Piše: Memić A.
Kur'an, Ali Imran, 159. ajet.
Dijete ne dolazi na svijet kao prazna stranica na koju roditelj treba upisati pravila, očekivanja i vlastite predstave o tome kakvo bi ono trebalo biti. Ono je ljudsko biće sa svojim temperamentom, osjećajima, potrebama i načinom na koji doživljava svijet oko sebe. Njegova znatiželja, potreba da istražuje, postavlja pitanja, iskušava granice i ispituje reakcije ljudi oko sebe prirodni su dijelovi odrastanja.
Upravo kroz takva iskustva dijete upoznaje sebe, druge ljude i svijet u kojem živi. Ono ne zna unaprijed gdje se završava njegova sloboda, zašto određena pravila postoje niti kako se nose snažne emocije. To tek treba naučiti, a roditelj u tom procesu ima nezamjenjivu ulogu.
Međutim, postoji razlika između roditelja koji djetetu pomaže da razumije granice i roditelja koji od njega očekuje bezuslovnu poslušnost. Kada se svako pitanje doživljava kao protivljenje, svako istraživanje kao neposlušnost, a svaka greška kao razlog za kaznu, dijete može početi potiskivati vlastite potrebe kako bi izbjeglo roditeljsko nezadovoljstvo.
U odgoju nisu presudna samo pravila koja postavljamo nego i način na koji ih provodimo, odnos koji gradimo s djetetom i poruke koje mu svakodnevno šaljemo o njemu samom.
Jer dijete koje danas odgajamo sutra će biti odrasla osoba. Ono će graditi vlastite odnose, podizati svoju djecu i prenositi dalje obrasce koje je usvojilo u porodici.
Zato vrijedi zastati i zapitati se: da li svojim odgojnim postupcima pomažemo djetetu da izraste u emocionalno stabilnu i samostalnu osobu ili, možda i nesvjesno, u njemu stvaramo strah, nesigurnost i obrasce koje će jednog dana prenositi na druge?
Ovih pet znakova mogu biti povod za takvo preispitivanje.
-
Očekujete poslušnost, a rijetko tražite djetetovo mišljenje
Ako se u vašoj porodici odluke uglavnom donose bez razgovora s djetetom, a od njega se očekuje da prihvati sve što mu se kaže, moguće je da poslušnost stavljate ispred razvoja njegove samostalnosti.
Dijete, naravno, ne može niti treba odlučivati o svemu. Roditelj je odgovoran za njegovo zdravlje, sigurnost i odgoj. Ipak, ta odgovornost ne znači da dijete nema pravo izraziti svoje mišljenje, postaviti pitanje ili objasniti zašto se s nečim ne slaže.
Djetetovo protivljenje ne mora uvijek biti pokušaj da ospori roditeljski autoritet. Ponekad je to način na koji ispituje vlastite mogućnosti, izražava nezadovoljstvo ili pokušava razumjeti razloge postavljenog pravila.
Kada ga saslušamo, ne gubimo autoritet. Naprotiv, učimo ga da se neslaganje može izraziti bez vrijeđanja, da tuđe mišljenje zaslužuje pažnju i da autoritet ne mora počivati na strahu.
Zapitajte se: Da li moje dijete smije reći šta misli čak i kada znam da se nećemo složiti?
-
Pravila su vam važnija od djetetovih potreba i okolnosti
Djeci su potrebni red, predvidljivost i jasne granice. Oni im pružaju osjećaj sigurnosti i pomažu im da postepeno razvijaju odgovornost. Međutim, pravilo koje je korisno u jednoj situaciji ne mora biti jednako primjereno u svakoj drugoj.
Ako insistiramo da se svaki dogovor ispuni bez izuzetka, da se svaki zadatak izvrši prema našem planu i da se svako odstupanje doživljava kao neposlušnost, djetetu ostavljamo malo prostora da uči fleksibilnosti i samostalnom prosuđivanju.
Djetinjstvo je vrijeme istraživanja. Djeca žele znati šta će se dogoditi ako nešto urade drugačije, zašto im nešto nije dopušteno i kako ljudi reaguju na njihove postupke. Ponekad će testirati granice upravo zato što još nemaju razvijenu sposobnost da sagledaju sve posljedice svog ponašanja.
Naš zadatak nije da uklonimo svaku mogućnost greške, nego da procijenimo kada moramo odlučno intervenirati radi sigurnosti, a kada možemo dozvoliti djetetu da nešto pokuša, pogriješi i nauči.
Granice su potrebne. Ali one trebaju služiti djetetovom razvoju, a ne postati sredstvo kojim se kontroliše svaki aspekt njegovog ponašanja.
Zapitajte se: Postavljam li ovo pravilo zato što je zaista važno za djetetovu dobrobit ili zato što mi je teško prihvatiti da dijete ima drugačije potrebe, želje i ritam odrastanja?
