Autor: hfz. Mahmud Traljić
Travnička grana porodice Korkuta imala je značajan udio u muslimanskj duhovnoj inteligenciji u BiH tokom devetnaestog stoljeća i u prvoj polovini dvadesetog stoljeća te tako ostavila dubok trag u životu naše Islamske zajednice. Derviš Muhamed-ef. bio je muderis Elči h. Ibrahim-pašine medrese i muftija u Travniku više od četrdeset godina (1830-1873). Njegovi sinovi Muhamed Hazim-ef. i Ahmed Munib-ef. bili su također muderisi. Muhamed Hazim-ef. bio je i muftija travnički, a Ahmed Munib-ef. član Ulema-medžlisa i zamjenik reisu-l-uleme. Muhamed Hazim-efendijin sin Muhamed Asim-ef. bio je, također, muderis, a sinovi Ahmeda Munib-ef., Sakib-ef. i Derviš-ef. bili su, između ostalog, muftije u Travniku, a Besim-ef. profesor Šerijatske sudačke škole i Više islamske šerijatsko-teološke škole. I sinovi Muhameda Asim-efendije, Siradž-ef. i Derviš-ef. (Ibnul-Ajn), također su bili muderisi. O ovome je Derviš-ef. ovdje riječ.
Rodio se u Travniku 1900. godine. Pred ocem je završio osnovno, srednje i više obrazovanje. Od oca je uzeo i idžazetnamu. Iza toga otišao je u Kairo i nastavio školovnje na El-Ezheru. Po završetku studija i povratku iz Kaira (1933) biva imenovan džematskim imamom u Dubrovniku, gdje je on, zapravo, i organizirao rad džematskog odbora i džemata uopće, jer je bio prvi stalni imam u njemu. Dok je Derviš-ef. bio imam u Dubrovniku, privatno je završio gimnaziju, jer je osjećao da mu nedostaje opće svjetovno obrazovanje. Iz Dubrovnika je Derviš-ef. premješten (21. XI 1940) u Trebinje, također, u svojstvu džematskog imama, gdje ostaje do 1943. godine, kada je postavljen za muderisa niže okružne medrese u Travniku, čime je bila ispunjena njegova davna želja da bude imenovan za muderisa ove medrese, gdje mu je brat Siradž-ef. već bio muderis. Ali nije mu bili suđeno održati ni jednoga sata u svojstvu muderisa jer je 22 . avgusta preselio na ahiret. Umro je u Vojnoj bolnici u Sarajevu, a pokopan je u groblju Grličića brdo, 24. istog mjeseca.
Derviš-ef. spadao je među naše odlične i svestrano obrazovane teologe. Poznavao je pored orijentalnih i nekoliko evropskih jezika, na njima čitao i s njih prevodio. Svoje vjersko obrazovanje je i praktično provodio: bio je primjer vjernika koji je u praksi primjenjivao ono što je naučio. Istrajan u izvršenju vjerskih dužnosti, moralan, skroman i iskusan do krajnje mjere, Derviš-ef. bio je uzor i vjernika i vjerskog službenika. Odličan poznavalac misticizma (tesavufa) nastojao je i tu islamsku disciplinu dosljedno primijeniti u vlastitom životu. Otuda povučenost i trajno razmišljanje o vjerskim istinama i njegova nastojanja da pronikne u njihovu bit i smisao. A da je u tome i uspijevao, najbolje pokazuju njegovi radovi koje je napisao i objavio. Iako je umro mlad i u godinama kad se od njega tek očekivalo da dadne ono najbolje (umro je u 43-oj godini života), sve što je objavio napisao je zrelo, objektivno i to predstavlja trajnu vrijednost. U mnogim svojim napisima ustajao je u odbranu pravog islamskog učenja, islamske misli, ćudodrednog života i pravih islamskih svetinja. Zato mu i polemički članci predstavljaju primjer kako treba braniti i dokazivati istinske vriednosti.
