Agresivno ponašanje jest ono ponašanje kojemu je namjera nekomu ili nečemu nanijeti štetu, neugodu, povredu ili pod svaku cijenu nametnuti vlastite ideje, rješenja, aktivnosti. Uobičajeno je razlikovati verbalnu agresiju (vikanje, tužakanje, psovanje…) od fizičke agresije (udaranje, čupanje, tuča…). Agresija može biti namjerna – kada dijete nastoji neprijateljskim ponašanjem ostvariti neku dobit za sebe na štetu druge osobe, predmeta ili životinje. Nenamjerna agresija uzrokovana je unutrašnjom napetošću i proizlazi iz nje. Ona je često nesvjesna, a odražava djetetove intenzivne osjećaje: strah, ljutnju, tugu ili radost. Autoagresivnost (griženje noktiju, čupanje kose, lupanje glavom…) također se smatra agresivnim ponašanjem. Često je rezultat potisnute agresivnosti. Potisnuta agresivnost kasnije se može očitovati u različitim psihosomatskim bolestima npr. grčevi u crijevima, bronhijalna astma, osip…
Razvoju, podržavanju i održavanju agresije u djece pridonose: biološki faktori, obiteljski život, vršnjaci, uže i šire socijalno okruženje. Među faktorima vezanim uz obiteljski život posebno se ističu: neuspješnost roditelja pri discipliniranju djeteta, prečesto korištenje kazni i zabrana u odgoju, roditeljsko emocionalno odbacivanje djeteta, autoritativan nadzor nad djetetom, način života obitelji koji kod djeteta razvija nesigurnost.
Sklonost agresivnom ponašanju počinje se stabilizirati već u ranom djetinjstvu (između druge i četvrte godine). Dijete može reagirati agresijom zbog povećanog emocionalnog uzbuđenja (u situacijama koje ga frustriraju) ili mogu biti agresivni kako bi postigli neki zacrtani cilj. Ukoliko ne nauči nove načine ponašanja ili doživi svjesno ili nesvjesno podržavanje okoline, dijete će s vremenom zadržati neželjeno, agresivno ponašanje.
Praćenja su pokazala da su djeca sklonija agresiji kad su umorna, gladna, u novoj, zahtjevnoj situaciji i bez kontrole odraslih.
Agresivno ponašanje, u dugoročnom smislu, ne donosi ugodu ni zadovoljstvo ni okolini ni samom djetetu. Agresivna djeca su nesigurna, nesretna, sa niskim samopouzdanjem, ne mogu sebe ni situaciju u kojoj se nađu kontrolirati, često su odbačena od grupe u kojoj se nalaze.
Kako postupati s djecom koja iskazuju agresivnost
Uvijek treba reagirati na dječje agresivne ispade i ponašanja. Djeci treba pokazati da agresivno ponašanje nije poželjno i prihvatljivo.
Promatrati dijete, vidjeti kako i kada reagira agresivno i pokazati svaki put nezadovoljstvo i tugu ili ignorirati takvu reakciju kao način da se dođe do cilja.
Uočiti i nagraditi kod djeteta (pohvala, davanje nekih sitnih nagrada…) svako neagresivno djelovanje u frustrirajućoj situaciji ili u konfliktnoj situaciji.
Uvijek treba zadržati kontrolu nad sobom i situacijom u kojoj se dijete agresivno ponaša i to iz dva razloga:
- agresivno ponašanje je rezultat djetetova gubitka kontrole nad sobom, pa je nužno da u tim uvjetima postoji netko tko je u stanju zadržati mir nad svojim ponašanjem i nad cijelom situacijom;
- u slučaju gubitka kontrole i odgojiteljeva ili roditeljskog agresivnog odgovora, krug agresivnosti se nastavlja te započinje agresivni stil komunikacije s djetetom koji ne rješava ni datu situaciju, a pogotovo ne cijeli problem.
