Muslimani su bili privučeni studijem matematike od samih početaka što je, u velikoj mjeri, uvjetovano “apstraktnom” prirodom islamske Objave kao i ljubavlju koju je u duhu muslimana islam usadio za doktrinu Jedinosti te viziju Univerzuma shvaćenu na matematički način, onako kako se matematika podrazumijeva u tradicinalnom smislu tog pojma. Iz tog su razloga muslimani ostvarili značajne doprinose u mnogim područjima matematike.
U polju aritmetike možda je najznačajniji doprinos muslimana preuzimanje sanskritskog brojevnog sistema te njegova kasnija transformacija, kojom je konačno stvoreno ono što danas u Evropi nazivamo arapskim brojevima, kao i korištenje decimalnog sistema. Slavni arapski brojevi javljaju se u djelu Kitabi’ el-hisab (Rasprava o aritmetici) Muhammeda ibni Musaa el-Khwarizmija, iz Khwarazmija, perzijskog grada smještenog istočno od Kaspijskog mora. To je djelo prevedeno na latinski jezik, čime su arapski brojevi preneseni na Zapad i tako uvjetovali jednu od najznačajnijih promjena unutar srednjovjekovne zapadnjačke civilizacije. Uz arapske brojke muslimanski su matematičari također vršili iscrpna istraživanja na polju brojevne teorije, decimalnih razlomaka te računanja brojevnih nizova, a što je, na stanovit način, kulminiralo u djelu Ghijathreddina Džemašida el-Kašanija, autora Miftahi’ el-hisaba (Ključ za artimetiku), koji je živio u osmom islamskom stoljeću. On je stvarni izumitelj decimalnog sistema i tvorac sprava za vršenje matematičkih operacija.
Što se tiče geometrije, muslimanski su matematičari započeli tamo gdje su stali grčki matematičari i geometri. Oni su dalje unaprijedili sistem geometrijskih likova i tijela i sistematizirali matematičke jednadžbe, nužne za rješavanje mnogih geometrijskih problema, tvoreći tako sponu između algebre i geometrije, a koju kasnije nastavlja razvijati Descartes i koja je postala jednim od najvažnijih elemenata u razvoju moderne matematike. Jedan od problema koji su muslimanski matematičari i geometričari vrlo pažljivo proučavali bio je peti Euklidov postulat, o kojem se raspravljalo stoljećima i koji se bavi činjenicom da se može nacrtati jedan i samo jedan paralelni pravac već postojećem pravcu, iz tačke izvan tog pravca. I Hajjam i Tusi pisali su rasprave o tom problemu naznačujući da tu činjenicu treba uzeti kao postulat i da se nju ne može dokazati samom Euklidovom geometrijom. Kritičke rasprave o tom problemu otvorile su vrata putu koji je konačno doveo do razvoja neeuklidske geometrije na Zapadu, u toku 19. stoljeća.
Ono što su muslimani osobito razvili u području matematike jest trigonometrija. Upravo su muslimanski matematičari po prvi puta sistematizirali šest trigonometrijskih funkcija koje do današnjeg dana nose znak svog arapskog porijekla i u zapadnim jezicima. Riječ sine prijevod je arapske riječi džejb (sinus na latinskom doslovno znači vreća, šupljina – ono što na arapskom jeziku znači džejb). Prva rasprava iz trigonometrije koja se bavi ovim problemom kao zasebnom granom matematike obično se pripisuje Nasiruddin et-Tusiju, mada, ustvari, prvi nezavisni rad s područja trigonometrije kao samostalnog područja seže u vrijeme El-Birunija.
Nauka o algebri također je jedno od područja u kojem muslimani ne samo da su dali značajne doprinose već su, na stanovit način, stvorili i novo područje crpeći određene elemente iz grčke matematike koju je unaprijedio Diphantus kao i stanovite ideje iz indijske matematike. I sama riječ algebra je, naravno, arapskog porijekla, i nalazimo je u još jednom slavnom djelu El-Khwarizmija naslovljenom El-Džebru we'l-muqabeleh, koje je preneseno na latinski jezik i čiji je naslov postao korijenom riječi algebra. Samo ime autora El-Khwarizmija nosi neizbrisiv trag u zapadnjačkim jezicima u kojima se koristi, kao, npr, u španskom, za artimetiku ili za broj, a do današnjeg dana postoji u engleskom jeziku u formi algoritama.
Muslimani su razvili algebru iz njenih skromnih korijena u trećem islamskom stoljeću, što je vodilo sve do remek-djela Omera Hajjama Algebra napisanog u 6. stoljeću po Hidžri i koje je, možda, najsavršenija algebarska rasprava napisana prije suvremenog razvoja algebre. U toj knjizi, Hajjam se bavi jednadžbama sve do jednadžbi trećeg stepena i sistematizira objašnjenje kvadratnih jednadžbi.
Još jedna grana matematike, koju više niko izravno ne veže uz matematiku kao takvu, bila je muzika. Teoriju muzike muslimani su smatrali, na osnovu učenja Platona i Pitagore, kao granu matematike i kao takva se obično javlja u islamskim klasifikacijama nauka. Mnogi su od velikih islamskih filozofa, poput El-Farabija i Ibni Sine, bili zainteresirani za teoretsku muziku i napisali su o tom pitanju vrlo razrađene rasprave, kao i ostali, poput El-Urmewija i El-Mewsilija, a koji su doticali i pitanje teorije arapske i perzijske muzike kao i odnos proučavanja muzike s ostalim naukama, ponajviše matematičkim proučavanjem proporcija i harmonije, temeljnih pojmova muzike. U klasičnim matematičkim raspravama, obično se dio posvećuje glazbi, kao što nalazimo u djelima Ibni Sine i Qutbuddina Širazija.
Izvor: Sejjid Husein Nasr, Vodič mladom muslimanu, Ljiljan, Sarajevo, 1998., str. 73-75., prijevod: Aida Abadžić-Hodžić