Autor: mr. Nihad Čamdžić
Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? (Kur'an, Az-Zumer, 9.)
Arapi predislamskog perioda bili su narod najnižeg kulturnog, civilizacijskog, moralnog, obrazovnog i svakog drugog nivoa. O njihovoj zaostalosti i primitivizmu dovoljno je kazati da im nije bio poznat ni jedan oblik organizirane društvene zajednice, niti bilo kakva forma organiziranog obrazovanja, kao ni vojnog ni političkog ustrojstva, tj. nedostajali su im osnovni gradivni elementi jedne civilizirane zajednice. Živjeli su u plemenskim zajednicama kojima je dominirao snažan osjećaj privrženosti plemenu (asabijet) a njihov lični i društveni život bio je ispunjen idolatrijom, mnoštvom sujevjerja i primitivnih običaja koji su, snažno ukorijenjeni u srž njihove kulture, sprječavali bilo kakav pomak ka izgradnji civiliziranog društva.
Arapi tog vremena trebali su snažan impuls, možda bolje kazano silovit šok, koji bi bio u stanju otrgnuti ih iz ralja takvog primitivnog načina življenja i mišljenja. Stoljetno geografsko susjedstvo sa velikim civilizacijama Rima i Perzije i neporecivi utjecaji ova dva glavna stožera civilizacije i kulture čovječanstva tog vremena bili su nedovoljni da Arape izvedu iz tmina neznaboštva, neciviliziranosti i barbarstva i uvedu u svjetlosno okrilje monoteizma, civilizacije i kulture.Trebalo im je nešto mnogo snažnije.
Ni pokušaji pokrštavanja nisu davali adekvatne plodove, jednim dijelom zbog snažnog utjecaja plemenskog fanatizma, a drugim dijelom zbog jakog duhovnog utjecaja centralnog svetilišta svih Arapa smještenog u Meki, to jest Ka'be. Također su još uvijek bila živa sjećanja na praoca svih Arapa, Ibrahima a.s.. Arapski svijet je stoljeća provodio u svojoj zaostalosti iščekujući nekoga ko će ga osloboditi i izvesti na civilizacijski tok i uvesti u red najvećih nacija svijeta, a taj neko nije niko drugi do Božiji poslanik Muhammed, s.a.v.a.
Civilizacija islama
Kazali smo da se islamska civilizacija u osnovi razlikuje od svih drugih civilizacija koje su nastale tokom historije čovječanstva. Mnoge civilizacije nastale su kao specifičan spoj pogodnog geografskog položaja, ekonomskih prilika i uspješnih vojnih poduhvata. Međutim, postoji samo jedna civilizacija koja je nastala kao posljedica specifičnog svjetonazora inspiriranog Božanskom objavom, a to je velika islamska civilizacija. Znači, islamska civilizacija je jedina religijska civilizacija na svijetu zato jer svoje glavne poticaje crpi iz učenja religije po imenu islam.
Uloga islama u nastanku civilizacije
Najznačajnija uloga islama koju je sa svojim cjelovitim pogledom na svijet imao u nastanku islamske civilizacije ogleda se u pripremanju misaonog okvira i podloge za razvoj i procvat nauke. U tom smislu potrebno je ukazati na koji način je islam omogućio nastajanje različitih gradivnih elemenata islamske civilizacije.
