Piše: Memić A.
Dostojanstvo, samosvijest i granica između poniznosti i oholosti
U pjesmi Moja ispovijest Ćatić se suprotstavlja ulizivanju, ponižavanju pred drugima i odricanju od vlastite samosvijesti. Njegovo isticanje dostojanstva i slobode otvara pitanje čovjekovog odnosa prema vlastitoj vrijednosti, ali i granice između samosvijesti i oholosti. Čuvati dostojanstvo ne znači smatrati se boljim od drugih, kao što ni poniznost ne znači odreći se vlastite vrijednosti.
U svjetlu ajeta iz sure El-Kehf, upravo se u toj razlici može prepoznati jedan od izazova čovjekovog unutrašnjeg života: hoće li ga blagodati učiniti svjesnijim vlastite odgovornosti ili će ga navesti da se uzdigne iznad drugih? Hoće li svoje sposobnosti i slobodu koristiti svjesno i odgovorno ili će dopustiti da njima ovladaju oholost i strasti?
Materijalno bogatstvo kao iskušenje i odgoj nefsa
To je naročito važno kada govorimo o materijalnom obilju. Iz dunjalučke perspektive, bogatstvo često ne doživljavamo kao iskušenje jer nam novac, imetak i različite pogodnosti mogu olakšati život, riješiti mnoge probleme i pružiti osjećaj sigurnosti. Međutim, vanjska udobnost ne znači nužno i unutrašnji mir. Čovjek može imati mnogo, a ne uspijevati obuzdati vlastite želje. Može ostvariti ono čemu je težio, a zatim odmah postaviti novi cilj, uvjeren da će mu tek sljedeće postignuće donijeti zadovoljstvo.
Upravo se tu otkriva važnost odgoja nefsa. Hoćemo li dopustiti da naše želje postanu gospodari našeg života ili ćemo naučiti upravljati njima? Hoćemo li ono što imamo koristiti na način koji je koristan nama i drugima ili ćemo dopustiti da nas vezanost za imetak učini sebičnima i nezahvalnima? Hoće li nas obilje približiti Darovatelju ili ćemo se, zaokupljeni darovima, postepeno udaljiti od Njega?
Blagodati su ispit za naš nefs upravo zato što u njima ponekad izlazi na vidjelo ono što bismo u drugačijim okolnostima mogli lakše sakriti. One mogu pokazati jesmo li zaista darežljivi kada imamo mogućnost dijeliti, jesmo li ponizni kada smo uspješni i jesmo li svjesni tuđih potreba onda kada vlastite više ne predstavljaju teret. Ponekad čovjek tek kada mu bude dato otkrije koliko je njegova zahvalnost bila čvrsta, a koliko je zavisila od toga da mu život ide onako kako želi.
Uskraćenost, strpljenje i mudrost onoga što nam nije dato
Uskraćenost može biti izvor tuge, nezadovoljstva i osjećaja manje vrijednosti. Kada dugo čekamo nešto što se ne ostvaruje, kada gledamo kako drugi dobivaju ono za čim sami čeznemo ili kada se suočimo s ograničenjima koja nismo birali, lako je vlastiti život početi posmatrati kao nedovršen i manje vrijedan. Čovjek se tada može toliko usredotočiti na ono što mu nedostaje da prestane vidjeti sve ono što je već prisutno u njegovom životu.
Rijetki zastanu i pokušaju sagledati vlastiti put u cjelini. Razmišljamo o onome što nismo ostvarili, ali rijetko razmatramo i mogućnost da nas je Allah zaštitio od nečega čiju težinu nismo mogli ni zamisliti. Ne možemo znati kakav bi bio naš život da su se sve naše želje ostvarile niti sa sigurnošću tvrditi da bi nam svaki željeni ishod donio dobro. Ponekad se tek s vremenske distance otvore pitanja koja ranije nismo umjeli postaviti.
Možda je nešto što smo dugo smatrali gubitkom ujedno bilo i zaštita od veće teškoće. Možda nas je zatvorena mogućnost usmjerila prema putu koji ranije nismo mogli vidjeti. Ponekad je uskraćivanje zaštita, a nedavanje jedan oblik davanja čiju mudrost ne prepoznajemo odmah. To ne znači da je svaka bol jednostavna, da svako uskraćivanje moramo odmah razumjeti kao dobro ili da čovjek nema pravo tugovati zbog onoga što mu nedostaje. Znači samo da granice našeg razumijevanja ne moraju biti i granice mudrosti koja nam je skrivena.
Obilje i oskudica nisu mjerilo čovjekove vrijednosti
Zato ni obilje ni oskudicu ne bismo smjeli pretvarati u mjerilo vlastite vrijednosti. Čovjek koji ima mnogo nije zbog toga nužno bliži Allahu, kao što ni onaj koji ima malo nije zbog toga manje vrijedan. Svako se suočava s vlastitim okolnostima, odgovornostima i iskušenjima. Naš zadatak nije da odgonetamo skrivene razloge zbog kojih je nekome dato više, a nekome manje, nego da prepoznamo vlastitu odgovornost u onome što nam je povjereno.
