjeli jer su se bojali da će ispasti glupi. Drugi su ponavljali ono što su govorili svi oko njih. Tako je cijela gomila gledala golog cara i pretvarala se da vidi veličanstveno odijelo.
Tada se iz gomile začuo dječji glas:
– Ali car je gol!
Nastala je tišina.
Ljudi su pogledali jedni druge.
A onda su počeli šaptati:
– Pa zaista je gol.
– Nema ništa na sebi.
– Car je stvarno gol!
Uskoro je cijela gomila uzvikivala istinu koju se do tada niko nije usuđivao izgovoriti.
Vladar je shvatio da je prevaren. Osjećao se postiđeno, ali nije želio priznati poraz pred svojim narodom.
Zato je nastavio koračati u svečanoj povorci, ponosno podignute glave, iako je sada cijeli grad znao ono što se niko ranije nije usuđivao reći:
