— Friedrich Fröbel
Šetnja je prilika da dijete otkriva svijet oko sebe
Izlazak iz kuće djetetu pruža mogućnost da upozna ono što ne može naučiti samo iz razgovora ili posmatranjem odraslih. Ulica, park, igralište i priroda nude mnoštvo novih iskustava koja podstiču njegovu radoznalost i želju za istraživanjem. Dok odrasli često žure da stignu na određeno mjesto, dijete će zastati zbog mrava na pločniku, zainteresovati se za pticu na grani ili poželjeti da pobliže pogleda list koji je pronašlo na zemlji.
Upravo u tim trenucima važno je djetetu dati prostora da posmatra i istražuje. Šetnja ne mora imati poseban cilj niti biti unaprijed osmišljena aktivnost. Ponekad je dovoljno usporiti korak i obratiti pažnju na ono što je djetetu privuklo pažnju. Razgovor o promjenama u prirodi, vremenskim prilikama, životinjama ili predmetima iz neposredne okoline može podstaći dijete da postavlja pitanja i povezuje ono što vidi s iskustvima koja već ima.
Kada dijete pita zašto lišće opada, odakle dolazi kiša ili kuda ptice odlaze, pokazuje želju da razumije svijet oko sebe. Roditelj ne mora uvijek imati spreman odgovor. Može zajedno s djetetom razmišljati, potražiti objašnjenje ili ga podstaći da samo uoči određene promjene. Tako dijete postepeno uči da se do novih saznanja dolazi posmatranjem, postavljanjem pitanja i istraživanjem.
Boravak na otvorenom važan je i za fizički razvoj. Hodanje, trčanje, preskakanje prepreka i penjanje na sigurna mjesta omogućavaju djetetu da razvija ravnotežu, koordinaciju i kontrolu pokreta. Kroz takve aktivnosti ono upoznaje mogućnosti vlastitog tijela i postepeno stiče sigurnost u kretanju. Zato je važno da djeca imaju dovoljno prilika za boravak na otvorenom, kretanje i slobodnu igru, uz nadzor i uslove primjerene njihovom uzrastu.
Igra s vršnjacima uči dijete odnosima s drugim ljudima
Igra na igralištu ili u parku nije važna samo zbog kretanja i zabave. Ona djetetu pruža priliku da upoznaje vršnjake i uči kako se uspostavljaju i održavaju odnosi s drugima. Dok se djeca dogovaraju o pravilima igre, čekaju svoj red, dijele igračke ili pokušavaju riješiti nesporazum, stiču iskustva koja su važna za njihov socijalni razvoj.
U zajedničkoj igri ne može uvijek biti onako kako je dijete zamislilo. Drugo dijete može željeti istu igračku, odbiti predloženu igru ili insistirati na drugačijim pravilima. Takve situacije mogu izazvati ljutnju, razočaranje ili plač, naročito kod mlađe djece koja još uče prepoznati i izraziti svoje osjećaje. Ipak, upravo kroz takva iskustva dijete postepeno uči da i drugi ljudi imaju svoje želje i potrebe.
Uloga roditelja nije da ukloni svaku prepreku niti da riješi svaki nesporazum umjesto djeteta. Mnogo je korisnije pomoći mu da razumije šta se dogodilo, da riječima izrazi ono što želi i da pokuša pronaći rješenje prihvatljivo za obje strane. Ako se dvoje djece ne može dogovoriti oko igračke, odrasli ih može podstaći da razmisle kako bi je mogli naizmjenično koristiti ili izabrati drugu zajedničku aktivnost.
Naravno, djeca se razlikuju po temperamentu i načinu na koji stupaju u kontakt s drugima. Neka će spontano prići vršnjacima i odmah se uključiti u igru, dok će druga radije posmatrati sa strane dok ne steknu dovoljno sigurnosti. Takvo ponašanje ne treba automatski smatrati problemom. Djetetu koje je opreznije potrebno je dati vremena, pružiti podršku i omogućiti mu da se uključi onda kada bude spremno, bez prisiljavanja i nepotrebnog poređenja s drugom djecom.
Dijete kroz iskustvo upoznaje svoje mogućnosti i granice
Svako novo iskustvo djetetu pruža priliku da otkrije nešto o sebi. Kada pokušava savladati prepreku na igralištu, popeti se na stepenicu ili učestvovati u igri koju ranije nije poznavalo, ono ispituje vlastite mogućnosti i uči procjenjivati šta može uraditi samostalno. Nekada će uspjeti iz prvog pokušaja, a nekada će mu biti potrebno više vremena ili pomoć odrasle osobe.
Važno je da roditelj prepozna razliku između pružanja podrške i preuzimanja svake aktivnosti. Ako dijete uvijek zaustavljamo čim naiđe na poteškoću ili odmah radimo nešto umjesto njega, uskraćujemo mu priliku da kroz iskustvo nauči kako se suočiti s izazovom. S druge strane, nije potrebno ni insistirati da sve savlada samo. Odrasli treba procijeniti kada je dovoljno ohrabrenje, kada je potrebna pomoć, a kada aktivnost nije sigurna ili još nije primjerena djetetovim sposobnostima.
