Abdulhak Hadžimejlić, sufija i pjesnik

Autor: Muharem Omerdić

---

Naša Bosna je dala veliki broj znamenitih ljudi, učenjaka, pjesnika, vojskovođa… Svojim tlom – po odredbi Allahovoj – rađala je onakve plodove kakav je život kroz historiju preživljavala. Što bi rekao Šekib Arslan: „U bosanskim brdima bit će islama do Sudnjeg dana!“

Bosanske sufije su bili takav stalež ljudi koji se ukomponirao u sve slojeve bosanskog društva, te ih kao takve srećemo među ulemom, vojnicima, profesorima, inžinjerima, trgovcima, industrijskim radnicima, zanatlijama i zemljoradnicima. Nažalost, usprkos njihovom doprinosu na različitim poljima djelovanja, veliki broj darovitih pjesnika i pisaca do danas je ostao za nauku nepoznat. Dok su drugi narodi svoje ljude sa zanemarljivim književnim doprinosom uspjeli promovirati do tog nivoa da se o njima piše u leksikonima i enciklopedijama i izučavaju ih u školskim i univerzitetskim udžbenicima, dotle o našim genijalnim pjesnicima i piscima nema ni spomena.

Za ovogodišnji Šebi arus želja mi je da iz zaborava otrgnem jednog od plejade znamenitih Bošnjaka koji je svojim životnim djelom i književnom zaostavštinom obavezao nas, svoje nasljednike, da ga izučavamo i čuvamo spomen na njegovo ime i djelo. Afirmiranje djela ovakvih ljudi je afirmiranje našeg naroda. Tu su naši korijeni i što su oni dublji i sežu dalje u prošlost, naš život na ovoj balkanskoj vjetrometini nam je izvjesniji.

Život

Abdulhak Hadžimejlić je sin hafiza i šejha Nezira Hadžimejlića. Rođen je u Fojnici 1900. godine. Otac mu je u to vrijeme bio muderris u Fojničkoj medresi. Kada je hfz. Husni ef. Numanagić osnovao Tekiju u Visokom (1905. godine) i prešao u ovaj grad, za njim je krenuo i hafiz Nezir, njegov vjerni pratilac. Tako je Abdulhak počeo pohađati osnovnu školu u Visokom, potom gimnaziju u Sarajevu, koju prekida zbog rata 1914. godine. U Visokom pohađa medresu koju uspješno završava. Istovremeno je završio i obućarski zanat od koga je dugi niz godina izdržavao svoju porodicu. Jedno vrijeme je bio službenik u visočkim preduzećima ‘Iskra’ i ‘KTK’. Kada je otišao u penziju otvorio je privatnu knjižaru gdje je prodavao vjersku literaturu.

Od rane mladosti se kretao u društvu sufija. Zapravo, to je bio njegov svijet od kog se nije do kraja života odvajao. Zaslužan je za afirmaciju mnogih tesavvufskih vrijednosti i bio je aktivan sudionik derviškog kruga na visočko-fojničkom kraju. Ko ga je uveo u tarikat nije sigurno. Najvjerovatnije njegov otac hfz. Nezir. Pred sobom je imao nekoliko tarikatskih autoriteta od kojih se mogao poučiti tajnama vjere i tarikatskog znanja, kao što su šejhovi Visočke tekije: hafiz Husni ef. Numanagić (vodio Visočku tekiju u vremenu od 1905–1914), hfz. Nezir (bio je šejh Tekije u vremenu od 1914–1919), šejh Hazim Numanagić, sin Husni efendije, (šejh Visočke tekije od 1919–1927), ponovo Husni ef. Numanagić, nakon penzionisanja (1927–1931), Muharem Lemeš (šejh Tekije od 1931–1937) i hafiz Ibrahim Trako (šejh Tekije od 1937–1957). Ovim redom su spomenute ličnosti bili pročelnici Visočke tekije. Hafiza Traku je naslijedio Abdulhak (i bio šejh Tekije u vremenu od 1957–1959. i od 1968–1980). Od 1959. do 1968. tekija je bila zatvorena po sili zakona. U to vrijeme dok je Tekija bila van upotrebe medžlisi-zikr se održavao u nekoliko visočkih džamija koji su vodili imami: u Kraljevačkoj džamiji Sedlar ef., te u Čaršijskoj i Pertačkoj džamiji hfz. Krpo. Na poticaj h. Fejzullah-efendije Hadžibajrića, rahmetullahi alejhi, Visočka tekija je 1968. ponovo otvorena i Abdulhak je nastavio sa obnašanjem šejhovske časti i njezinog starješine. Godine 1980. on je ovlastio h. Omera Bukurevića da ga zastupa, jer je obolio. Nedugo iza toga, 30. jula iste godine, preselio je na bolji svijet u 81. godini života. Mezar mu je u haremu Varoško polje u Visokom[1]. Nešto kasnije i Fejzullah ef. Hadžibajrić je dao preporuku za vođenje Tekije h. Omeru Bukureviću i kadiji Sulhi-efendiji Hadžimejliću, Abdulhakovom bratu. Njih dvojica su zajedno obnašali tekijske dužnosti.