-
Poticanje i ohrabrivanje na sticanje znanja
Najsnažniji impulsi koji su ostvarili dubok i sveobuhvatan utjecaj na širenje znanja i znanosti u među Arapima sedmog i osmog stoljeća dolaze iz Kur'ana i predaja Božijeg Poslanika. Brojni su Kur'anski ajeti i hadisi Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji muslimane potiču na usvajanje znanja. Islam je bio taj temelj i izvorište koje je omogućilo muslimanima znanstveni napredak i materijalni prosperitet. Islam je naređivao neophodno sticanje znanja i širio ozračje ispunjeno životnom radošću i optimizmom. Time je uspio polomiti idole primitivne plemenske gorljivosti i izbrisati paganske običaje, te umjesto njih izgraditi novi kulturni model koji je bio ukrašen duhom predanosti Bogu, jednakosti, slobodoumnosti i tolerancije. Islam je ta inspirirajuća snaga koja je umjesto crkvenog isposništva i asketizma muslimane uputio srednjim putem, putem koji je u sebi obuhvatao i ovosvjetsko dostojanstvo, tj. čast i moć ovog svijeta, a i onosvjetsku vječnu sreću i smiraj. Upravo je islam, odnosno ispravno tumačenje Božijih poruka i poslaničkih smijernica, muslimanima omogućio prosperitet na svim poljima: industrijski i tehnološki razvoj i napredak na polju humanističkih i prirodnih znanosti.
Svijetu koji je bio zatočenik vjerskog i plemenskog fanatizma islam je udahnuo novi dah i svježinu. Onog trenutka kada je uspostavljen Daru-s-Salam (Obitavalište mira) plemenska pristrastnost je svoje mjesto ustupila jednoj vrsti kosmopolitizma koji nije priznavao granice među ljudima, među narodima i njihovim naslijeđem i znanjem. Porušene su barijere među narodima i otvoreni putevi međusobnog upoznavanja, razmjene znanja, iskustava i bogatstva i stvoreni su preduvjeti za nastanak veličanstvene islamske civilizacije.
„O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji; Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“ (Kur'an, Al-Hudžurat / Sobe, 13.)
Fuad Sezgin smatra da je islam svojim specifičnim odnosom prema nauci i kulturnim odnosima među ljudima i narodima bio glavni činilac nastanka islamske civilizacije. On dodaje: „Isključiva znanstvena i teorijska dobit ne mogu nam razjasniti razlog prevođenja stranih knjiga u tako velikom obimu od strane muslimana. Mi nemamo drugog izbora osim da se upoznamo sa specifičnim stanovištem islama prema nauci i znanju. Upravo taj odnos islama prema znanju ne samo da je bio najveći poticajni faktor u životu vjere, nego je ujedno bio i najveći motivirajući faktor u svim dimenzijama ljudskog življenja.“
Vil Dorant, navodeći hadise Božijeg Poslanika u vezi nauke i znanosti, također potvrđuje utjecaj islama na nastanak islamske civilizacije i ističe da je ohrabrivanje i poticanje muslimana od strane Kur'ana i Poslanika da krenu putem usvajanja znanja stvorilo specifične društvene uvjete koji su doprinijeli razvoju nauke kod muslimana. Vil Dorant kaže: „Kako se to može vidjeti iz vjerovjesničkih predaja, Poslanik je poticao ljude na traganje za znanjem i smatrao je to djelo poštovanim. U tom pogledu on se razlikovao od ostalih vjerskih reformatora. On je govorio ‘Ko se zaputi putem traženja znanja, Bog će mu otvoriti put koji vodi do dženneta.’, ‘Vagali su tintu učenjaka sa krvlju šehida pa je tinta učenjaka prevagnula krv šehida.'“
Džordži Zidan ističe: „Kada se islamska država proširila i kada su muslimani okončali sa kodifikacijom islamskih znanosti, malo po malo okrenuli su se drugim znanostima i vještinama i polagano priskrbljivali sve vrste civilizacijskih sredstava. Kada su od kršćanskih svećenika čuli određene filozofske sadržaje i rasprave, zainteresirali su se izučavanju ove nauke više nego i jedne druge nauke. Sve to su činili imajući u vidu hadise Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji ih je podsticao na usvajanje znanja.“
-
Znanje postaje dostupno svima
Prvi put u historiji čovječanstva znanje postaje dostupno svim ljudima a obrazovni sistem obuhvata sve slojeve društva. U vrijeme kada kastinski obrazovni sistem Irana nije dozvoljavao obrazovanje djece iz kaste zanatlija, čak i ako bi to bilo plaćeno novcem dovoljnim da se sasanidska vojska finansira cijelu godinu dana, islam je sticanje nauke proglasio prijekom obavezom svakog muslimana i muslimanke.
