Piše: Memić A.
„Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati.“
(Kur'an, 18:7)
Čovjek kao jedinstveno biće i složenost njegove prirode
Allah je svakog čovjeka stvorio jedinstvenim i neponovljivim, obdario ga razumom i slobodnom voljom te mu dao mogućnost da bira između različitih puteva. Čovjeku je povjereno mjesto halife na Zemlji, a meleki su, po Allahovoj naredbi, učinili sedždu Ademu, alejhis-selam. Ipak, čovjek je istovremeno i jedno od najsloženijih bića u svemu što poznajemo. U njemu se susreću razum i strast, potreba za pripadanjem i težnja za slobodom, zahvalnost i nezadovoljstvo, skromnost i želja za moći. U njegovoj nutrini neprestano se odvija borba između onoga što zna da je ispravno i onoga čemu ga vlastite želje vuku.
Blagodati, zadovoljstvo i ljudska težnja za većim
Čovjek je biće koje neprestano teži ka većem, drugačijem i novom. Ono što nema često mu izgleda privlačnije od onoga što već posjeduje, dok ono što mu je svakodnevno dostupno prestaje doživljavati kao posebnost. Blagodati se, gotovo neprimjetno, pretvaraju u nešto što se podrazumijeva. Čovjek se navikne na ono što ima, pa zaboravi da je upravo to za čim danas ne osvrće ni pogled nekada bilo njegova želja, nada ili dova.
Zato blagodat nije samo količina onoga što posjedujemo. Ona je i sposobnost srca da u onome što mu je dato prepozna vrijednost, da u svakodnevici osjeti ljepotu i da život, uprkos njegovim teškoćama, doživi kao prostor ispunjen smislom. Ponekad je dovoljno tek jedno zrno zadovoljstva da svijet oko nas postane šareniji, mirisniji i prijatniji. Nije se nužno promijenilo ono što nas okružuje; promijenio se način na koji to posmatramo.
Nada kao snaga u suočavanju sa životnim teškoćama
Ta misao podsjeća na nadu koja je, prema grčkom mitu o Pandori, ostala na dnu kutije nakon što su iz nje izašla brojna zla. Nada je čovjeku ostala kao mogućnost da ne bude potpuno poražen onim što ga je snašlo, da nastavi živjeti, tragati i boriti se. Ona ne ublažava samo težinu ljudske patnje nego čovjeka pokreće da se suprotstavi onome što ga ugrožava. U tome možemo prepoznati i jednu važnu istinu o ljudskoj prirodi: čovjeku nije dovoljno samo da izdrži teškoće; potrebni su mu smisao, vjera u mogućnost promjene i razlog da nastavi dalje.
Nafaka i Allahove blagodati kao iskušenje
Allah svakom čovjeku određuje nafaku na poseban način. Blagodati koje nam podari dolaze s različitim mogućnostima i odgovornostima, a njihova se prava vrijednost otkriva i u tome kako se prema njima odnosimo. Zato nije presudno samo ono što nam je dato nego i sposobnost da to prepoznamo kao dar, prihvatimo sa zahvalnošću i koristimo odgovorno.
U svjetlu kur'anskog ajeta: „Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će od njih ljepše vladati“ (El-Kehf, 18:7), ukrasi ovoga svijeta dobivaju dublje značenje. Oni nisu samo ono čemu se divimo, čime se koristimo i u čemu uživamo. Oni su i prostor u kojem se otkriva naš odnos prema životu, drugim ljudima, vlastitoj nutrini i Allahu Uzvišenom.
Zahvalnost Allahu i odgovorno korištenje blagodati
Zahvalnost je ono što čovjeku omogućava da blagodati ne posmatra samo kao sredstva vlastitog uživanja nego i kao Allahove darove koji sa sobom nose odgovornost. Svijest da je Allah istinski Vlasnik svega što postoji, a da je nama povjereno da se tim dobrima koristimo, mijenja način na koji doživljavamo vlastiti život. Ono što posjedujemo prestaje biti samo naše postignuće i postaje povod za zahvalnost, promišljanje i preispitivanje vlastitog ahlaka.
Ipak, zahvalnost ne znači odustajanje od želje za napretkom. Ona ne podrazumijeva da čovjek treba prestati težiti boljem životu, razvijati svoje sposobnosti, popravljati vlastite okolnosti ili se boriti za ono što smatra vrijednim. Naprotiv, zahvalnost može biti snažan pokretač takvog nastojanja. Čovjek koji je svjestan onoga što mu je dato može nastojati da svoje mogućnosti iskoristi na najbolji način, više doprinosi, bude korisniji drugima i odgovornije raspolaže svojim vremenom, znanjem i sposobnostima.
Allah Uzvišeni u Kur'anu obećava: „Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati“ (Ibrahim, 14:7). Ovo obećanje otvara prostor za razumijevanje zahvalnosti kao živog odnosa između čovjeka i njegovog Gospodara. Zahvalnost nije puko izgovaranje riječi niti pasivno prihvatanje okolnosti. Ona se očituje u srcu, riječima i djelima, u načinu na koji čovjek koristi ono što mu je povjereno i u nastojanju da njegove blagodati budu izvor dobra.
