Autor: Mersada-Nuruddina Agović
Razrješenjem odnosa između forme i funkcije, arhitektura je izgleda za svagda prevladala upitnost svoga pripadanja umjetnosti.[1]
Sve velike kulture su zasnovane na duhovnim gledištima, koja čine jezgro njihove egzistencije. Islamska kultura je svoj osobeni smisao oblikovala u skladu sa islamskim propisima. Kada o njoj govorimo ne možemo da ne primijetimo da njen osnovni izraz čini džamija kroz čiju se manifestaciju ona najjasnije očituje. Arhitektura džamije je svoj cjelovit i najraskošniji izraz ostvarila upravo za vrijeme osmanske vlasti.
Alija Nametak opisuje bošnjačku džamiju na sljedeći način:
– Te prve džamije, a većina i onih koje su kasnije nastajale, sasvim su jednostavne zgrade, kvadratične baze, nevisokih zidova i običnog bosanskog drvenog krova. I zidovi su često od balvana, oblijepljenih žbukom i obijeljenih vapnom. Zidovi su rijetko od kamena, osim temelja pod zemljom i nevelik dio iznad zemlje, gdje se nastavlja ćerpič – cigla na suncu pečena. Radi kiša i snjegova, od kojih bi ovakvi zidovi stradali, krov se nadastire daleko izvan zidova i strm je da se na njemu snijeg ne zadržava. Uz džamiju je prizidana i munara ili je, još običajnije, naslonjena uz desni (zapadni) zid džamije iznutra kraj ulaza, pa prolazi kroz džamijski krov. Munare su od kamena ili od drveta sa spiralnim stepenicama unutra do šerefeta, odakle mujezin doziva vjernike na molitvu. Horizontalni presjek munare je najčešće poligon, pri dnu obično kvadrat, a iznad njega 12-erokut.
Odmah uz džamiju sa sjeverne strane, gdje je ulaz, ima redovno hajat (trijem), u visini nešto iznad poda džamijskoga, a izdignut prema ulici za kojih 50 cm. Od ulice je hajat ograđen, ako džamija nema još i dvorište i groblje oko sebe, drvenom ogradom. Skoro redovno pred džamijom, u džamijskom dvorištu ili na ulici ima i česma, gdje se uzima abdest.[2]
Korištene su dvije vrste materijala u građevinarstvu: tesani kamen za javne zgrade i dizma (vrsta opeke) za privatne zgrade. Građevine napravljene od tesanog kamena i danas su dobrim dijelom očuvane. Njihovi masivni gabariti bili su direktno povezani sa namjenom i kao javne građevine, čiju je izgradnju finansirala država, bili osnova urbanog razvoja svake sredine. Dizma je uglavnom upotrebljavana za izgradnju privatnih objekata.[3]
Seoske džamije, kao i one u gradovima, čiji osnivači nisu bili bogati, imaju i munare kvadratične baze, a šerefeta su samo markirana s četiri prozora, kroz koje mujezin promoli glavu kad okuiše. Takva munara se završava piramidom. Većina mostarskih džamija je od slatkovodnog vapnenca, mukle miljevine, koja se obično zove tenelija.
Ovaj kamen, otporan na zraku, vanredno je pogodan za izrađivanje raznih figura i ornamenata. Zato skoro sve mostarske džamije imaju minuciozno izrađena stalaktitima ukrašena šerefeta, mihrabe, ćursove, mimbere i mahfile.[4]
Arhitektura džamija je podrazumijevala prisustvo harmonije unutrašnjeg i vanjskog prostora, kao i osvijetljenog i zamračenog prostora. Karakterističan oblik džamije predstavlja novinu njene izražajnosti.[5] Džamija je oduvijek imala višestruku namjensku ulogu. Bila je mjesto obavljanja namaza, okupljanja vjernika i raspravljanja o društvenim problemima, mjesto edukacije mladih itd. Mnogo puta džamije su izgrađivane i kao vakuf od strane običnih vjernika jačeg imovinskog stanja.
Islamski vladari i u ostalim zemljama van arapskog carstva (Turska, Perzija, Indija i dr.) natjecali su se u podizanju građevina i općenarodnog životnog standarda, nastojeći da jedni druge prevaziđu u veličini i ljepoti istih, pa su se tako većinom samostalno razvili različiti stilovi u građevinskoj umjetnosti, koja je po svojim ukrasima i kombinacijama priznata kao najraskošnija na svijetu.
U procesu oblikovanja svake arhitekture sudjeluju različiti činitelji, od klime, načina rada, korištenih materijala i tehnika, do radne snage, ekonomskih uvjetovanosti i konačne forme arhitektonskih djela. Uporedo s uticajima materijalnih, fizičkih, okolišno-klimatskih činitelja; forma i ambijentalna konstitucija arhitektonskog objekta, u kulturološkoj, simboličkoj i umjetničkoj dimenziji arhitekture, pod uticajem su ideala i vrijednosti društva, kulture i civilizacije u kojima objekt nastaje. Stoga, ukoliko umjetnik – arhitekta nema jasnu predodžbu o vlastitoj kulturi, materijalnim i nematerijalnim vrijednostima, njegovo umjetničko – arhitektonsko djelo u sebi neće sadržavati pečat određenog identiteta, tačnije, to će djelo umjesto autohtonog imati posuđeni, montažni identitet.
Islamska arhitektura, u pogledu identiteta, izvire iz jezika kur’anskog teksta, ona noseći u sebi snažan puls duhovnosti izražava svu dubinu i osebujno bogatstvo islamske civilizacije. Povezanost te arhitekture s islamom kao vjerom i religijom simbolizira uvjerenost u tevhid, vjerovanje u naučavanja i naputke islama, ali i djelovanje u skladu s njima.
