BUDALASTE ŽELJE
Autor: Charles Perrault
Priča o lakomislenom drvojsjeći i kako je protraćio rijedak dar.
Čovjek često ne zna cijeniti ono što ima sve dok ne poželi nešto drugo. A neke se želje, kada ih izgovorimo bez razmišljanja, mogu pretvoriti u vlastitu nevolju.
Nekada davno živio je siromašni drvosječa koji je već bio previše umoran od napornog života. Iako je bio mlad i sretno oženjen, bilo je trenutaka kad je poželio da više nije živ. Dok se odmarao pored rijeke pomislio je kako mu nebo nikada nije ispunilo ni jednu želju. Sada bi već bio red da usliši i njegove želje. Jednog dana, dok je bio u šumi i žalio se na svoj život, ukazao mu se neobičan neznanac.
Drvosječa se jako uplašio kad je ugledao tko se pred njim stvorio. Od straha je odmah počeo vikati neznancu kako mu ništa ne treba.
“Nemam nikakvih želja gospodaru” – rekao je on bacivši se pred neznanca na koljena.
“Nemoj se bojati,” – rekao je neznanac – “došao sam jer me tvoje jadikovanje zaista dirnulo, a osim toga, želio sam ti pokazati koliku nepravdu činiš. Reci mi koje su tvoje želje koje želiš da ti ih ispunim. Možeš poželjeti tri želje. I ne brini, što god da poželiš, ja ću ti to ispuniti. Samo zapamti da tvoja sreća ovisi o tome što ćeš poželjeti, stoga dobro razmisli prije nego što ih izgovoriš.”
Kada je neznanac to rekao drvosječi, otišao je i ostavio ga da dobro promisli o svojim željama. Drvosječa je nabacio na svoja leđa naramak tankih grančica i na putu prema kući razmišljao o riječima neobičnog neznanca.
Koračao je prema kući i rekao: “Ne valja brzopleto postupati u ovakvim situacijama, možda bi bilo najbolje da se posavjetujem sa svojom suprugom. Ona će mi sigurno pomoći.”
Stigavši pred svoju kućicu koja je imala krov načinjen od paprati obratio se svojoj ženi i rekao: “Hej, ženo moja, možemo naložiti vatru i pripremiti bogatu večeru jer ćemo od danas pa do kraja života biti bogati! Dovoljno je izreći tri želje i život će nam biti savršen.”
Sve joj je detaljno ispričao, a njoj su se počele motati po glavi svakojake želje i misli. Ipak, trebalo je mudro razmisliti što će poželjeti jer o tome ovisi njihova buduća sreća.
Ona mu je rekla kako bi trebali dobro promisliti o svojim željama.
“Ne želim da zbog nestrpljivosti nešto ne učinimo kako treba” – rekla je žena – “moramo jako dobro razmisliti što ćemo zaželjeti, stoga je najpametnije da prespavamo ovu noć i sutra odlučimo koja nam je prva želja.”
“Slažem se s tobom” – rekao je drvosječa – “ali prije no što krenemo na počinak donesi mi malo onog ukusnog variva.”
Žena mu je donijela pun tanjir, a on ga je halapljivo jeo i, uživajući uz toplu vatricu, rekao: “Pogledaj kako vatra lijepo gori, baš bi bilo dobro ispeći jednu kobasicu.”
Čim je to izrekao, njegova žena je vidjela kako joj se jedna dugačka kobasica približava. Išla je s jednog kraja ognjišta prema drugome i uvijala se poput ogromne zmije. Žena je od straha zavrištala i ubrzo shvatila kako je njezin muž pametni muž upravo izrekao prvu želju. U njoj se javio bijes jer je mislila da je nerazborit i kako je mogao učiniti takvu glupost. Tog se trena iz sveg glasa izvikala na njega izgovorivši mu svakakve uvrede koje su joj u tom trenutku pale na pamet.
“Ne mogu vjerovati da si umjesto carstva, zlata, biserja, rubina, dijamanata i otmjenog ruha poželio ni više ni manje nego kobasice!” – reče mu ona.
“Pogriješio sam” – rekao je drvosječa – “drugi put ću pripaziti kada budem nešto poželio.”
“Hoćeš, hoćeš” – rekla je njegova žena – “kad na vrbi rodi grožđe. Ispao si pravi magarac poželivši kobasicu.”
Drvosječa je bio izvan sebe radi svoje želje koju je izrekao i pomislio u sebi kako bi bilo u redu da postane udovac, što mu i nije bila grešna pomisao s obzirom na to kako se njegova žena ponijela prema njemu.
Nije prošla ni minuta, a on je na glas izrekao i sljedeću želju, ne slutivši kako ju je opet uzalud potratio – “Muškarci su rođeni kako bi patili! Neka ih vrag odnese i onoga tko ih je izmislio. Neka ti se za nos prilijepe kobasice, kozo jedna!”
Nebo je odmah uslišilo njegovu želju i onog časa kada ju je izrekao, kobasica se Faniki zalijepila za vrh nosa. Nimalo mu se nije svidjelo kada je shvatio što je napravio jer je njegova supruga bila ljepotica, a s kobasicom na nosu nije više izgledala ljupko. Smetala joj je pri govoru, ali s druge strane, drvosječi je bila od koristi i čak je i pomislio kako mu ništa više od toga ni ne treba.
“Baš bih mogao sebe učiniti kraljem” – rekao je. – “Preostala mi je još samo jedna želja, ali ipak moram dobro promisliti prije nego što je izgovorim. Istina je da je vladareva veličina nešto najbolje što se može poželjeti, ali kako će izgledati kraljica s kobasicom na nosu? Ako bude morala takva sjesti za prijestolje, tko zna hoće li biti sretna?” Trebalo je to pitati upravo nju, pa neka razmisli hoće li postati kraljica s nosem od kobasica ili će ostati drvosječina žena kao i do sada i imati nos kao što ga je imala prije ove nevolje.
Nakon što je sve pomno razmotrila, ona je zaključila kako će ipak ostati drvosječina žena s bogatom kapom na glavi. Postati kraljica i pritom biti ružna, ne bi bio dobar izbor. Iako su snaga i utjecaj koji bi imala kao kraljica primamljivi, ona je odabrala vratiti se na staro.
Tako je drvosječa ostao drvosječa. Nije postao veliki vladar i moćnik, nije imao vreću prepunu srebrnjaka i pritom bio sretan što mu je preostala još posljednja želja koje će mu nebo ispuniti. Poželio je ženu vratiti u prethodno stanje što mu je nebo i ostvarilo.
Izvor: https://www.bajke.hr/budalaste-zelje-charles-perrault/