Muslim
Autor: Memić A.
Roditeljstvo kao proces stalnog učenja i promjene
Nebrojeno puta je na različite načine naglašeno koliko je roditeljstvo kompleksan i izuzetno osjetljiv zadatak. Ono zahtijeva ozbiljnu emocionalnu i psihološku pripremu, kako za muškarce tako i za žene. Roditeljstvo nije jednokratna uloga, već dugotrajan proces stalnog učenja, prilagođavanja i lične promjene.
Tokom cijelog života roditelj upoznaje svoje dijete, ali i različite aspekte njegove ličnosti. Dijete nikada ne može biti potpuno savršeno, jer Allah, dželle šanuhu, nije stvorio ljude kao savršena bića. Svaki čovjek od rođenja nosi različite uloge koje obavlja na različite načine i u različitim okolnostima.
Ljudi se u različitim fazama života suočavaju s različitim izazovima, a svaki izazov koji prolaze dešava se po prvi put.
Razvojne faze djeteta i nerazumijevanje roditelja
Djeca odrastaju prolazeći kroz složene i različite razvojne faze – od ranog djetinjstva, preko predadolescencije i rane adolescencije, pa sve do kasnijih faza mladosti i zrelosti. Ne sazrijeva svako dijete istim tempom.
Pojedina djeca teže prolaze određene faze, što roditeljima često izgleda kao naglo i neopravdano buntovništvo, neposluh ili čak odraz lošeg odgoja.
Roditelji koji se nađu u vrtlogu dječijeg neposluha, naročito u periodu adolescencije, nerijetko počinju preispitivati vlastite odgojne metode. Javljaju se anksioznost, osjećaj krivice i strah od neuspjeha, što na kraju može rezultirati emocionalnim udaljavanjem od djeteta.
Adolescencija, bunt i pomjeranje granica
Ulaskom u adolescenciju, dijete se bori da pronađe svoje mjesto u društvu i izgradi vlastiti identitet. Ta borba često se manifestuje ponašanjem koje je u suprotnosti s vrijednostima i pravilima kojima su ga roditelji učili.
U želji da ispita tuđe, ali i vlastite granice, dijete ponekad namjerno postupa suprotno očekivanjima. Takvo ponašanje ne proizlazi iz zloće ili svjesnog neposluha, već iz znatiželje i potrebe za samopotvrđivanjem.
Izlazak iz zone komfora prirodan je impuls koji čovjek nosi u sebi od rođenja. Napuštanje sigurnih okvira i povremeno kršenje pravila omogućava mladoj osobi da se osamostali i nauči funkcionisati bez stalnog nadzora.
U određenoj mjeri, takvo ponašanje je potpuno normalno, pa čak i poželjno.
Da li roditelj ikada prestaje biti potreban?
Ključno pitanje koje se nameće jeste: šta je zapravo dječiji neposluh i kako se roditelji nose s promjenama koje primjećuju kod svoje djece?
Svaki roditelj ima drugačiji prag tolerancije na promjene i stres koje one nose. Neki roditelji se u ovom periodu počnu osjećati odbačeno, jer imaju osjećaj da djetetu više nisu potrebni.
Ova tvrdnja je djelimično tačna, ali u suštini pogrešna.
Roditelj nikada ne prestaje biti potreban djetetu, bez obzira na njegove godine. Sama spoznaja da roditelji postoje, čak i kada dijete više ne živi s njima, daje osjećaj sigurnosti i emocionalne stabilnosti.
Ono što se s godinama mijenja jeste oblik potrebe – od potpune fizičke, emotivne i egzistencijalne ovisnosti ka emocionalnoj i moralnoj podršci.
Borba za moć ili znak uspješnog odgoja
Značajan broj roditelja u periodu adolescencije, ali i kasnije, pogrešno smatra da mora voditi borbu za „prevlast“ nad vlastitim djetetom. Odnos roditelja i djeteta tada prerasta u borbu za moć.