Derviš-ef. surađivao je u mnogim muslimanskim listovima i edicijama. Radovi su mu objavljivani većinom pod pseudonimom Ibnul-Ajn. Tako je surađivao u: Gajretu, Hikmetu, Novom beharu, Glasniku Islamske vjerske zajednice, El-Hidaji, kalendarima Narodna uzdanica i Hrvat (godišnjak za 1943. godinu).
U Hikmetu je objavio:
– „Velika borba Arapa muslimana sa židovima u Kudusi-šerifu (Jerusalemu)“, I/1929-30, br. 7
– „Zlo koje i nama prijeti“, II/1930-31, br. 13
– „Odgovor ilmijje“, IV/1932-33, br. 45
U Gajretu je objavio „Odgovor ilmijje“, XIII/1932, br. 18.
U Glasniku IVZ je objavio:
– „Vjera“, I/1933, br. 1 i 2
– „Naobrazba i moral“, II/1934, br. 12
U Novom beharu je objavio:
– „Riječ-dvije povodom kritike g. Čokića“, V/1933-34.
– „Miradž u svjetlu mistike“, VIII/1934-35.
– „Inovjerci o Gazaliji“, VII/1934-35.
– „Spirutalizam i avet materijalizma u svjetlu mistike“, XII/1938-39, br. 1-24 i XIII/1939-40, br.1-6
U El-Hidaji je objavio:
– „Besair (Ugodne vijesti)“, VI/1942-43, br. 6-8
– „Arusija“, VI/1942-43, br. 10-11
U Narodnoj uzdanici (kalendar) je objavio:
– „Jedinstven koncert“, X/1942.
– „August Comte (Ironija sudbine)“, XI/1943.
U Hrvatu je objavio „Izgradnja ličnosti prema islamu“, 1943.
Derviš-ef. bio je odličan prevodilac. U Glasniku IVZ (1934. i 1935) bio je počeo prevoditi Istoriju širenja islama od sveučilišnog profesora iz Londona Sir Tomasa Arnolda. Međutim, Derviš-ef. ovo djelo nije prevodio sa engleskog jezika, nego po turskom prijevodu ovog značajnog djela od Halila Halida. Preveo je, također, članak „Angora prema Sveislamskom kongresu“, kojeg je na arapskom jeziku napisao Emir Šekib Arslan. Prijevod je objavljen u Hikmetu 1932. godine.
U rukopisu je ostala Kulturna povijest islama, koju je Derviš-ef. napisao, kada je svojevremeno Ulema-medžlis u Sarajevu bio raspisao konkurs za ovaj predmet.
Povodom Derviš-ef. smrti, rahmetli h. M. Handžić napisao je nekrolog (El-Hidaje, VII/1933-44, br. 1-2, str. 36-37) iz koga citiramo: „U cvijetu svoga života, u naponu svoje umne snage, kada je sredini, ionako siromašnoj u svakom dobru, mogao mnogo doprinijeti, Božija je volja htjela da ga sebi pozove. Božije je uvijek starije i mi Mu se moramo prikloniti. Žalimo Derviš-ef. i kao druga i kao javnog radnika. I sami sebi kao i ožalošćenoj majci, djeci i braći moramo tražiti utjehe i saučešća. Boga molimo da merhuma prenese u boljem svijetu u bolje društvo i podijeli mu ona duhovna uživanja i blagodati, o kojima je on zanosno pisao u svojim člancima, a napose u svom posljednjem članku Arusija, izašlom u broju 10-11, VI godišta El-Hidaje.“
Smatram da bi najbolju uspomenu na rahmetli Derviš-ef. (Ibnul-Ajna) sačuvali, kada bi njegove članke sabrali i posebno štampali. Vjerujemo da bi ih čitaoci čitali sa onolikom ljubavlju, kojom ih je rahmetli Derviš-ef. pisao.
(Prvi put objavljeno u Glasniku VIS-a, XXXIX/1976, br. 6, str. 630-632.)
Izvor: hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, El-Kalem, Sarajevo, 1998, str. 153-157.