Ovladavanje vještinama opuštanja i kontrole unutarnjeg dijaloga pomaže pri reakcijama u navedenim situacijama.
Organizirati dan tako da ostane dovoljno vremena za boravak na otvorenom prostoru (ili u nekoj dvorani) kako bi djeca “potrošila” što više energije u igrama koje uključuju kretanje (to je naročito značajno za dječake koji su skloniji agresivnom ponašanju).
Zajedno s djetetom postaviti važna pravila ponašanja koja će biti napisana ili nacrtana te postavljena na vidljivom mjestu u prostoriji. Pravila ne treba biti puno, ali je potrebno da ih se dosljedno pridržavamo. Ona trebaju biti pozitivna tj. sadržavati ponašanja koja se očekuju od djeteta, a ne ono što ne smije raditi. (npr. ‘Ako želiš neku igračku zamoli prijatelja.’ umjesto ‘Ne otimaj se za igračku.’)
Razvijati kod djeteta socijalne vještine – oblike ponašanja u socijalnim situacijama:
- pravilno i realno procjenjivanje socijalne situacije u kojoj se našlo – roditelj uočava koje su situacije djetetu najviše provocirajuće (npr. odlazak na spavanje, prekidanje igre, hranjenje…), u tim situacijama potrebno je raditi s djetetom na tome da drugačije doživi i percipira navedenu situaciju (npr. započetu aktivnost može nastaviti kasnije, djetetu se pruža prihvatljiva alternativa za njegovu neprihvatljivu ideju…);
- prepoznavanje i verbaliziranje vlastitih i tuđih emocija, te empatija;
- rješavanje konfliktnih situacija.
Kako bi se smanjila mogućnost pojave agresivnog ponašanja dobro je :
- pokazati djetetu na vlastitom primjeru kako se mogu na socijalno prihvatljiv način izraziti negativne emocije (npr. dati priliku djetetu da kroz neke aktivnosti izrazi indirektno svoju ljutnju šutiranje limenke, lupanje po jastuku, igre s plastelinom, glinom, vodom…);
- davati djetetu povratne informacije o njegovu ponašanju i načinu na koji utječe na druge ljude;
- pokazati empatiju prema djetetu pomaže i njemu da nauči primjenjivati takav prosocijalan oblik ponašanja (učiti dijete da se brine o biljkama, životinjama, nemoćnima, manjima od sebe…);
- kad god je moguće, pustiti djecu da sami (uz naš nadzor) riješe konfliktne situacije, jer se na taj način brže i bolje uči nego kad se dobiju gotova rješenja.
Kad je agresivno ponašanje već započelo, dobro je :
- Signalizirajte djetetu da ste uočili njegovo agresivno ponašanje, ali na miran način, podsjetite ga na dogovorena pravila (bez ljutnje, predbacivanja i kritike), svojim dodirom ili blizinom, bez agresije, podsjetite ga da ste tu i da kontrolirate situaciju.
- Ako je agresivno ponašanje već uzelo maha, zaustavite dijete dodirom, ali bez grubosti, a kada je ponašanje zaustavljeno, porazgovarajte s njim o razlozima i posljedicama takvog ponašanja, te o mogućnostima da se drugačije riješi određena konfliktna situacija, uključujući i vas.
- Napravite plan izlaska iz situacije – kako nadoknaditi štetu, kako nastaviti prekinutu aktivnost. Tijekom cijelog razgovora bitno je ne žuriti i ne nuditi djeci rješenja nego čekati da ih sama predlože .
- Što manje pružajte djetetu mogućnost da gleda agresiju, ako već i gleda – ukažite mu na negativne posljedice takvog ponašanja.
- Kupujte što manje agresivnih igračaka.
- Učite dijete da se pobrine za sebe na način da istovremeno ne ugrožava druge.
Pripremila: psihologinja Ksenija R. Benaković
Izvor: www.vjetaruledja.com