Svakodnevne blagodati koje često zaboravljamo
Sve ono što često podrazumijevamo može biti blagodat: sluh kojim čujemo, vid kojim posmatramo svijet, govor kojim izražavamo misli, mogućnost da hodamo, da se koristimo svojim tijelom i razumom. Dom, porodica, prijatelji, znanje, vrijeme, prilike, pa čak i zemlja u kojoj živimo, mogu biti darovi čiju vrijednost ne prepoznajemo sve dok se ne suočimo s njihovim gubitkom ili odsustvom. Čovjek se često osvijesti tek onda kada ono što mu je bilo svakodnevno dostupno prestane biti nešto što može podrazumijevati.
Odgovornost za ono što nam je povjereno
Ali ni prepoznavanje blagodati ne završava se pukom sviješću da ih imamo. Ajet iz sure El-Kehf upućuje nas na dublje pitanje: šta činimo s onim što nam je dato? Kako postupamo prema sebi i drugima? Jesmo li svjesni da su naše mogućnosti povezane s odgovornošću i da ono čime raspolažemo nije samo povod za uživanje nego i emanet?
Emanet podrazumijeva povjerenje. Ono što nam je povjereno nije nam dato da bismo zaboravili njegovu vrijednost niti da bismo njime raspolagali bez svijesti o posljedicama. Materijalna dobra, znanje, sposobnosti, vrijeme i utjecaj mogu biti sredstva dobra, ali i sredstva kojima čovjek hrani vlastiti ego. Njihova vrijednost ne ogleda se samo u onome što nam omogućavaju nego i u načinu na koji ih koristimo.
Život je, u tom smislu, neprestano iskušenje emaneta i povjerenja. Često se prema onome što imamo odnosimo kao prema nečemu što nam trajno pripada, zaboravljajući da je naše raspolaganje ograničeno i da ne možemo zadržati sve što nam je dato. Dunjaluk prolazi, a čovjek kroz njega prolazi noseći svoje izbore, postupke i namjere. Ono što danas držimo u rukama sutra može pripadati nekome drugom. Zato naša dužnost nije samo da se koristimo blagodatima nego i da ih čuvamo, da njima ne činimo nepravdu i da ih ne pretvaramo u sredstvo vlastitog uzdizanja nad drugima.
Pošten rad i emanet: Ogledalo čovjekove savjesti
Čovjekov odnos prema radu mnogo govori o njegovoj savjesti, namjerama i osjećaju odgovornosti. Upravo se takav odnos može prepoznati u stihovima Muse Ćazima Ćatića:
„Tek nek je čelo otvoreno, čisto
I nek se svjesno i pošteno radi“.
Ćatićevo naglašavanje poštenog rada i samosvijesti može se povezati s pitanjem emaneta, jer odgovornost ne podrazumijeva samo ono što čovjek posjeduje nego i način na koji koristi svoje sposobnosti, obavlja svoje dužnosti i postupa prema onome što mu je povjereno. Blagodati nisu samo mogućnosti koje čovjeku stoje na raspolaganju nego i iskušenje njegove savjesti, namjera i karaktera. Zato se pitanje ne svodi samo na ono što je čovjek postigao nego i na način na koji je to postigao, na ono što je učinio s onim što mu je dato i na to kakav je čovjek postao kroz vlastite postupke.
Zahvalnost, čuvanje nefsa i odgovornost pred Allahom
Čuvajući emanet, čovjek čuva i vlastitu nutrinu. Uči svoj nefs da ne prisvaja ono što mu je samo povjereno, da ne postane rob vlastitih želja i da ne zaboravi granice vlastite moći. Uči srce zahvalnosti, razum odgovornosti, a dušu da se ne veže toliko za prolazno da zaboravi ono što ostaje.
Možda se upravo tu susreću sve niti ovog promišljanja: u svijesti da nije dovoljno samo imati nego da je važno i kako živimo s onim što imamo. Nije dovoljno samo primiti blagodat nego je prepoznati, biti zahvalan na njoj i koristiti je na način koji neće narušiti naše dostojanstvo, naš odnos prema drugima i naš odnos prema Allahu.
Dunjaluk kao ukras i iskušenje: Poruka o blagodatima i emanetu
Dunjaluk je ukras, ali i iskušenje. Njegove ljepote mogu obogatiti naš život, olakšati naše svakodnevne borbe i otvoriti nam mogućnosti za dobro. Ali nijedna od njih ne bi smjela postati zastor koji će nas udaljiti od svijesti o Darovatelju. Nije presudno samo koliko nam je dato nego i šta smo postali zahvaljujući onome što nam je povjereno.
A kada se jednom osvrnemo na svoj život, možda će najvažnije pitanje biti upravo ono koje smo tokom njegovog trajanja najčešće zanemarivali: jesmo li blagodati koje su nam bile povjerene sačuvali od oholosti, iskoristili ih za dobro i dopustili da nas učine zahvalnijima, poniznijima i svjesnijima vlastite odgovornosti?
Jer sve što imamo pripada Allahu. Nama je dato na određeno vrijeme, kao blagodat i kao emanet. Na nama je da ga čuvamo, da njime odgovorno raspolažemo i da kroz njega odgajamo svoj nefs, čuvamo svoj ruh i pripremamo svoju dušu za povratak Onome Kome sve pripada.