Prije otprilike 4.000 godina, jedan kineski ribar, da bi utažio glad, odlučio je otvoriti nekoliko morskih školjki, i tako je vjerojatno postao prvi čovjek koji je otkrio bisere!
Biseri su sazdani od potpuno iste sedefaste tvari od koje se sastoji unutarnja podloga ili „postava” školjke – ostrige. Ostrigino tijelo je vrlo nježno; da bi ga zaštitila od ozljeda, ona luči tekućinu koja je istog sastava kao biser i s tom tekućinom oblaže unutrašnjost svoje zaštitne ljušture o koju se naslanja tijelom.
Čim u unutrašnjost jedne školjke upadne nešto što njeno tijelo može ozlijediti, na primjer zrnce pijeska, ostriga ga odmah oblaže s nekoliko slojeva sedefaste tvari kojom oblaže i unutrašnjost svoje ljušture, pa zalutalo zrno pijeska postaje biser!
Kad se sve to odigrava sasvim prirodno, biser može biti savršeno oblikovan. Čovjek je, međutim, pronašao način kako da pomogne ostrigi u stvaranju bisera: potrebno je samo ubaciti fino zrnce pijeska ili komadić sedefa u ostrigu. Poslije dvije ili tri godine, kad ostrigu izvadi iz vode i otvori je, iz nje vadi pravi biser. Taj se postupak zove „uzgoj bisera”, i obično ne donosi tako savršene bisere kao što su prirodni.
U Japanu su, međutim, pronašli način proizvodnje savršenih oblika „uzgojenih bisera”. Tvar što podstiče ostrigu na stvaranje bisera ubrizgava se neposredno u ostrigino tijelo. To je vrlo osjetljiva i delikatna kiruška intervencija, koja zahtijeva krajnju pažnju i vještinu, jer se tijelo ostrige ne smije ni najmanje ozlijediti.
Najveći biser koji je do danas pronađen bio je dugačak oko 5 centimetara, s obujmom od preko 10 centimetara! Poznato je da su pravi biseri vrlo skupocjeni, pa se mnogi ljudi zadovoljavaju kupovinom lažnih bisera. Francuzi raspolažu tehnikom za proizvodnju lijepog umjetnog bisera: probušene staklene bisere oblažu tvari dobivenom od svijetlih ljuski nekih riba, a unutrašnjosti bisera ispune voskom.
Izvor: 1000 zašto – 1000 zato, Vuk Karadžić, Beograd, 1989., str. 133-134.