radosti, bez nade, nije što i smrt?
Autor: Ahmet Hromadžić
GOLUBOVO KRILO
U tamnom i tihom kutku planinske pećine, pod toplim krilom majke, izlegla su se jednom dva goluba, dva sitna i goluždrava ptića nejakih krila i nestabilnih nogu.
Tako nejački, oni sučesto ostajali sami u gnijezdu u pećini, čiji je stanovnik, pored golubova, bio i stari slijepi miš.
On je noću lutao, a danju, sit i umoran, spavao ili drijemao u jednom uglu koji je smatrao svojom kućom.
Ponekad bi ga razbudila ili uznemirila piska gladnih golubića i tada bi nezadovoljan i ljutit gunđao:
– Umuknite ili ću vas pobacati napolje iz pećine. Gle, kakvi su postali! Ne daju mi ni da se mirno ispavam.
A kad bi se golubica vratila u pećinu s hranom u kljunu, on bi joj dovikivao:
– Nauči tu svoju djecu da ne cvile kao pištaljka. Inače ću prestati da se ponašam miroljubivo.
– Strpi se još malo, susjede – molila ga je golubica. – Imaćeš dovoljno mira. Krila im već rastu, za koji dan ću ih izvesti napolje da im pokažem kako se leti…
I jednom, ona je stvarno rekla:
– Djeco, vodiću vas u šetnju. Upamtite da vaša snaga leži u krilima. Razmahujte slobodno, bez straha, i sve će biti dobro.
Oni su se poslužili savjetom, ali su ipak letjeli nesigurno.
Kad su se našli pod otvorenim nebom, sunce je bljesnulo kao vatra i morali su da zatvore oči.
Majka je letjela nisko, a oni za njom. Čudili su se i radovali svemu: potoku, planini, nepoznatim pticama koje su jurile u plave visine, sigurno i ponosno
kao da nikad nisu osjetili umor u krilima, kao da ga uopšte ne mogu ni osjetiti.
Mali golubovi su im zavidjeli. Oni bi dali sve da su u tom momentu mogli isto tako pojuriti u slobodni prostor nad zemljom. Ali njihova su krila bila još nejačka i osjetili su brzo umor.
Tada je majka rekla:
– Vratićemo se u gnijezdo. Drugi put ćemo ostati duže.
Dolepršali su do ulaza u pećinu, puni utisaka, i još jednom se okrenuli da vide sunce koje ih je kao veliko oko pratilo s neba.
A zatim su utonuli u tamu za majkom koja je prva doletjela do gnijezda i doviknula im:
– Ovamo! Samo lagano, dok vam se oči ne naviknu na mrak. Ali, istom što je to izgovorila, čula je prestrašen krik. Jedan od mališana je pao na dno pećine.
Bila ga je već izdala snaga i krila neočekivano otkazala poslušnost. Pojurila je da mu pomogne, ali je već bilo prekasno.
Mali je ležao na kamenju i pištao tužno i zaglušno. Uzalud je pokušavao da se podigne. Desno krilo mu je bilo povrijeđeno i, okrvavljeno, padalo nemoćno na kamen.
Majka je plačući oblijetala oko njega. Ali je brzo shvatila da je pad bio sudbonosan za malog goluba. Morali su da ga ostave na dnu pećine i da ga tu hrane i njeguju.
Mali je bio tužan i jednom, kad ga je majka tješila, rekao je:
– Žao mi je što više nikad neću vidjeti nebo i sunce, što neću moći letjeti slobodno kao moj brat. Zašto mi se morala dogoditi nesreća?
Kako ću živjeti bez krila u ovoj pećini iz koje ne mogu izaći?
– Ja ću biti uz tebe – govorila mu je majka, – Kad tvoj brat odleti, ostaću ovdje i ti nećeš nikad biti ni gladan ni žedan.
Ali, on se nije mogao utješiti i postajao je svakim danom sve tužniji.
Uzalud je brat nastojao da ga razveseli. Donosio mu je hranu i pričao o svemu što je vidioi doživio.
On je slušao i mislio: “Kako je sretan! Ja nikad više neću ništa doživjeti.”
Zdravi golub je žalio što mu brat ne može da poleti u prostor nad zemljom, da se poigra u plavom visu pod suncem i okupa u bistrom potoku pod planinom.
Žalio je, ali mu nije mogao pomoći.
A jednom, kad je ostao sam, mali golub je odlučio:
– Moram da izađem iz ovog mraka na sunce. Još jednom, samo još jednom da vidim onaj
lijepi svijet na zemlji i biću zadovoljan…
I počeo je polako da se penje po stijenama. Znao je da se svakog časa može strovaliti u dubinu gdje je hučala voda i gdje ga je čekala smrt.
Ali, zar život u vlažnoj tami pećine, bez radosti, bez nade, nije što i smrt?
I uskliknuo je:
– Sunca! Svjetla! Još samo jednom, pa onda makar došao kraj! Penjao se, penjao uporno i nepokolebljivo.
Još jedan napor, jedan pokret i on je slobodan!
Kad je na rubu pećine zastao da odahne, bio je najsretniji golub na svijetu.
– Kako je samo lijepo sunce!
– I nebo!…
– Kako prijatno šumi lišće i miriše zrak!
Dugo je stajao na stijeni omamljen ljepotom i zaključio:
– Ako mi je krilo slomljeno, noge su mi zdrave. Biću golub koji ne leti, ali ću živjeti u slobodi na zemlji, u svjetlu, a ne u mraku.
I spustio se sa stijene i krenuo u novi život koji mu je nudila priroda.
IZVOR: Ahmet Hromadžić: “Patuljak vam priča” Bosanska riječ, Sarajevo 1998.