Dva žapca
Dva žapca

Dva žapca

Japanska narodna priča

Nekad davno u Japanu živjela su dva žapca. Jedan od njih je živio u jarku blizu grada Osake, na morskoj obali, dok je drugi živio u čistom, malom potoku koji je proticao kroz grad Kyoto. Budući da su bili toliko udaljeni, nikad nisu čuli jedan za drugog. Ali nekako u isto vrijeme, obadvoma je u glavu došla smiješna ideja da vide malo svijeta, pa je onaj žabac koji je živio u Kyotu poželio vidjeti Osaku, a onaj iz Osake vidjeti Kyoto.

Tako jednog lijepog proljetnog jutra oba žapca zaputiše se putem koji je spajao ova dva grada. Putovanje je bilo zamornije nego što su očekivali, budući da nisu znali mnogo o putovanju. Na pola puta između dva grada ispriječila se planina na koju su se trebali uzverati. Trebalo im je mnogo vremena i mnogo malenih skokova da dospiju do njenog vrha, ali na kraju kad su se uspeli iznenadiše se ugledavši drugog žapca ispred sebe.

Gledali su se netremice na trenutak, ne govoreći ništa, da bi se potom upustili u razgovor objašnjavajući jedan drugom razlog njihovog susreta tako daleko od njihovih domova. Oduševili su se saznavši da im se u isto vrijeme otvorila ista želja, a budući da nije bilo nikakve žurbe, odlučiše da se malo odmore prije nego što nastave svoj put.

„Kakva šteta što nismo veći“, reče žabac iz Osake, „ tako bi mogli vidjeti oba grada i procijeniti da li su vrijedna nastavljanja puta.“

„Oh, to se da lako urediti“, na to će žabac iz Kyota. „Samo se trebamo propeti na zadnje noge stojeći jedan na drugom i pogledati grad prema kojem putujemo.“

Ova ideja je oduševila žapca iz Osake u toj mjeri da je odmah stao na ramena svog prijatelja koji se uspravio. Oba žapca su stajala, protežući se koliko su mogli i pri tome pridržavajući jedan drugog kako ne bi pali. Žabac iz Kyota je okrenuo svoj nos prema Osaki, a Žabac iz Osake se okrenuo prema Kyotu. Ali glupavo su zaboravili jednu stvar – ukoliko stoje uspravno njihove goleme oči su na stražnjoj strani glave, pa iako su njihovi nosevi bili upravljeni prema željenom mjestu oči su gledale mjesto odakle su došli.

„Zaboga!“, povika žabac iz Osake. „Kyoto je potpuno isti kao Osaka. Nije vrijedan nastavljanja ovako dugog putovanja. Vratiću se kući!“

„Da sam ikako mogao znati da je Osaka samo kopija Kyota, nikad ne bih krenuo na ovaj put“, izjavio je žabac iz Kyota, a kako je progovorio tako se opustio pa su oba žapca pala u travu. Zatim se pristojno oprostiše jedan od drugog i krenuše nazad kući. Do kraja svojih života vjerovali su da su Osako i Kyoto, dva grada međusobno različita koliko to gradovi mogu biti, isti kao dva zrna graška.

 

Izvor: Andrew Lang, The Violet Fairy Book, Longmans, Green and Co., London, 1901., str. 125-126.

Prevod: A. Kadrija