Učenje ne počinje tek onda kada dijete nešto pokušava
Kada govorimo o učenju, često zamišljamo situaciju u kojoj neko objašnjava, pokazuje, a zatim provjerava je li druga osoba usvojila određeno znanje ili vještinu. Međutim, ljudsko učenje ne odvija se uvijek na tako neposredan način.
Dijete može usvojiti određeni obrazac ponašanja dok samo posmatra druge. Ono ne mora biti direktno nagrađeno za neki postupak niti mora prethodno iskusiti njegove posljedice da bi zapamtilo kako se taj postupak izvodi.
Upravo je ovu pojavu Albert Bandura povezao s učenjem po modelu, odnosno učenjem posmatranjem. Njegov pristup postao je važan dio teorije socijalnog učenja, prema kojoj se značajan dio ljudskog ponašanja usvaja kroz interakciju s okolinom i posmatranje drugih ljudi.
U procesu učenja posmatranjem, model predstavlja osobu čije ponašanje dijete prati i na osnovu kojeg oblikuje vlastite reakcije. Taj model ne mora biti roditelj ili odgajatelj; to može biti i vršnjak, nastavnik ili druga osoba iz djetetovog okruženja. Način na koji model postupa u određenim situacijama može utjecati na to koje će obrasce ponašanja dijete usvojiti, zapamtiti i kasnije primijeniti.
Odrasli su u tom procesu važni modeli, ali nisu i jedini. Djeca uče posmatrajući vršnjake, članove porodice, likove iz filmova, televizijskih sadržaja i druge osobe s kojima dolaze u kontakt. Danas se takvi primjeri mogu pojaviti i kroz kratke videosadržaje, društvene mreže i digitalne platforme.
Ipak, ne treba izjednačavati sve modele niti pretpostaviti da svaki posmatrani sadržaj ostavlja isti trag. Na to šta će dijete zapaziti, zapamtiti i kasnije primijeniti utječu brojni faktori, uključujući dob, iskustvo, okolnosti i značaj koji određena osoba ima u njegovom životu.
Zbog toga je važno razumjeti da učenje posmatranjem nije jednostavno mehaničko kopiranje svega što dijete vidi. Ono podrazumijeva i pažnju, pamćenje, razumijevanje i mogućnost da se naučeno ponašanje kasnije ispolji.
Naučiti nešto i pokazati naučeno nije isto
Nekoliko godina nakon prvobitnog eksperimenta Bandura je nastavio istraživati kako posljedice ponašanja odraslog modela utiču na dječije oponašanje.
U istraživanju objavljenom 1965. godine djeca su posmatrala filmski prikaz agresivnog modela koji je, zavisno od eksperimentalne grupe, bio nagrađen za svoje ponašanje, kažnjen ili nije doživio nikakvu posljedicu.
Kada su djeca kasnije dobila priliku da pokažu šta su naučila iz prikazanog modale ponašanja, ona koja su gledala kažnjeni model ispoljila su manje oponašanja od djece iz drugih grupa. Na prvi pogled moglo se zaključiti da su manje naučila. Međutim, istraživači su potom djeci ponudili poticaje da ponove postupke koje su vidjela.
Kada su dobila takav poticaj, djeca iz sve tri grupe pokazala su sličan nivo usvojenog ponašanja.
Ovaj rezultat otvorio je važno pitanje: znači li to što dijete ne pokazuje određeno ponašanje da ga nije naučilo?
Ne nužno.
Dijete može zapamtiti postupak, ali procijeniti da ga nije poželjno pokazati. Može razumjeti šta neka osoba radi, a da to ne ponovi u datom trenutku. Na njegovo ponašanje mogu utjecati očekivane posljedice, prisustvo drugih ljudi, pravila okoline i vlastita procjena situacije.
Ovdje dolazimo do važne razlike između usvajanja ponašanja i njegovog ispoljavanja. To što neko nešto zna ili je naučio ne znači da će to uvijek i pokazati. Jednako tako, činjenica da dijete u određenom trenutku ne pokazuje neki obrazac ne dokazuje da ga nikada nije usvojilo.
Ovaj nalaz ne znači da je svako dijete koje posmatra agresiju potajno agresivno. On pokazuje nešto preciznije: ponašanje koje osoba pokazuje u određenoj situaciji ne mora u potpunosti otkrivati sve što je prethodno naučila.
Šta dijete uči iz ponašanja odraslih?
Kada se rezultati Bandurinih istraživanja povežu sa svakodnevnim životom, postaje jasno zašto je važno obratiti pažnju na ponašanje odraslih pred djecom.
Roditelj može djetetu govoriti da ne viče, a zatim u trenutku ljutnje sam povisiti ton. Može ga učiti da poštuje druge, dok istovremeno omalovažava osobe s kojima se ne slaže. Može mu objašnjavati da se problemi rješavaju razgovorom, a zatim svaki sukob pokušavati riješiti prijetnjom ili vrijeđanjem.
U takvim situacijama dijete ne prima samo jednu poruku. Ono sluša ono što mu odrasli govore, ali istovremeno posmatra ono što odrasli rade.