Zadovoljstvo onim što imamo i težnja za napretkom
Zahvalan čovjek može željeti više, a da pritom ne prezire ono što već ima. Može se truditi da popravi svoj život, a da vlastitu vrijednost ne mjeri onim što još nije ostvario. Postoji, naime, razlika između želje da napredujemo i uvjerenja da ćemo tek sticanjem nečega postati dovoljno vrijedni, sretni ili potpuni. Prvo nas može pokretati naprijed, dok nas drugo može zarobiti u neprekidnom osjećaju nedostatka.
Poređenje s drugima i različita životna iskušenja
Često nam se čini da Allah jednim robovima daje više, a drugima manje. Posmatramo tuđe živote, materijalno stanje, porodične prilike, uspjehe i mogućnosti, pa vlastitu nafaku mjerimo prema onome što vidimo kod drugih. Međutim, poznajemo samo dio tuđe stvarnosti. Vidimo ono što je izloženo našem pogledu, ali ne znamo sve što se krije iza nečijeg obilja niti možemo sagledati cjelinu nečijeg životnog iskušenja.
Nekada ono što drugome izgleda kao najveća blagodat može za njenog vlasnika biti izvor teške odgovornosti. Nekada uspjeh otvara vrata zahvalnosti, a nekada postaje povod za oholost. Nekoga obilje čini darežljivijim i osjetljivijim na tuđe potrebe, dok drugoga zatvara u uvjerenje da je vlastitim zaslugama stekao pravo da bude iznad drugih. Zato iz vanjskih okolnosti ne možemo pouzdano zaključivati ni o čovjekovoj vrijednosti ni o njegovom položaju kod Allaha.
Allah nas kroz ono što nam daje iskušava u odnosu prema drugima, prema samima sebi i prema Njemu Uzvišenom. Pitanje nije samo koliko imamo nego i šta se događa s nama kada nam je dato. Kako se ponašamo kada steknemo ono što smo dugo željeli? Postajemo li zahvalniji ili zahtjevniji? Osjećamo li veću odgovornost ili počinjemo vjerovati da nam ono što imamo pripada samo po sebi? Otvara li nas blagodat prema drugima ili nas zatvara u vlastiti svijet?
Preispitivanje vlastite nutrine i iskrenosti namjera
Društvena strana ovog iskušenja često nam je prva vidljiva. Lako možemo prepoznati nepravdu, oholost, škrtost ili omalovažavanje drugih. Ipak, postoji i druga, manje vidljiva strana: ono što se događa u čovjeku kada ostane sam sa sobom, bez pogleda i pohvale drugih ljudi, u trenucima kada nema potrebu da bilo kome dokazuje kakav je. Kakve su tada njegove namjere? Čemu se nada, za čim žudi i zbog čega nešto želi? Šta bi izabrao kada bi znao da za njegov izbor neće saznati niko osim Allaha?
Upravo je tu preispitivanje vlastite nutrine od posebne važnosti. Čovjek može činiti dobra djela, a da pritom neprestano traži potvrdu vlastite vrijednosti. Može pomagati drugima, ali očekivati divljenje. Može posjedovati mnogo, a osjećati potrebu da svoje bogatstvo neprestano dokazuje. Može čak i vlastitu skromnost pretvoriti u razlog da se osjeća boljim od drugih. Nefs je složen i njegove težnje nisu uvijek očigledne ni samome čovjeku.
Zato je potrebno zaviriti iza vlastitih postupaka i preispitati ono što nas pokreće. Nije dovoljno samo pitati se jesmo li nešto učinili nego i zašto smo to učinili. Nije dovoljno poznavati ispravan put ako istovremeno dopuštamo da naše želje upravljaju nama. Svakodnevno se nalazimo na raskrsnici između zahvalnosti i pohlepe, poniznosti i oholosti, iskrenosti i potrebe za priznanjem.
Lični trud, zahvalnost u svjetlu misli Muse Ćazima Ćatića
Upravo se ovdje otvara prostor za povezivanje zahvalnosti s idejom ličnog truda i odgovornosti. Zahvalnost ne znači pasivno prihvatanje životnih okolnosti niti odustajanje od želje za napretkom. Naprotiv, svijest o blagodatima koje su čovjeku date može biti poticaj da razvija svoje sposobnosti, ulaže trud i nastoji poboljšati vlastite životne prilike.
Takav odnos prema životu podsjeća na misao Muse Ćazima Ćatića iz pjesme Moja ispovijest: „Ja sam’ otvaram vrata svojoj sreći“. U ovim stihovima prepoznaje se samosvijest čovjeka koji je spreman preuzeti odgovornost za vlastiti put, ne odričući se dostojanstva niti očekujući da sreća dođe bez ličnog zalaganja. Zahvalnost Allahu i čovjekov trud pritom nisu suprotstavljeni. Naprotiv, trud može biti izraz zahvalnosti na sposobnostima i mogućnostima koje su čovjeku povjerene.