„Traženje znanja je obaveza svakog muslimana i muslimanke.“ (Hadis)
Islam je proglasio obaveznim traganje za znanjem ljudima svih društvenih slojeva. Učinivši znanje dostupnim svim društvenim slojevima muslimanske zajednice, islam je učinio veliku uslugu cijelom čovječanstvu, jer je po prvi put u historiji čovječanstva znanje prestalo da bude privilegija posebne elite. Poslanik je govorio: „Svakome ko se zaputi putem traženja znanja, Bog će otvoriti put koji vodi do dženneta.“
Muslimani odgajani u duhu islamske tolerancije, slobodoumnosti i kosmopolitizma nisu poznavali nikakvu pristrasnost i slijepu privrženost u usvajanju znanja, tehnologije, zanata i umjetnosti. Oni su usvajali znanja bez obzira od koga ono dolazilo, prilagođavali ga svojim potrebama i koristili se njime, svjesni riječi Božijeg Poslanika:
„Znanje je izgubljena stvar vjernika, gdje god ga nađe on ga uzme.“
„Uzmite znanje pa makar i od mnogobošca.“
Zbog toga muslimani nisu pridavali pažnju od koga znanje i mudrost dolaze niti ko im to znanje prevodi i prenosi. Ovakav otvoren pogled prema znanju bio je osnovni pokretač muslimana u prikupljanju obimne kulturne baštine, znanja, tehnologije i vještina svih dnevnih naroda i civilizacija od Kine, pa sve do Grčke. Zapadni historičari civilizacije kao jednu od zasluga islamske civilizacije navode upravo činjenicu da su muslimani, zbog ljubavi prema znanju, prikupili znanje svih drevnih civilizacija, zabilježili ga, kodificirali, unaprijedili vlastitim inovacijama i prenijeli dalje u emanet drugim civilizacijama. Na taj način, oni su najzaslužniji za spašavanje od zaborava znanstvenog blaga drevnih naroda i pripremanje terena za naučni i tehnološki napredak zapadnog svijeta.
-
Borba protiv neznanja i nepismenosti
Još jedna od istaknutih osobenosti islama u njegovoj sposobnosti gradnje civilizacije je borba protiv nepismenosti. Za muslimane je širenje vjere islama podrazumjevalo istovremeno i borbu protiv nepismenosti. Svako ko prihvati islam bio je dužan naučiti čitati Kur'an i podučavati druge čitanju i pisanju. Poznat je slučaj iz prve bitke u historiji islama kada je nakon Bitke na Bedru Božiji Poslanik naredio da se oslobodi svaki ratni zarobljenik koji poduči čitanju i pisanju deset muslimana. Ovo je jedan blistavi primjer koji nam kristalno jasno ocrtava način razmišljanja utemeljitelja islama.
Božiji Poslanik je nekim od svojih drugova naredio učenje stranih jezika. Zejdu ibn Sabitu je zapovijedio da nauči hebrejski jezik, dok je nekim drugim drugovima naredio da uče asirski jezik.
Ovo su samo neki fragmenti iz bogatog opisa uloge i utjecaja vjere islama na nastanak islamske civilizacije. Međutim, sasvim su dovoljni da nam jasno ukažu na neospornu činjenicu da su prve generacije muslimana svoju inspiraciju u izgradnji civiliziranog naprednog društva crpili prvenstveno iz nepreglednog islamskog nauka. Prve generacije muslimana sa izgrađenim islamskim poimanjem svijeta smjelo su se upuštale u nove izazove upoznavanja sa stranim i novim naukama i idejama, hrabro istupale u raspravama sa drugim narodima i usvajale one vrijednosti koje su koristile muslimanima u njihovom svakodnevnom vjerskom i društvenom životu.