Djelo

Abdulhak Hadžimejlić je bio pisac i pjesnik. Pjesme su mu bile sa pobožno-sufijskom tematikom ali i drugih žanrova. Za svog života je objavio dva spjeva:

1. Musa Pejgamber[2],
2. Bejani Resulullah, s.t.a.v. – događaji u početku širenja islama; život, rad i mudžize Muhammeda, a.s.[3]

U rukopisu mu je ostao Arapsko-bosanski rječnik[4] od preko 10.000 riječi i sinonima.

Kod njegove kćerke Mubera-hanume Džonlagić i braće Mehemeda i Nijaza pronašli smo izvjestan broj pjesama prekucanih na pisaćoj mašini i tri pjesme napisane arebicom na bosanskom jeziku, koje pripadaju alhamijado literaturi. Ova mala zbirka je autograf i ima naučnu i kulturološku vrijednost[5].

Ebvabul-Feth[6]

Manjkavo je svo bogatstvo
što ga steku zemni ljudi,
a bez sreće svaka dobit
gubitak je na toj grudi.

Nestalno je svjetsko blago
pa kad onaj što ga ljubi,
steće misleć’ da je stekao,
nestaće ga, nego gubi.

Pohlepniče što gomilaš,
silno blago ovog svijeta,
zaboravljaš bogataška
radost da je tuga kleta.

Iz blještavog svjetskog sjaja
ti povuci srce svoje,
bistrina je svjetska mutna,
reci u svijet selit’ – to je.

O služavče tijela svoga,
silni li su trudi tvoji,
i još neku dobit tražiš,
onđe đe no šteta stoji.

Pruži brate pomoć svoju,
svakom ko te nešto moli,
to je pravi čovjek onaj,
koji blaži jad i boli.

Blago onom u koga
samo bistra pamet vlada,
od navale bolne strasti,
takav nikad ne nastrada.

Onaj koji iz neznanja,
kuda strast ga vodi, viri,
od stida će pred istinom
jednoć morat da zažmiri.

Ko zlo nosi napokon će
pokajanje gorko brati,
makar bilo svaku žetvu,
određeno vrijeme brati.

Jadni čovjek i ne sluti
sa zlikovcem kada spava,
na grudima toga trena,
da mu leži zmija prava.

Što si stig'o uljudnosti
tim nijesi cilju bliže,
jer neuljudnost ruši, kori,
samo blagost zida, diže.

Čini dobro kad god možeš
pa ma cigli časak da je,
prilika se r'jetko desi,
i kad bude, kratko traje.

Kad ti srce dobru teži,
nemoj brate lijen biti,
jer l'jenčina i kraj dobra,
vjeruj, neće sretan biti!

Neznalico, na svijetu,
bijedniče jadni jedan,
u dubini zdenca ležiš,
al’ si i kraj vode žedan.

O nesretni b'jedni starče,
da si život cjenit znao,
na rasipnost u mladosti,
jamčano se ne bi dao.

Evo primi biser pjesmu,
što ju tebi pjesnik daje,
je l’ ti nuždan kakav savjet,
najbolje ti ona daje.[7]

Smrt Muhjuddin Arebije[8]

„Bog vaš tu je“, glas odjeknu,

Ibn Arebi kucnu nogom.

Sva Sirija na to dreknu,

„Taj se luđak titra Bogom!“

 

Kroz par dana fetva slijedi:

„Arebiju smaknut treba!“

Jer se dozna o uvredi,

Stvoritelja zemlje, neba.

 

I krvnici dužnost kletu

izvršuju sasvim strogo.

I ta zgoda na svijetu

prouzroči svađe mnogo.

 

Iza smrti Muhjuddina,

mal’ ne trista punih ljeta,

izbi tajna iz dubina,

na površje čudna svijeta.

 

Sultan Selim otkri zlato,

gđe Arebi kucnu nogom.

I bi jasno dokazano,

da se nije titro Bogom.

 

„Bog vaš tu je“, tim je htio

da Siricima pravo kaže:

„Dobro sam vas proučio,

svaki od vas Bogu laže.“

 

Kad istinu čovjek reče,

što da krivo svijet svati.

Jer istina onud leće,

kud je zdravi razum prati.

 

Razni ljudi, razni ćudi,

što ko misli, to i čini.

A Muhjuddin vazda gudi

staru pjesmu o Istini.