Samopouzdan roditelj mora znati da on uvijek ostaje roditelj i da odgovornost nikada ne prestaje. Svako osamostaljivanje djeteta zapravo je znak da su odgojne metode bile ispravne.
Pomjeranje granica i odstupanje od zadanih pravila, koliko god bilo izazovno, često su pokazatelj dječije inteligencije i prirodne znatiželje.
Snaga dove i težina roditeljske kletve
Dijete, mlada osoba, kao i sva Allahova stvorenja, mora griješiti – to je dio ljudske prirode. Ono što dijete održava na pravom putu jeste iskrena i čista dova roditelja.
Jedna od ozbiljnih grešaka koju roditelji često, gotovo nesvjesno, čine jeste proklinjanje vlastite djece. Ova pojava dobija posebnu težinu ako se prisjetimo riječi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem:
„Ne proklinjite sebe, vašu djecu i vaš imetak, jer se može desiti da to bude u trenutku kada Allah prima dovu, i vaša dova može biti uslišana.“
Proklinjanje djeteta jeste oblik dove koji se, na ovaj ili onaj način, može ostvariti. Koji roditelj uistinu želi da se njegovom djetetu desi nešto loše?
Govorna kultura, ljutnja i emocionalna nemoć roditelja
U našoj govornoj kulturi često se koriste grube riječi i izrazi, čak i u obraćanju maloj djeci. U nekim porodicama verbalna afekcija, zahvalnost i izvinjenje gotovo da ne postoje u svakodnevnoj komunikaciji.
U trenucima ljutnje roditelji, iz osjećaja nemoći i straha, pribjegavaju uvredama i kletvama. Takvo ponašanje ne proizlazi iz snage, već iz unutarnje nesigurnosti.
Pouka iz života hazreti Alije – putokaz roditeljima
Poznat je događaj iz života hazreti Alije, radijallahu anhu, kada ga je neprijatelj pljunuo u lice u trenutku dok je zamahivao sabljom. Hazreti Alija je tada odustao od udarca, jer nije želio djelovati iz povrijeđenog ega, već isključivo radi višeg cilja.
Ako se takav odnos može imati prema smrtnom neprijatelju, kako bi se tek roditelj trebao odnositi prema vlastitom djetetu?
Posljedice kletvi i emocionalnog nasilja
Roditelji ne bi trebali ispoljavati svoj stres na dijete kroz pretjeranu grdnju a pogotovo ne kletve. Kritika treba biti usmjerena na postupak, a ne na ličnost djeteta.
Kletve upućene djetetu ne samo da su u islamu zabranjene, već ostavljaju duboke i trajne rane na dječijoj duši. One urušavaju samopouzdanje i narušavaju lični integritet.
Smiren i samosvjestan roditelj nikada neće koristiti kletvu kao sredstvo zastrašivanja. Dijete koje odrasta u okruženju manipulacije, zastrašivanja i omalovažavanja vrlo često isti obrazac ponašanja prenosi na svoju okolinu ili vlastitu djecu u budućnosti.
Zaključak
Dijete nije neprijatelj roditelju, niti je neposluh dokaz neuspjeha u odgoju. Djeca, kao i odrasli, prolaze kroz životne izazove prvi put, učeći putem pokušaja i grešaka. Roditeljska nemoć, strah i nesigurnost ne smiju se ispoljavati kroz kletvu i grubost, jer riječ roditelja nosi težinu dove.
Roditelj ostaje potreban djetetu u svakoj životnoj dobi – nekada kao zaštita, nekada kao savjet, a nekada samo kao tiha sigurnost da postoji neko ko bezuslovno voli. Najjače odgojno sredstvo nije strah, već smirenost, dosljednost i iskrena dova.
Roditelj koji čuva jezik, čuva i dušu svog djeteta. A dijete koje odrasta uz dovu, a ne kletvu, ima priliku da izraste u stabilnu, sigurnu i cjelovitu osobu.
Izvor:
Dr. Malkić Safija; “Odgojna uloga majke u glasilima islamske zajednice druge polovine 20.stoljeća”
El-Kalem- izdavački centar Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini; Sarajevo 2024. godine