Islamska arhitektura kao osobit umjetnički izraz nije ograničena samo na sakralne objekte poput džamija i mesdžida, već se njezina jasno izražena obilježja nalaze i u kućama, školama (medresama), nadgrobnim spomenicima[6], palatama, pa čak i u karavansarajima i hamamima. Posebna pažnja se u djelima islamske arhitekture posvećuje matematičko-geometrijskim proporcijama.
Ne postoji veliko arhitektonsko djelo koje nije oblikovano na temelju jasno određenog sistemskog mišljenja. To mišljenje nekada ima svoje korijene u svjetopogledu, mitologiji, tradiciji i običajima duhovno-kulturnog ozračja u kojem je razvijeno. Zato možemo kazati da su svaka civilizacija ili svaki narod u različitim povijesnim razdobljima razvijali specifičnu arhitekturu.[7]
U prvom vijeku turskog vladanja u našim krajevima graditeljstvo je u Turskoj na veoma visokom stupnju. Mimar Sinan (1490-1588), najslavniji turski graditelj, podiže nevjerojatno velik broj javnih i privatnih zgrada u Carigradu i ostaloj Turskoj, a jedno njegovo djelo je i u Bosni – most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu. U monografiji o ovom velikom graditelju, koju je 1931. napisao i izdao Ahmed Refik, nalazi se jedan popis, koji je istočnjački basnoslovan, ali obzirom na dug život ovoga graditelja dosta vjerojatan. Mimar Sinan je sagradio: 81 džamiju, 50 mesdžida, 26 turbeta (mauzoleja) i darul-kuraa (zgrade u kojima se tumačio Kur'an), 14 imareta (javnih dobrotvornih kuhinja), 55 medresa (škola u kojima se sticala srednja i visoka naobrazba), 3 bolnice, 8 mostova, 16 karavansaraja (hotela sa sobama za goste i stajama za karavane), 33 dvorca, 6 magazina i 32 banje.[8]
Obzirom da su naši krajevi bogati šumom, a drvo se oblikuje lakše od drugih materijala, mnoge stare džamije su građene od drveta.
Kao primjer za džamiju izgrađenu od drveta uzet ćemo Kučansku džamiju u Rožajama. Zemlju, kao vakuf za igradnju Kučanske džamije, dao je otac mula Jakupa Kardovića (kojeg smo u radu spominjali kao jednog od znamenitih Bošnjaka Sandžaka) iz Rožaja, mula Ahmet. Navodi se da je džamija izgrađena 1779. godine. Na njenoj istočnoj strani postojao je mekteb koji je izgorio 1870. Sada se pored džamije nalazi kuća u kojoj je smješten mekteb. Stara džamija u Biševu sagrađena je 1820.
Osmanlije su još u 15. stoljeću u naše krajeve prenijeli definisana rješenja za potkupolne objekte, prije svega džamiju, ali i druge objekte: medrese, hamame, bezistane, karavansaraje. Potkupolni prostor predstavlja svojevrsnu negaciju tektonskog principa.
Najrasprostranjeniji tip džamije u 16. stoljeću bio je tip standardne jednoprostorne kupolne džamije sa trijemom natkrivenim trima kupolicama i jednim minaretom prislonjenim uz centralni kubus. Može se reći da skoro nije bilo gradića u kojem se, tokom 16. stoljeća, nije podigla barem jedna ovakva džamija. Fasade džamija bile su kamenom obrađivane. Ponekad su bivale prekrivane slojem maltera i krečene.
Džamije u Sandžaku i Bosni koje imaju drveni krov, munaru, kupolu i druge konstrukcije navode nas na zaključak da je starim Bošnjacima pojam vječnog trajanja bio stran i u njima je, zapravo, jedan od dokaza o originalnosti i specifičnosti bošnjačke duhovnosti koja stoljećima funkcioniše samostalno.
Kvalitet džamija na našem području daje prioritet prostornom rješenju, dok dekoraciju, u većini slučajeva, čini sporednom.
Izvor: Glas islama, list za vjeru, društvo i kulturu, god. XIX, br. 270, Izdavačka ustanova El-Kelimeh, Novi Pazar, septembar 2015, str. 18–19.
[1] Grejam Gordon, Filozofija umetnosti, CLIO Beograd, 2000, str. 193.
[2] Nametak Alija, Islamski kulturni spomenici turskoga perioda u Bosni i Hercegovini, Državna štamparija u Sarajevu, Sarajevo, 1939, str. 10.
[3] Redžić Husref, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Veselin Masleša, Sarajevo, 1983, str. 173.
[4] Nametak Alija, Islamski kulturni spomenici turskoga perioda u Bosni i Hercegovini, Državna štamparija u Sarajevu, Sarajevo, 1939, str. 10.
[5] Ettinghausen Richard, „Ambijent stvoren čovjekovom rukom“, Svijet islama, Jugoslovenska revija, Beograd, 1979, str. 69.
[6] Prvi nadgrobni kamenovi u islamskom svijetu su bez natpisa i vrlo su malehni. Postoji tradicija da je sa sultanom Mehmed el-Fatihom išlo 12.000 klesara koji su podizali nadgrobne kamenove njegovim poginulim vojnicima. Na najstarijim nišanima u Sarajevu kod Ali-pašine džamije isklesane su razne figure: ptice, mačevi, lukovi i strjelice, topuzi i slično. Na prvim nišanima bosanskih domorodaca natpisi su pisani bosančicom ili begovskim pismom.
[7] Identitet i islamska arhitektura, www.medzlis-konjic.com
[8] Nametak Alija, Islamski kulturni spomenici turskoga perioda u Bosni i Hercegovini, Državna štamparija u Sarajevu, Sarajevo, 1939, str. 9.