Autor: Ranka Kurtinović, psihologinja
Humanost je jedna od crta ličnosti koju, kao i svaku drugu crtu ličnosti kod djeteta, od djetinjstva treba njegovati i podsticati. Na razvoj humanosti u najvećoj mjeri utiče okolina koja okružuje dijete. Pod okolinom se najviše misli na roditelje.
Roditelj djetetu predstavlja uzor, ogledalo u kome dijete ogleda sebe, svoja ponašanja i osjećanja. Roditelj je prvi izvor informacija za dijete i samim tim i najvažniji u ranom djetinjstvu. S odrastanjem, djevojčice i dječaci, pronalaze i neke druge uzore u svojim drugarima, široj društvenoj zajednici, ali dio roditeljskih stavova čvrsto ostaje ukorijenjen u njihovim ličnostima. Na osnovu roditeljskih stavova o humanosti djeca razvijaju i svoj stav o humanosti.
Ako se u porodici humanost, darivanje i empatija njeguju i otvoreno pokazuju dijete će takođe to da nauči.
Ako postoje takvi primjeri koje dijete može da vidi, ili još bolje da učestvuje u njima, dijete će to prihvatiti kao nešto što je poželjan način ponašanja. U početku to dijete možda neće u potpunosti razumjeti ali tu na scenu stupa roditelj sa svojim objašnjenjem. Razgovor sa djetetom na tu temu je svakako bitan i predstavlja sljedeći korak u razvoju humanosti. Dijete će vjerovatno imati “gomilu” pitanja o tome: kako, zašto, šta…? Objasnite mu sve to, recite da je to lijepo ponašanje i pohvalite njegov postupak.
Jedan od dobrih načina da se krene sa pričom o humanosti jesu bajke i basne koje govore na tu temu. Kroz ovakve priče djeca imaju priliku da razvijaju svoju maštu ali i da razvijaju svoju misaonost. Priče podstiču djecu da razmišljaju o njima, da iz njih izvode određene zaključke koje će kroz razgovor s roditeljima da oblikuju i ugrađuju u sebe.
I opet se nekako na kraju vratimo na roditelja. Model humanog roditelja najbitniji je za razvoj ove crte ličnosti kod djeteta. Ako dijete vidi kod roditelja humano ponašanje, samo učestvuje u njemu i doživi ga kao poželjno, na dobrom je putu da ga ponavlja i tako ga ugradi u svoju ličnost.
Izvor: buditu.ba