Rašid Omerbašić
(Članak je preuzet iz Glasnika VIS-a, broj 11-12, Sarajevo, novembar-decembar 1971., str. 577-579.)
Sigurno je spašen onaj koji svoju dušu očisti, a propao je onaj tko je uprlja. (Kur'an, Eš-Šems: 9-10.)
Ovo nekoliko riječi i misli koje ću iznijeti, biće im kao glavni „moto“ Kur'an, jer je on glavni izvor iz kojeg danas napaja duše više od 700 miliona muslimana koji žive razasuti širom svijeta. Nikada od kako svijet postoji nije se pojavila nauka koja ima tako čvrste osnove o pravdi, jednakosti i poštivanju tuđih prava kao što je Kur'anska nauka. Svi njegovi propisi uče čovjeka kako da se vlada u životu, kako da poštuje Boga, dž.š., kako da se ophodi sa ljudima, te napokon kako da se čuva nevaljalih djela.
Kur'an je najveći učitelj čovjeka. Njegov cilj je da onoga u čije se srce usadi podigne na najviši stepen morala, da od njega izgradi kulturnog i naprednog čovjeka, a što je najvažnije, da u njegovoj duši rasplamti ljubav prema Uzvišenom Bogu, dž.š. Zato čovjek koji je odgojen po uputama Kur'ana, ne zna biti nevaljao, zao, on ne smije pomisliti da učini ono što će njegovu dušu ogriješiti i ocrniti kako na ovom, tako isto i na budućem svijetu. On kroz cijeli svoj život živi uredno, skromno i umjereno, misli na ono što je dobro, misli na Boga i Sudnji dan. Eto, tako nas uči Kur'an. Takvi su bili muslimani prvih stoljeća, jer su se rukovodili Kur'anom.
Prema tome, Kuran i nama treba da bude vodič u našem svakodnevnom životu. To nam je preporučio i Božiji poslanik, Muhammed, a.s., prilikom oprosnog hadža, kada je između ostalog rekao i ovo:
Ostavio sam vam dvoje, pa nećete nikad skrenuti na krivi put, dok se budete tog dvoga držali; ostavio sam vam Božiju knjigu (Kur'an) i sunnet Njegova poslanika.
Dakle, mi, sljedbenici tog velikog Pejgambera, ako želimo da živimo u islamu kao muslimani (da postignemo određeni cilj tj. svrhu radi koje nas je Allah, dž.š., postavio na zemlju), moramo usmjeriti svoj život po uputama Kur'ana.
Pošto je Allah, dž.š., apsolutno jedna najsavršenija moć, koja je oduvijek i zauvijek, koja je Gospodar i Stvoritelj svega, pa i samog čovjeka, onda nam ništa drugo ne preostaje, nego da Mu budemo zahvalni i pokorni. Na tu činjenicu i Kur'an nas upućuje sa ovim riječima: …a Bogu se predalo, svojevoljno ili prisilno, sve što je na nebesima i zemlji, i Njemu će se povratiti. (Ali Imran:83.)
Život je prolazan. Povratak je samo Bogu, dž.š. Onda razmislimo o svome životu. Šta je svrha našeg života? Kuda idemo?
Sve što je na zemlji ima svoju svrhu radi čega je stvoreno, pa i sam ljudski život je stvoren sa jednim određenim ciljem. To se može razumiti iz postavljenog pitanja od strane meleka Bogu, dž.š., koje glasi:
Zar ćeš na njoj (zemlji) postaviti zastupnika, onoga ko će na njoj nered činiti i krv proljevati, a mi Ti stalno zahvaljujemo i slavimo Te. (Kuran, Bekare:30.)
Iako je Allah, dž.š., znao da će na zemlji zaista biti ljudi koji će smutnju sijati, krv proljevati, ipak nam povjerava jednu veliku zadaću. Omogućio nam je da se snagom svoga uma i razuma, te vođeni Njegovom uputom, koristimo svim što se nalazi na zemlji i u zemlji.
I podvrgao vam je što je na nebesima i na zemlji. (Kur'an, El-Džasije:13.)
Da bi čovjek mogao udovoljiti svojoj pravoj svrsi radi koje je postavljen na zemlju (a to je, proživjeti svoj život u skladu sa kur'anskim propisima, sa kojima se sreća i blagostanje postiže ovog i budućeg svijeta), mora biti osposobljen za život, kako fizički tako i u naučnom pogledu.
Međutim, ma koliko se čovjek fizički i naučno osposobio za život, ako nije moralno odgojen, ako mu duša nije plemenita, sve to ga ne može dovesti do sreće i blagostanja ovog i budućeg svijeta. Baš, upravo danas, iako je čovjek dostigao najveći stepen naučnih i tehničkih dostignuća, ipak mu sve to ne garantuje blagostanje i miran život i to baš zbog toga što se zanemaruje duhovno i moralno odgajanje čovjeka.
Naš poznati teolog i vjersko-prosvjetni referent VIS-a, hadži Husein ef. Đozo, nedavno je rekao:
Ljudski um se prilično obogatio saznanjima, ali su ljudska duša i ljudsko srce osiromašeni i postali prazni. Rješenje problema čovjeka nije samo stvar razuma i stvar spoznaje. Ono je isto toliko, ako ne i više, stvar srca i duše, stvar ponašanja. Jednako ga mogu uništiti kao i usrećiti. Nije sve u tome kako postići neki naučni uspjeh. Mnogo je važnije kako taj uspjeh praktično primjeniti i iskoristiti. Ako je atomska energija morala biti pretvorena u atomsku bombu, koja je uništila Hirošimu i Nagasaki, te od koje se danas proizvodi najstrašnije oružje, koje je u stanju da uništi čitav ovaj svijet, onda bi bilo mnogo korisnije da nije ni otkrivena.
Da li će naučna i tehnička dostignuća služiti za ili protiv čovjeka, to će zavisiti od njegovih moralno-etičkih vrlina, odnosno srca i duše.
To su uvidjeli mnogi savremeni mislioci koje zabrinjava budućnost i opstanak na zemlji. Lijepo je jedan između njih rekao:
Problem savremenog čovjeka nije u nauci, tehnici i industriji, nego u volji, srcu, duši i etici. Nije u znanju, nego u ponašanju, nije u materijalnim dobrima, nego u duhovnim vrijednostima.
Još mnogo ranije na to nas je upozoravao veliki islamski učenjak i pjesnik Ali ibn Muhammed (živio u IV stoljeću po hidžri) koji je u jednoj kasidi, između ostalog, rekao:
Obrati pažnju na dušu svoju,
uči, uzdiži se i usavršavaj duševne vrline svoje,
jer ti si dušom, a ne samo tijelom, čovjek.
Čovjek je najsavršeniji stvorenje u prirodi, a sastavljen je od tijela i duše. On je dakle sinteza duha i materije. Kada bi mu nedostajalo jedno od ovog dvoga, ne bi bio čovjek. Sa samim tijelom bio bi životinja, kao i druge životinje. Da mu opet nije tijela, sa samim duhom bio bi melek. Tek duša sa tijelom čini čovjeka čovjekom. Duša i tijelo su osnovni elementi od kojih se čovjek sastoji. Zato je potrebno podjednako odgajati i njegovati, kako tijelo, tako isto, ako ne i više, čovječiju dušu.