To ne znači da će dijete uvijek postupiti prema viđenom modelu niti da će jedan roditeljski propust odrediti njegov budući karakter. Međutim, ako se određeni obrazac ponašanja ponavlja, on postaje dio iskustva iz kojeg dijete može učiti kako ljudi reaguju u različitim situacijama.
Svaki model ponašanja kojem je dijete izloženo može postati važan izvor učenja, naročito kada dijete uočava posljedice postupaka osobe koju posmatra.
Isto vrijedi i za pozitivne primjere.
Dijete koje posmatra odraslu osobu kako priznaje vlastitu grešku, izvinjava se, poštuje tuđe granice ili mirno razgovara u situaciji neslaganja dobija priliku da vidi kako takvo ponašanje izgleda u praksi. Ono ne sluša samo objašnjenje o tome šta znači biti odgovoran, nego posmatra odgovornost na djelu.
Upravo zato odgoj ne možemo svesti samo na ono što djeci govorimo. On obuhvata i svakodnevne postupke, način komunikacije, reakcije u stresnim situacijama i odnos prema ljudima koji nas okružuju.
Agresija nije jedino ponašanje koje se može naučiti posmatranjem
Eksperiment s lutkom Bobo najpoznatiji je po istraživanju agresivnog ponašanja, ali značaj učenja po modelu mnogo je širi od toga.
Djeca posmatranjem mogu usvajati različite načine komunikacije, rješavanja problema i reagovanja na frustraciju. Mogu primijetiti kako odrasli traže pomoć, kako se nose s neuspjehom, kako reaguju kada neko pogriješi ili kako se odnose prema ljudima koji su slabiji od njih.
Učenje posmatranjem može se povezati i s razvojem prosocijalnog ponašanja, kao što su pomaganje, saradnja i dijeljenje. Međutim, ne treba pretpostaviti da će dijete automatski usvojiti svako pozitivno ponašanje koje vidi. Važno je kakav značaj tom ponašanju pridaje, koliko mu je izloženo i u kakvom okruženju odrasta.
Zbog toga nije dovoljno djetetu samo povremeno pokazati primjer dobrog ponašanja. Potrebno je stvarati okolnosti u kojima ono ima priliku da takve postupke razumije, uvježbava i postepeno primjenjuje u vlastitom životu.
Ako želimo da dijete nauči kako se rješava sukob, važno je da ima priliku vidjeti i iskusiti razgovor, pregovaranje, postavljanje granica i prihvatanje odgovornosti. Ako ga želimo učiti empatiji, važno je da u svakodnevnom životu vidi kako se prepoznaju i uvažavaju osjećaji drugih ljudi.
Vrijednosti koje djeca usvajaju ne nastaju samo kroz definicije i pravila. One se oblikuju i kroz iskustva u kojima dijete vidi šta te vrijednosti znače u stvarnim odnosima.
Granice eksperimenta: šta nam istraživanje ne može reći?
Iako je eksperiment s lutkom Bobo ostavio značajan trag u psihologiji, njegove rezultate potrebno je tumačiti uz uvažavanje ograničenja samog istraživanja.
Prije svega, u istraživanju je učestvovalo 72 djece iz jedne predškolske ustanove. Takav uzorak omogućio je istraživačima da ispituju određene obrasce ponašanja, ali nije dovoljan da bismo na osnovu njega donosili zaključke o svoj djeci i svim okolnostima njihovog odrastanja.
Drugo, eksperiment je proveden u kontrolisanim laboratorijskim uslovima. Djeca su posmatrala ponašanje prema lutki koja je bila napravljena tako da se nakon udarca ponovo uspravi. Takva situacija nije isto što i sukob s vršnjakom, odnos između članova porodice ili agresija prema stvarnoj osobi.
Treće, istraživači su posmatrali ponašanje neposredno nakon izlaganja modelu. Njihov rad zato ne dokazuje da će dijete zbog jednog takvog iskustva dugoročno postati agresivno niti da se na osnovu kratkotrajnog oponašanja može predvidjeti njegov budući karakter.
Na ponašanje djece utiču brojni međusobno povezani faktori: porodični odnosi, iskustva s vršnjacima, temperament, razvojne karakteristike, okruženje i drugi oblici učenja. Nijedno pojedinačno istraživanje ne može obuhvatiti svu složenost ljudskog razvoja.
Zato bi bilo pogrešno eksperiment koristiti kao dokaz da su roditelji jedini odgovorni za dječije ponašanje ili da svako dijete koje odrasta uz agresivne primjere nužno postaje agresivna osoba.
Naučni značaj ovog istraživanja nije u tome što je ponudilo jednostavan odgovor na složeno pitanje odgoja, već u tome što je jasno pokazalo da neposredno iskustvo nije jedini način na koji djeca mogu učiti određene obrasce ponašanja.
Literatura:
Bandura, A. (1965). Influence of models’ reinforcement contingencies on the acquisition of imitative responses. Journal of Personality and Social Psychology, 1(6), 589–595. https://doi.org/10.1037/h0022070
Bandura, A., Ross, D., & Ross, S. A. (1961). Transmission of aggression through imitation of aggressive models. The Journal of Abnormal and Social Psychology, 63(3), 575–582. https://doi.org/10.1037/h0045925