Bobo je ime koje se veže za jedan od najpoznatijih eksperimenata u psihologiji dječijeg ponašanja. Eksperiment s lutkom Bobo pokazao je kako djeca mogu usvajati obrasce ponašanja posmatrajući odrasle, čak i onda kada ih niko direktno ne podučava. Šta nam ovaj eksperiment govori o utjecaju odraslih na djecu i o tome koliko ona uče iz onoga što vide, a ne samo iz onoga što im govorimo?
Kada razmišljamo o odgoju djece, najčešće polazimo od onoga čemu ih svjesno podučavamo. Učimo ih šta je dobro, a šta loše, kako se treba ponašati prema drugima, zašto je važno poštovati starije i kako se nositi sa životnim izazovima. Međutim, mnogo rjeđe razmišljamo o tome koliko djeca uče iz onoga što vide, čak i onda kada im niko ništa ne objašnjava.
Dijete ne usvaja obrasce ponašanja isključivo kroz razgovor, savjete i neposredna iskustva. Ono posmatra ljude oko sebe, prati njihove reakcije, način na koji rješavaju sukobe, izražavaju nezadovoljstvo i odnose se prema drugima. Upravo takvo učenje bilo je predmet jednog od najpoznatijih istraživanja u historiji razvojne i socijalne psihologije.
Riječ je o eksperimentu s lutkom Bobo, koji su 1961. godine proveli psiholog Albert Bandura i istraživačice Dorothea Ross i Sheila Ross. Njihovo istraživanje pokazalo je da djeca mogu usvajati agresivno ponašanje jednostavnim posmatranjem odraslih, bez potrebe da takvo ponašanje prethodno iskuse na vlastitoj koži.
Ovaj eksperiment nije značajan samo zbog onoga što nam govori o dječijoj agresiji. Njegova šira vrijednost ogleda se u pitanju koje i danas zaslužuje posebnu pažnju: koliko ponašanje odraslih oblikuje način na koji djeca razumiju svijet i uče kako u njemu živjeti?
Kako je izgledao eksperiment s lutkom Bobo?
Istraživanje je provedeno na Univerzitetu Stanford u Sjedinjenim Američkim Državama, a obuhvatilo je 72 djece, 36 dječaka i 36 djevojčica, uzrasta od približno tri do šest godina. Prosječna dob učesnika bila je oko četiri godine i četiri mjeseca.
Istraživače je zanimalo hoće li djeca oponašati ponašanje odraslih koje posmatraju i hoće li se takvo ponašanje pojaviti i kasnije, u situaciji u kojoj odrasla osoba više nije prisutna.
Djeca su raspoređena u različite grupe. Jedna grupa posmatrala je odraslu osobu koja se agresivno ponašala prema lutki Bobo. Druga je gledala odraslu osobu koja se prema lutki ponašala mirno, bez agresivnih postupaka. Treća grupa nije bila izložena takvom modelu ponašanja i služila je kao kontrolna grupa.
Lutka Bobo bila je velika, napuhana lutka s težištem pri dnu, zbog čega bi se nakon udarca ponovo uspravljala. Bila je pogodna za eksperiment jer je dijete moglo udariti ili gurnuti lutku, a ona bi se nakon toga vratila u uspravan položaj.
Djeca iz eksperimentalnih grupa posmatrala su odraslu osobu približno deset minuta. U grupi izloženoj agresivnom modelu odrasla osoba udarala je lutku, udarala je čekićem, gurala je i koristila određene verbalne izraze. Drugi model ponašao se mirno, igrajući se igračkama bez agresivnih postupaka prema lutki.
Nakon toga djeca su prolazila kroz kratku fazu izazivanja frustracije, a zatim su odvedena u prostoriju s različitim igračkama. Istraživači su tokom narednih dvadeset minuta posmatrali njihovo ponašanje, bilježeći konkretne postupke koji su se mogli uporediti s ponašanjem odraslih koje su prethodno gledala.
Važno je naglasiti da istraživači nisu samo procjenjivali jesu li djeca bila agresivna u općem smislu. Pratili su određene fizičke i verbalne postupke, uključujući one koje su djeca mogla preuzeti upravo od posmatranog modela.
Šta su istraživači otkrili?
Rezultati su pokazali da su djeca koja su posmatrala agresivnu odraslu osobu kasnije češće ponavljala agresivne postupke prema lutki nego djeca iz drugih grupa.
Posebno je značajan podatak da su, među 24 djece izložene agresivnom modelu, sva osim dvoje pokazala barem neke od karakterističnih agresivnih reakcija koje su prethodno vidjela. Drugim riječima, 22 od 24 djece pokazalo je određene oblike oponašanja agresivnog modela.
Djeca nisu ponavljala samo fizičke postupke. Oponašala su i pojedine verbalne izraze, što je istraživačima omogućilo da prate kako se ponašanje može usvajati kroz više različitih oblika izražavanja.
Istovremeno, djeca koja su posmatrala miran model u prosjeku su pokazivala manje agresivnog ponašanja od djece koja su gledala agresivnu odraslu osobu. Time se pokazalo da posmatrani primjer ne mora biti značajan samo za usvajanje određenih postupaka nego može utjecati i na to kako će se dijete ponašati u novoj situaciji.
Ipak, rezultate treba razumjeti u njihovom stvarnom kontekstu. Istraživanje je pokazalo da djeca mogu oponašati agresivno ponašanje koje vide, a ne da će svako dijete koje posmatra agresiju nužno postati agresivna osoba. Jednako tako, posmatranje jednog mirnog ponašanja ne znači da je dijete time trajno zaštićeno od svih drugih utjecaja.
Ono što je eksperiment učinio posebno značajnim jeste činjenica da su djeca pokazala naučene obrasce i kada odrasla osoba koju su posmatrala više nije bila prisutna.
Eksperiment s lutkom Bobo otvorio je važno pitanje o tome kako djeca usvajaju obrasce ponašanja kroz svakodnevne interakcije s odraslima. Upravo nam Bobo eksperiment omogućava da bolje razumijemo koliko posmatranje, oponašanje i reakcije okoline mogu utjecati na razvoj dječijeg ponašanja.
Literatura:
Bandura, A., Ross, D., & Ross, S. A. (1961). Transmission of aggression through imitation of aggressive models. The Journal of Abnormal and Social Psychology, 63(3), 575–582. https://doi.org/10.1037/h0045925
Tolić, S. (2018, April 25). Eksperimenti s lutkom Bobo. Zagrebačko psihološko društvo. https://zgpd.hr/2018/04/25/eksperimenti-sa-lutkom-bobom/