-
Vrijednost djeteta mjerite njegovim uspjehom
Dijete dobije odličnu ocjenu, pobijedi na takmičenju ili uspješno obavi zadatak i osjeti naše zadovoljstvo. Ali šta se događa kada uloži mnogo truda, a ne postigne rezultat kojem smo se nadali?
Ako priznanje i pohvalu dobija prvenstveno onda kada ispuni naša očekivanja, može početi vjerovati da je vrijedno samo kada uspijeva. Tada se učenje pretvara u dokazivanje, greška u prijetnju, a neuspjeh u razlog za stid.
Dijete treba učiti odgovornosti i zalaganju, ali i tome da pogrešan odgovor ne znači da je ono nesposobno, da neuspjeh ne poništava uloženi trud i da uvijek postoji mogućnost da nešto popravi ili pokuša ponovo.
Način na koji reagujemo na dječije uspjehe i neuspjehe oblikuje i njegov odnos prema sebi. Ako se dijete boji našeg razočaranja, možda će početi izbjegavati izazove u kojima nije sigurno da će uspjeti. Ako, međutim, osjeti da ga podržavamo i onda kada pogriješi, lakše će razvijati upornost i spremnost da uči.
To ne znači da trebamo hvaliti svaki postupak niti odustati od očekivanja. Znači da trebamo prepoznati dijete kao osobu čija vrijednost nije svedena na ocjene, medalje, rezultate ili ispunjavanje naših ambicija.
Zapitajte se: Da li moje dijete zna da ga poštujem i volim i onda kada nije ispunilo moja očekivanja?
-
Dijete vam skriva istinu i pokušava izbjeći posljedice
Kada se dječija greška redovno dočekuje vikom, ponižavanjem ili pretjeranom kaznom, dijete može početi razmišljati manje o tome kako da popravi ono što je uradilo, a više o tome kako da izbjegne reakciju roditelja.
Tako se ponekad razvija potreba za prikrivanjem istine, poricanjem odgovornosti ili prebacivanjem krivice na druge. Dijete može priznati grešku tek kada shvati da je ne može sakriti ili se braniti čak i onda kada bi razgovor bio moguć.
Naravno, dječije laganje ima različite uzroke i ne može se svesti samo na roditeljsku strogost. Ipak, važno je razmotriti kakvu poruku dijete dobija kada pogriješi.
Ako ga učimo da je svaka greška razlog za strah, otežavamo mu da iskreno govori o svojim postupcima. Ako mu pomognemo da razumije posljedice, preuzme odgovornost i popravi štetu koju je napravilo, pružamo mu priliku da razvije savjest i osjećaj odgovornosti.
Dijete ne treba biti oslobođeno svake posljedice. Treba znati da posljedica nije isto što i odbacivanje, da je moguće priznati pogrešku i da roditeljska ljubav ne nestaje onda kada se njegovo ponašanje mora korigovati.
Zapitajte se: Kada moje dijete pogriješi, stvaram li prostor u kojem može priznati istinu ili atmosferu u kojoj mu se čini sigurnijim da je sakrije?
-
Vikanje i emocionalni ispadi postali su uobičajen način komunikacije
Djeca imaju snažne emocije, ali još uče kako da ih prepoznaju, razumiju i regulišu. Frustracija, ljutnja, razočaranje i uznemirenost sastavni su dio ljudskog iskustva. Dijete ne bira uvijek svjesno način na koji će ih izraziti, niti u svakom trenutku ima razvijene sposobnosti da se samo smiri.
Upravo zato mu je potreban odrasli koji će mu pomoći da razumije ono što osjeća, a ne samo zahtijevati da ne pokazuje ono što odraslima smeta.
Ako se u porodici nesporazumi često završavaju vikom, prijetnjama i burnim reakcijama, dijete može usvojiti takav način komunikacije ili naučiti da svoje emocije potiskuje. Neka djeca odgovaraju prkosom i sukobljavanjem, dok se druga povlače, postaju pretjerano oprezna ili se trude da nikada ne razočaraju roditelja. Nijedna pojedinačna reakcija, međutim, sama po sebi ne dokazuje da je uzrok prestrog odgoj.
Važno je i da roditelj prepozna vlastite emocionalne granice. Umor, stres i svakodnevne obaveze mogu otežati strpljivu reakciju, ali odrasla osoba ima odgovornost da radi na načinu na koji izražava ljutnju. Ako pogriješi, može se izviniti, objasniti šta se dogodilo i pokušati popraviti odnos.
Djetetu nije potreban savršen roditelj. Potreban mu je roditelj koji razumije da se samokontrola uči i koji je spreman vlastitim primjerom pokazati kako se emocije mogu izraziti bez povređivanja drugih.
Zapitajte se: Uči li moje dijete uz mene kako da razumije i reguliše svoje emocije ili prvenstveno kako da izbjegne moje burne reakcije?
Kakve odrasle ljude odgajamo?