Djetetu je potrebno omogućiti da pokušava, da pogriješi i da ponovi ono što još nije savladalo. Kada nešto ne uspije, roditelj može pokazati razumijevanje i ohrabriti ga da pokuša ponovo, umjesto da odmah izrazi nezadovoljstvo ili upoređuje njegov rezultat s rezultatima druge djece. Na taj način dijete uči da poteškoća ne znači da nešto nikada neće moći uraditi, nego da su za neke vještine potrebni vrijeme i vježba.
Pri tome ne treba zaboraviti da cilj nije da dijete bude najbrže, najspretnije ili najuspješnije u svakoj aktivnosti. Važnije je da upoznaje vlastite mogućnosti, razvija povjerenje u sebe i postepeno uči procijeniti kada može nastaviti samostalno, a kada treba zatražiti pomoć.
Roditelj treba pratiti djetetovo interesovanje
Da bi iskustva izvan kuće bila podsticajna, roditelj ne mora unaprijed osmisliti svaku aktivnost. Dovoljno je da obrati pažnju na ono što dijete zanima i da mu omogući da se time bavi na siguran i primjeren način. Ako dijete tokom šetnje zastaje kako bi posmatralo insekte, može zajedno s roditeljem pažljivije pogledati njihovo kretanje. Ako ga zanimaju automobili, razgovor se može razviti oko različitih vozila koja susreću na ulici. Ako najviše uživa u trčanju i penjanju, potrebno mu je omogućiti dovoljno prostora za kretanje.
Važno je da roditelj ne nameće stalno vlastite ideje i ne očekuje da dijete svaku ponuđenu aktivnost prihvati s jednakim interesovanjem. Djeca imaju različite sklonosti, a njihova interesovanja mijenjaju se kako odrastaju i stiču nova iskustva. Pažljivo posmatranje djeteta pomaže odraslima da bolje razumiju šta ga privlači, šta mu predstavlja izazov i u kojim situacijama mu je potrebna dodatna podrška.
Jednako je važno ne požurivati dijete i ne prekidati njegovu aktivnost čim se pojavi prilika da ga nečemu poučimo. Nije svaki trenutak potrebno pretvoriti u objašnjavanje ili postavljanje pitanja. Ponekad je dovoljno biti prisutan, pratiti dječiju igru i dopustiti mu da samo otkriva ono što ga zanima.
Takav pristup ne znači da roditelj treba prepustiti dijete samo sebi. Njegova prisutnost, pažnja i spremnost da pomogne i dalje su važne. Razlika je u tome što odrasli ne mora upravljati svakim djetetovim korakom, nego mu može pružiti sigurno okruženje u kojem ima priliku da istražuje, donosi male odluke i stiče vlastita iskustva.
Svako iskustvo može doprinijeti djetetovom razvoju
Djetetovo upoznavanje svijeta ne odvija se samo u kući niti se svodi na aktivnosti koje odrasli unaprijed pripreme. Ono se nastavlja tokom šetnji, boravka u prirodi, igre s vršnjacima i susreta s različitim ljudima. U takvim situacijama dijete upoznaje nove pojave, razvija sposobnost snalaženja, uči razumjeti druge i postepeno stiče iskustva koja će mu koristiti u budućnosti.
Roditelji ne moraju svaki dan organizovati posebne izlete niti pronaći mnogo slobodnog vremena za složene aktivnosti. Važno je da prepoznaju vrijednost običnih trenutaka i omoguće djetetu da u njima učestvuje. Nekada će to biti kratka šetnja tokom koje će zajedno posmatrati prirodu, a nekada igra na igralištu u kojoj će dijete prvi put uspjeti riješiti nesporazum s vršnjakom.
Odrastanje se sastoji od velikog broja takvih iskustava. Neka će djetetu donijeti nova znanja, druga će mu pomoći da bolje razumije vlastite osjećaje, a treća da se lakše snalazi u odnosima s ljudima. Uloga roditelja jeste da mu pruži priliku za ta iskustva, da ga usmjerava kada je potrebno i da poštuje njegov individualni tempo razvoja.
Na kraju, važno je imati na umu da dijete ne upoznaje svijet samo kroz ono što mu odrasli pokazuju nego i kroz ono što samo otkrije. Zato mu trebamo omogućiti da posmatra, pita, istražuje, kreće se i upoznaje druge ljude. U tim svakodnevnim susretima dijete postepeno širi svoje vidike, razvija vlastite sposobnosti i stiče iskustva koja mu pomažu da sigurnije upoznaje svijet u kojem odrasta.
Izvor:
Pištoljević, N., Buturović, L., & Jeina, Z. (2015). Kurikulum za edukaciju roditelja: Od rođenja djece do polaska u školu. EDUS – Edukacija za sve.