Hadis
Abdullah sin Mes’uda veli: “Pričao nam je Božiji Poslanik, s.a.v.s., a on je onaj koji istinu govori i kome se vjeruje:
Stvaranje čovjeka biva u utrobi majke njegove četrdeset dana, zatim bude toliko isto vremena “aleka”, zatim bude toliko isto vremena kao “mudga”, zatim Bog, dž.š., pošalje meleka, pa mu udahne dušu; i tom meleku narede se četiri odredbe da zapiše: nafaku (djeteta) i konac života (tj. koliko će živjeti) i njegov posao i da li je (u pogledu drugog svijeta) sretan ili nesretan.
Pa tako mi Allaha osim koga nema drugog – jedan čovjek radi onaj posao koji vodi džennetu sve dotle dok između njega i dženneta ne bude lakat prostora, pa ga preteče ono što mu je zapisano, pa počne se baviti onim poslom koji vodi u vatru pa uniđe u nju; drugi, opet, čovjek radi onaj posao koji vodi vatri sve dotle dok između njega i vatre ne bude lakat prostora, pa ga preteče ono što mu je zapisano, pa počne raditi posao koji vodi džennetu pa uniđe u džennet.“
Ovaj vjerodostojni hadis nalazi se u Buhariji i Muslimu.
Komentar
Glavni cilj i pouka, koja se iz njega crpi jeste to da se čovjek ne zavarava svojim dobrim djelima i da se ne oholi i ne ponosi njima, jer je posljedica glavna i odlučujuća stvar. Tako isto ne smije da gubi nadu u Allahovu milost, ako vidi među svojim poslovima dosta ružnih, jer sami Tvorac zna kakav će kraj biti. Dakle, musliman treba da živi među strahom od Boga, dž.š., i nadom u Njegovu milost.
U ovom hadisu je, također, obrađeno pitanje vjerovanja u sudbinu. Da bih značenje hadisa još više približio čitaocu, dodaću još dvije-tri riječi.
Naime, Bog je čovjeku dao slobodnu volju kojom radi šta hoće, a ostavlja šta hoće. Sveznajući Bog znao je unaprijed šta će čovjek raditi i odredio je da mu se volja ispuni.
Ne treba misliti da čovjek koji dobro radi, lahko izlazi iz svoje kolotečine, a tako isto koji radi zlo. Onaj čovjek što je radio poslove koji vode džennetu, bio se približio njemu, a počeo raditi zlo i otišao u vatru, njegovi dobri poslovi su bili dobri samo naočigled, dok u suštini su i oni bili zli. Među njima se krilo nešto što je prouzročilo zlu posljedicu kao što se u šejtanovim dobrim poslovima krila oholost i protivljenje Božijoj odredbi. Tako isto onaj čovjek što je radio zlo, sve dotle dok je skoro bio unišao u džehennem, pa je počeo raditi dobro, koje je bilo uzrokom njegovog spasenja u zadnjem času.
Bog, dž.š., u Kur’anu nas podučava kako ćemo Ga moliti i tražiti Njegovu dobrotu. Na jednom mjestu se ovakva molitva preporučuje:
Rabbena la tuzig kulubena ba’de iz hedejtena ve heb lena min ledunke rahmeten inneke Entel-Vehhab.
„Gospodaru naš, nemoj naša srca odvratiti s pravog puta pošto si nas na njeg naputio, pokloni nam od Svoje milosti, Ti si onaj koji obilno poklanja.“
I ovo neka bude i naša molba, kojom završavamo ovaj hadis.
Izvor:
H. Mehmed-ef. Handžić, Es-Sunne’ (41 hadis s prijevodom i komentarom), četvrti hadis, Sarajevo, 1968, str. 10-11.