Pošast koje se treba čuvati, a koja je jedna od velikih negativnosti u čovjekovom životu jeste potvora vremena, prebacivanje krivice na njega i stalna žalopojka o zulumu vremena. Mnogi ljudi sebi predstavljaju vrijeme kao velikog neprijatelja koji vreba ili vladara nasilnika koji kažnjava nevinog i lijepo se odnosi prema zločincu, bez bilo kakvog razloga do slijeđenja strasti, poput slijepca koji ne zna gdje udara; nekad pogodi, a više puta promaši.
Sve što smo spomenuli rezultat je teorija kojima pojedinci ili skupine pokušavaju da se opravdaju i izbjegnu odgovornost za zlodjela i greške, kako bi prenijeli tu odgovornost na druge, ili pak na vrijeme, sudbinu, sreću, prilike i sl…
Bolje bi im bilo da sagledaju nevolju koja ih je zadesila i blagodat koju su izgubili, pa zatim da to detaljni analiziraju, vežući uzroke sa posljedicama i u skladu sa zakonitostima koje je Allah, dž.š., postavio u univerzumu. Vrijeme nije ništa drugo do okvir u kojem se događaji odvijaju u skladu sa spomenutim zakonitostima. O ovome nam govori hadis: „Nemojte grditi vrijeme, jer Allah, dž.š., je vrijeme.“ Tj. On je taj koji je postavio te zakonitosti i On ih provodi.
Kada su muslimani izgubili u Bitki na Uhudu, sedamdeset ashaba, r.a., je postalo šehidima, pa su se zapitali o uzroku ove nesreće. Kur'an im na to daje odgovor: Zar kada vas je snašla nevolja, koju ste vi njima dvostruko nanijeli, možete reći: „Otkud sada ovo?!“ Reci: „To je od vas samih.“ Allah zaista, sve može.[1]
Kur'an obznanjuje ovo univerzalno pravilo, pa kaže: To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne promijeni, a Allah sve čuje i sve zna.[2]
Znači, bolje bi bilo da se ljudi obrate sami sebi, koreći svoje duše i tako pokušaju ispraviti greške, nego da kore vrijeme i pronalaze mu nedostatke.
Pjesnik reče:
Sve što dođe različito je i nije kvarno
Ljudi su ti koji se kvare.
Drugi doda:
Mahanu vremenu tražimo, a ona je u nama
Veće sramote od nas vrijeme nema.
Kunemo vrijeme, a grijeha nema
Da prozbori vrijeme, nas bi klelo.
Poznato je da neki pjesnici i književnici izražavaju svoju pobunu protiv društvenog nereda, autokracije i despotizma vladara, koreći vrijeme. Oni pod pojmom vrijeme misle na negativnosti u njemu, poput vladara nasilnika i sl.
Jedan od njih kaže:
Pitao sam vrijeme svoje
Puno neznanja, zla, nevaljalosti
Da li imamo put do sreće?!
Reče: „Put su neznanje i slabost!“
Pripovijeda se o nekim vladarima koji su se uzoholili da su govorili: „Vrijeme je vlast, pa onaj koji vrijeđa vrijeme, zaslužio je kaznu!“
Ako vjernika zadesi nešto što mu nije po volji, treba da preispita svoje postupke, te da se zatim obrati svome Gospodaru, zakuca na Njegova vrata pokajanja, zatraži oprost i kaže ono što rekoše njegovi praroditelji Adem i Hava kada su napustili Džennet:
Gospodaru naš, sami smo sebi krivi i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.[3]
Kada se Musa, a.s., nakon razgovora sa Allahom, dž.š., vratio svome narodu, zatekao ga je kako obožava nijemo tele koje ih je skrenulo sa Pravoga puta. Nisu slušali savjete njegovog brata Haruna, a.s., već su ga potlačili pa čak htjeli i ubiti. U tako teškoj situaciji, on se obraća Allahu, dž.š., poniznom dovom, govoreći:
Gospodaru moj, oprosti meni i bratu mome i učini nas da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih Najmilostiviji.[4]
Uzmimo za primjer i pobožnjake, kada su neki od njih postajali šehidima:
Pa nisu klonuli zbog nevolja koje su ih na Allahovom putu snalazile i nisu posustali, niti se predavali – a Allah izdržljive voli. I samo su govorili: „Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjernost našu u postupcima našim i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje.“ Allah im je dao nagradu na ovome svijetu, a na onome svijetu dat će im nagradu veću nego su zaslužili. A Allah voli one koji dobra djela čine.[5]
Izvor: Jusuf el-Karadavi, Značaj vremena u životu muslimana, Muslimansko bratstvo, Sarajevo, 2002, str. 115-118.