U trećoj pjesmi koju je naslovio Hafiz Širazi[9], u stilu ovog velikog perzijskog pjesnika i mistika, Hadžimejlić pokušava ukazati na glavni cilj ljudskog života. On u jednoj strofi ovako govori:

Samo ono srcem zovi,

što bez truda kraju plovi,

e, sa trudom šta će reći,

i vrtove rajske steći.

Ne izbjegava koristiti alegorije koje su i nekim našim sufijama bile uobičajene: draga, krčmarica, čaša, vino i sl.:

Gle! Sufija kako molbe

raja radi, Bogu sprema,

jer za njega uživanja,

na ovom svijetu nejma.

U njegovoj zaostavštini se nalaze brojne pjesme koje baštine sufijsku misao i naš pravi bosanski jezik.

Pjesma pod naslovom Sejah babina ilahija odslikava svu ljepotu sufijske duše. Hadžimejlić se potpuno predaje putu svojih prethodnika i poziva derviše na pokornost šejhu:

Hej dervišu, ti svog šejha savjet čuj,

sevab traži, a zikrom nefsa truj.

O drugome ti svijetu vazda snuj,

daj nam himmet, ja hazreti Kaimi!

 

Nut pogledaj oko sebe sav svijet,

imal’ iko a da neće umrijet’?

Pa šta ćeš ti na Ahiret ponijet’?

Daj nam imdad, ja hazreti Gaibi!

 

Nemoj slušat’ šta ti zahir govori,

moli šejha da ti haznu otvori.

Nemoj da ti ruhanijjet izgori,

daj nam nusret, ja hazreti Ilhami!

 

Nemoj za se ovdi tražit’ nagradu,

nemoj nikad potpomagat’ nepravdu.

Od harama ti učini ogradu,

pomozi nam, Sirri-baba el-Veli.

 

Svom se šejhu teslimijjet učini,

i u sebi nefs-terbijjet othrani,

svoje srce od harama odbrani,

daj nam šuhret, ja hazreti Gejlani.

 

Erenlera što je bilo do danas,

jednako su svjetovali sviju nas:

U tebi je ponajprije Rabbu-n-nas,

to je kaz'o šejh Muhjuddin Arebi.

 

Ilmi batin džennetska je kapija,

pa nek’ ti se on u srcu zasija,

nek’ ti batin sve dermane razbija,

čuj šta veli Mevlana Šejh Bistami.

 

U zikiru ti ćeš Rabba upoznat’,

Ilmi ledunn u njemu ćeš razabrat’,

u njemu ćeš do perdeta dotjerat’,

poručuje ašik Junuz hazreti.

 

Nemoj da ti para bude rabbe-l-hajj,

sve će proći, Sirat doći, dobro znaj.

Stog’ se svoga nefsa dobro pričuvaj,

zapisao je erri-kjebir Šazili!

 

Dženab-hakku ti na sedždu sve padaj,

svom resulu salavate pridavaj,

svoga šejha nasihate poslušaj,

pa se ne boj, rekao je šejh Mejli.

 

Es-selatu ve-s-selamu ja Gafur,

Es-selatu ve-s-selamu ja resul,

Es-selatu ve-s-selamu ja makbul,

Fahri ‘alem nuri džihan, merhaba![10]

Pored toga, ostavio je dvije medžmue koje su također pisane arebicom, njegovom rukom.[11]

U prvoj medžmui  se nalazi:

–  salavati,

–  hikaja,

–  spjev o hazreti Fatimi, r.a.,

–  ilahija Ja Muhammed, pisana nereformisanom arebicom,

– ilahija Dockan pojdo u džamiju:

Dockan pojdo u džamiju, La ilahe illallah,

susrete me Omer-hodža, La ilahe illallah…

Ovaj spjev ima 35 stihova i sadržajem je različit od dosad poznatih.

U drugoj medžmui se nalazi:

–  Kod Dženneta huka stade;

– Kad ja pođoh u džamiju

La ilahe illallah;

– Molili se pejgamberi,

Subhanellah, Sultanellah,

Molili se dragom Bogu,

Subhanellah, Sultanellah…

– Derti ašik hajde dostu, od Ilhamije.

Ovdje se ne iscrpljuje kazivanje o ovom našem sufiji i pjesniku šejhu Abdulhaku Hadžimejliću. Naš je dug prema ovom zaslužnom Bošnjaku da nastavimo istraživati i obrađivati njegovu zaostavštinu. Oni koji su u posjedu autorovih pjesama i zapisa trebali bi najozbiljnije razmisliti kako na najbolji način rukopisno blago svog pretka sačuvati i omogućiti onima koji se budu bavili njegovim djelom da imaju pristup istraživanju.

 

Izvor: Šebi Arus, godišnjak Tarikatskog centra Sarajevo, br. 15/16, Tarikatski centar, Sarajevo, 1995, str. 99-105.