Dobročinstvo prema roditeljima moralna je dužnost koja izvire iz obaveze zahvale onome koji dariva blagodati. Čovjek je po svojoj prirodi zahvalan onome ko mu čini dobro. Zahvalnost roditeljima je pokazatelj očuvanosti prirode, a čovjek koji svojim roditeljima čini dobročinstvo sačuvao je svoju izvornu prirodu (fitret). Važnost zahvalnosti roditeljima je takva da Uzvišeni Allah nakon naređivanja da se Njemu bude zahvalno, naređuje zahvalnost roditeljima:
Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti.[1]
I kao što niko ne može zahvaliti svome Gospodaru, tako je i zahvalnost roditeljima teško ostvariti, što čak graniči sa nemogućim. Prenosi se od Časnog Poslanika, s.a.v.a., da je kazao:
Ne može dijete zahvaliti svome rodtelju, sve dok roditelj ne bi bio rob pa ga dijete otkupilo i dalo mu slobodu.[2]
Također se od Poslanika prenosi:
Dobročinstvo roditelju je bolje od namaza, posta, hadža, umre i borbe na Božijem putu.[3]
Dobročinstvo prema roditeljima je od tolike važnosti da se čak i onim roditeljima koji su u pogledu vjerovanja zastranili ili pak koji su učinili nepravdu svome djetetu, mora pokazati poštovanje i činiti im se dobro.[4]
Majka ima posebno pravo, i dobročinstvo prema njoj ima prednost. Imam Sadik, a.s., rekao je:
Došao je čovjek kod časnog Poslanika i pitao ga: ‘ O Poslaniče, kome da činim dobro?’ Poslanik reče: ‘Svojoj majci.’ Čovjek upita: ‘Zatim kome?’ Poslanik reče: ‘Svojoj majci.’ Čovjek ponovo upita: ‘Zatim kome?’ Poslanik reče: ‘Svojoj majci.’ Čovjek upita: ‘Zatim kome?’ poslanik reče: ‘Svome ocu.’[5]
Nužnost neuznemiravanja roditelja
Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu dobročinstvoo prema roditeljima propisuje kao nužnu obavezu, koja se spominje netom iza jednoboštva u obožavanju:
Gospodar tvoj zapovjeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kada jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uf!’ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim.[6]
U skladu sa ovim ajetom, dobročinstvo prema roditeljima je stroga dužnost (vadžib) i zabranjeno je i najmanje pokazivanje nepoštovanja. Ova stroga dužnost i zabrana, kao što smo ukazali, spominju se nakon naredbe da se samo Bogu klanja, i ovo je svjedočanstvo o važnosti prava roditelja.
Nepoštovanje roditelja nije prihvatljivo ni u kojem slučaju, čak je u skladu sa ovim ajetom zabranjen najmanji potez ili riječ kojij bi ih uznemirili. Imam Rida, a.s., rekao je:
Najmanje uznemiravanje je ‘uf’. Da je bilo nešto lakše od toga, Allah bi to spomenuo u ajetu.[7]
U drugim predajama navodi se da se sa „uf“ misli na najmanji oblik uznemiravanja i da postoji riječ koja ukazuje na manji oblik uznemiravanja Allah bi je zabranio.[8]
Ogroman je broj predaja u kojima se zabranjuje uznemiravanje roditelja. Imam Bakir, a.s., prenosi od časnog Poslanika, s.a.v.a.:
Čuvajte se uznemiravanja svojih roditelja, jer zaista se miris Dženneta osjeti sa udaljenosti od hiljadu godina, a ne osjećaju ga oni koji su neposlušni roditeljima.[9]
Uznemiravanje roditelja nije dopušteno čak ni ako bi oni činili nepravdu. Imam Sadik, a.s., kaže:
Onome ko pogleda svoje roditelje s mržnjom dok mu oni čine nepravdu, allah neće primiti namaz.[10]
Izvor:Temelji islamske etike,sv. 2, s perzijskog preveo Ertan Basarik, fondacija Mulla Sadra u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2017., str. 163 – 165.