U islamskoj odgojnoj tradiciji, kao i u mnogim zapadnim pedagoškim i psihološkim pristupima, odgoj se ne može svesti samo na disciplinovanje i ispravljanje dječijeg ponašanja. Njegova svrha je i izgradnja karaktera, razvijanje odgovornosti i njegovanje ljudskih sposobnosti.
Ebu Hamid el-Gazali jedan je od važnih mislilaca islamske tradicije koji se bavio odgojem i oblikovanjem čovjekovog karaktera. Njegovo ime ne treba koristiti kao potvrdu proizvoljnog citata, ali njegova odgojna misao može biti povod za šire promišljanje o odgovornosti odraslih u oblikovanju dječijeg karaktera.
Strogost koja prelazi mjeru, naročito kada je praćena ponižavanjem, zastrašivanjem i uskraćivanjem emocionalne podrške, može ostaviti duboke posljedice na djetetov osjećaj sigurnosti, samopoštovanje i kasnije odnose. To ne znači da će svako dijete koje odrasta uz stroga pravila nužno biti emocionalno povrijeđeno niti da se posljedice ne mogu prevazići. Znači da način na koji postupamo s djecom ima značaj koji daleko nadilazi trenutnu situaciju u kojoj zahtijevamo poslušnost.
Dijete koje danas uči da su ljutnja i moć načini rješavanja sukoba sutra može iste obrasce primjenjivati u partnerskim, roditeljskim i drugim odnosima. Dijete koje odrasta uz strah od greške može postati odrasla osoba koja teško izražava potrebe, postavlja granice ili prihvata vlastitu nesavršenost.
Ali prenošenje takvih obrazaca nije neizbježna sudbina. Čovjek može prepoznati ono što je naslijedio iz vlastitog odrastanja, razumjeti njegove posljedice i odlučiti da postupa drugačije.
Tu dolazimo do pitanja koje nadilazi jednu porodicu: želimo li graditi društvo u kojem se strah, ponižavanje i emocionalna povrijeđenost prenose s generacije na generaciju ili društvo koje uči kako se takvi obrasci mogu prepoznati i prekinuti?
Prekidanje transgeneracijske traume ne počinje savršenim roditeljstvom. Počinje spremnošću da preispitamo vlastite postupke, priznamo greške i ne ponavljamo ono što je povređivalo nas ili druge.
Granice su potrebne, ali i način na koji ih postavljamo
Dijete kojem je sve dopušteno nije nužno slobodno dijete. Ono može biti nesigurno jer nema jasne granice koje mu pomažu da razumije svijet. Isto tako, dijete kojem je gotovo sve zabranjeno ne mora razviti samodisciplinu; može naučiti da se ponaša ispravno samo onda kada ga neko nadzire.
Zadatak roditelja jeste da pronađe ravnotežu između usmjeravanja i uvažavanja, između odgovornosti i slobode, između zahtjeva i razumijevanja.
To podrazumijeva jasna pravila, realna očekivanja, posljedice povezane s postupcima i prilagođavanje zahtjeva djetetovom uzrastu. Podrazumijeva i razgovor, strpljenje, spremnost da saslušamo dječiju perspektivu te razumijevanje da se samostalnost i emocionalna zrelost razvijaju postepeno.
Kada dijete istražuje, postavlja pitanja ili iskušava granice, ne trebamo svako ponašanje odobriti. Trebamo nastojati razumjeti šta se iza njega krije i odabrati reakciju koja će ga usmjeriti, a ne povrijediti.
Jer cilj odgoja nije da dijete bude poslušno po svaku cijenu. Cilj je da postepeno postane osoba koja razumije sebe, poštuje druge, preuzima odgovornost za svoje postupke i zna donositi promišljene odluke čak i onda kada roditelj nije prisutan.
Naša djeca neće zauvijek ostati djeca. Jednog dana i sama će odgajati nove generacije. Ono što danas učimo njih, sutra može postati dio svijeta u kojem će živjeti njihova djeca.
Zato se, uz pitanje jesmo li dovoljno dobri roditelji, vrijedi zapitati i nešto drugo: kakav trag želimo ostaviti u emocionalnom životu svoje djece — trag straha koji će pokušavati prevazići ili iskustvo sigurnosti iz kojeg će učiti kako voljeti, postavljati granice i odgajati s više razumijevanja?
Promjena počinje onda kada prestanemo posmatrati dijete samo kao nekoga koga trebamo oblikovati i počnemo ga doživljavati kao ljudsko biće čiji razvoj, dostojanstvo i unutrašnji svijet zaslužuju naše poštovanje.
Napomena:
Tekst je autorska prerada i proširenje teme na osnovu članka „5 Ways Your Kid Is Telling You That You're Too Strict of a Parent“, objavljenog na stranici Simply Rooted Family.
Izvor:
Simply Rooted Family, „5 Ways Your Kid Is Telling You That You're Too Strict of a Parent“, 12. maj 2021., ažurirano 6. april 2022.