Dijete ne treba samo posmatrati život nego u njemu i učestvovati
Dijete od najranije dobi posmatra svijet oko sebe i nastoji razumjeti ono što se u njemu događa. Gleda kako roditelji pripremaju obroke, pospremaju kuću, razgovaraju i obavljaju svakodnevne obaveze. Prirodno je da i samo želi učestvovati u tim aktivnostima. Kada mu se pruži prilika da nešto uradi, ono ne usvaja samo određenu vještinu nego počinje razumijevati kako život funkcioniše i kakvo mjesto u njemu zauzima.
Prve godine života posebno su značajne za razvoj govora, mišljenja, motorike i socijalnih sposobnosti. U tom periodu dijete uči kroz neposredno iskustvo, igru, posmatranje i komunikaciju s odraslima. Roditelji su njegovi prvi učitelji, ne samo onda kada mu nešto objašnjavaju nego i kroz način na koji žive, rade i odnose se prema drugim ljudima.
Uključivanje djeteta u svakodnevne porodične aktivnosti ima mnogo širi značaj od samog izvršavanja određenog zadatka. Kada dijete pospremi svoje igračke, pomogne u razvrstavanju veša ili donese potrebnu namirnicu, ono postepeno uči o odgovornosti, saradnji i vlastitim mogućnostima. Dobija priliku da iskusi kako njegov trud može biti koristan i kako i samo može doprinijeti životu porodice.
Takvo uključivanje nije izrabljivanje djeteta niti postavljanje prevelikih očekivanja pred njega. Dijete ne treba opteretiti obavezama koje ne može razumjeti ili samostalno obaviti. Potrebno mu je omogućiti da, u skladu sa svojim uzrastom i sposobnostima, učestvuje u aktivnostima koje su dio njegovog svakodnevnog života. Cilj nije da posao bude završen što brže i bolje, nego da dijete kroz iskustvo uči, razvija samostalnost i gradi povjerenje u sebe.
Povjeren zadatak pomaže djetetu da upozna sebe
Svako ljudsko biće ima potrebu da osjeti kako pripada nekoj zajednici i da u njoj ima svoje mjesto. Ta potreba prisutna je i kod djece. Kada dijete dobije priliku da učestvuje u porodičnim aktivnostima, postepeno otkriva da nije samo neko o kome se drugi brinu nego i osoba koja može nešto učiniti za sebe i druge.
Povjeren zadatak pruža djetetu priliku da upozna vlastite sposobnosti, ali i granice. Možda će uspjeti samo složiti igračke, dok će mu za oblačenje ili razvrstavanje predmeta biti potrebna pomoć. Takva iskustva pomažu mu da prepozna šta može uraditi samostalno, kada treba pokušati ponovo i kada je potrebno zatražiti pomoć.
Samopouzdanje se ne razvija samo pohvalama nego i iskustvom da nešto pokušamo, uložimo trud i postepeno ovladamo novom vještinom. Kada roditelj djetetu povjeri jednostavan zadatak, važno je da mu dopusti da ga obavi na svoj način, ukoliko je to sigurno i primjereno. Pretjerano ispravljanje i stalno preuzimanje posla mogu umanjiti njegovu inicijativu. Nasuprot tome, strpljenje i povjerenje pomažu mu da razvija osjećaj vlastite vrijednosti.
Kroz takve situacije dijete počinje graditi i svoj sistem vrijednosti. Uči da zajednički život podrazumijeva saradnju, da svako ima određene odgovornosti i da trud može koristiti i drugim ljudima. Te lekcije ne usvaja samo kroz objašnjavanje nego prvenstveno kroz svakodnevno iskustvo.
Svakodnevni poslovi kao prilika za razvoj
Kućne aktivnosti mogu biti jednostavne i prilagođene mogućnostima djeteta. Tokom pripremanja obroka ono može oprati voće, dodati kašiku ili imenovati namirnice. Prilikom pranja veša može spajati čarape, razvrstavati odjeću prema boji ili pronaći odjevni predmet koji roditelj traži. Poslije igre može vraćati igračke na njihovo mjesto.
Svaka od ovih aktivnosti podstiče više razvojnih procesa istovremeno. Dijete posmatra, upoređuje, razvrstava, pamti i povezuje informacije. Kada sluša upute i pokušava ih slijediti, razvija razumijevanje jezika i pažnju. Kada samo imenuje predmete ili objašnjava šta radi, vježba govor i organizaciju misli.
Zato je razgovor s djetetom važan dio svakodnevnih aktivnosti. Roditelj može imenovati predmete, opisivati radnje i objašnjavati šta se događa: „Sada odvajamo bijele čarape od šarenih“, „Prvo ćemo oprati jabuke, a zatim ih staviti na tanjir“ ili „Igračke vraćamo u kutiju kako bismo ih sutra ponovo mogli pronaći“.
Na ovaj način dijete usvaja nove riječi i povezuje jezik s konkretnim iskustvom. Istovremeno razvija misaone procese jer postupno razumije redoslijed radnji, odnose među predmetima i uzročno-posljedične veze.
Važno je da roditelj ne pretvori svaku aktivnost u ispitivanje. Nije potrebno neprestano postavljati pitanja niti očekivati da dijete odmah odgovori. Dovoljno je razgovarati prirodno, pratiti njegovo interesovanje i ostaviti mu prostor da samo nešto primijeti ili pita.
Porodica je prvo mjesto na kojem dijete uči o zajednici
Porodica je prvo okruženje u kojem dijete upoznaje društvene odnose. U njoj posmatra kako se članovi dogovaraju, kako dijele odgovornosti, kako traže pomoć i kako rješavaju nesuglasice. Uključivanjem u zajedničke aktivnosti dijete postepeno upoznaje stvarne tokove svakodnevnog života.
Kada uči da sačeka dok roditelj završi određeni posao, sasluša uputu ili pomogne drugom članu porodice, ono stiče iskustvo o saradnji i međusobnom uvažavanju. Upoznaje i činjenicu da ljudi imaju različite uloge i odgovornosti, ali da svako može doprinijeti zajedničkom životu.
Pri tome je važno da se od djeteta ne očekuje ponašanje odrasle osobe. Njegove obaveze trebaju biti male, razumljive i primjerene njegovoj dobi. Odrasli ostaju odgovorni za organizaciju porodičnog života i brigu o djetetu. Dijete se uključuje kako bi učilo i razvijalo se, a ne kako bi preuzelo teret koji pripada odraslima.
Kada se takav pristup njeguje od najranije dobi, svakodnevne aktivnosti postaju mnogo više od rutine. One pomažu djetetu da upoznaje sebe, razumije druge ljude i postepeno otkriva svoje mjesto u zajednici. Upravo u tim jednostavnim iskustvima počinju se razvijati osjećaj odgovornosti, samostalnost i sigurnost u vlastite sposobnosti.
Izvor:
Pištoljević, N., Buturović, L., & Jeina, Z. (2015). Kurikulum za edukaciju roditelja: Od rođenja djece do polaska u školu. EDUS – Edukacija za sve.