Autor: prof. Šaban Hodžić
Dolaskom Turaka na Balkan i naše su zemlje došle pod uticaj u ono doba još svježe i vrlo jake islamske kulture, jer je Turska tada bila samo islamska država koja je kao spona okupljala većinu muslimana svijeta oko centralne ličnosti halife, vladara nad turskom državom i vrhovne duhovne ličnosti nad većinom muslimana. U prvo vrijeme Turci su kao osvajači samo muslimani i osim širenja islama sa širenjem državnih granica i svog političkog prestiža, oni nisu imali drugih aspiracija; oni nisu išli za tim da turciziraju pokorene narode. Zato i mi, kad govorimo o Turcima i njihovu djelovanju, govorimo samo polazeći sa stanovišta islama: šta su oni učinili kao muslimani za islam i muslimansku zajednicu, a za nas jugoslovenske muslimane naročito, na socijalnom, prosvjetnom i kulturnom polju uopće.
Dolaskom islama i islamizacijom naših naroda počinje se i kod nas, kao i kod svih drugih islamskih naroda, obraćati velika pažnja razvoju kako duhovne tako i materijalne kulture. U svim pa i manjim mjestima otvaraju se mektebi (početne vjerske škole), a u malo većim mjestima i medrese (srednje vjerske škole).
Duhovni život muslimana, koji je na istoku još cvao, dok je Evropa spavala dubokim snom, prenosi se i nama.
Dolaskom Turaka sužuje se, istina, donekle rad na polju filozofije i smanjuju filozofske rasprave, jer su oni, mimo ostalih sunarodnih dinastija, tražili u vjeri vraćanje na sunnet, čist od svakih primjesa, a filozofske rasprave se prenose na Zapad – u Španiju. Prenijeli su ih prvenstveno ranije spomenuti liječnik Ebul-Kasim koji ode na istok radi nauke i tamo dođe u dodir sa „Ihvanus-safa“-om i upozna se s njihovim zastupanjima. Ta njihova zastupanja onda preuzeše endeluski mistici i unesavši u njih još i neke nove nazore počeše ih dalje razrađivati i razvijati. Zbog toga je filozofija u Turskoj prilično zamrla, ali je zato cvala lijepa knjiga i čista nauka, na kojima se istače dobar broj naših sunarodnjaka. I oni su radili kako na naučnom polju tako i na lijepoj književnosti, naročito pjesništvu, ali pretežnim dijelom na turskom, perzijskom ili na arapskom jeziku. Neki od njih, svojim radovima na spomenuta tri istočna jezika, stekoše i svjetski glas i uniđoše u njihove istorije književnosti, dok se kod nas o njima kao radnicima bilo na kulturnom ili na političkom polju ne zna skoro ništa ili se zna vrlo malo. Iako se nešto više zna o Sokolovićima, vrlo malo se zna o Malkočima, Kafijama, Nerkesijama itd., ma da nam i oni i riječi i djelom isposlovaše u prošlosti dični naziv „Ponosni Bošnjaci“. Mi među našim književnicima muslimanima nalazimo radnika na svim granama vjerskih znanosti. Njihova djela su se raširila po čitavom islamskom svijetu. Njihova djela, štampana ili u rukopisima, nalaze se i u bibliotekama Carigrada, Kaira, Medine, Damaska i sjeverne Afrike kao i u bibliotekama Zapada.[1]
Bilo je Bosanaca koji su se ispeli i do stepena „šejhul-islama“[2]. Muslimani se ne istakoše samo na naučnom polju. Oni se podjednako ističu i na drugim poljima kulture. U građevinarstvu oni toliko napredovaše da se njihovim tadanjim građevinama, kao što su džamije u Kairu, Damasku, Medini, Kordovi itd., dvorac „El-hamra'“ u Kordovi itd.; njihovom majstorskom načinu ukrašavanja mjesto ljudskim i životinjskim likovima, koje islam izbjegava, cvijećem i raznim geometrijskim likovima, arabeskama, – još i dan-danas se divi cijeli kulturni svijet, iako je zub hiljadugodišnjeg vremena osjetljivo nagrizao ta njihova građevinska umjetnička djela[3]. Naročito i posebno mjesto zauzima kod njih umjetno pisanje arapskog pisma koje je malo-pomalo prelazilo u pravi ornamenat. Natpisi nad džamijskim ili medresanskim vratima, na nadgrobnim spomenicima, nad česmama, knjižnicama itd. tako su majstorski rađeni, da se često ne zna gdje prestaje slovo, a gdje počinje ornamenat.
Širenjem islama došle su i u naše krajeve mnoge islamske ustanove, za koje se do tog vremena među njihovim stanovništvom nije znalo. Od tog vremena se prave nove bogomolje-džamije, nova učilišta (medrese), higijenske ustanove (česme i banje), sahat-kule i dr. Pri izgradnji tih objekata u prva dva vijeka i u našim krajevima u graditeljstvu je vladao naročiti smisao za ukus i praktičnost građevinskih objekata u našim krajevima. Postojeći islamski vjerski objekti podignuti u tim vjekovima islama u našim krajevima još i dan-danas visoko odskaču od spomenika nastalih u prošlom vijeku. Najveličanstveniji sliku turskog perioda u Bosni i Hercegovini pružaju mostovi i džamije.
Ono što je postojalo do 1463. i 1483. tj. do pada ovih dviju pokrajina, skoro je bez ikakva značaja prema onom što se podiže pod konac XV i kroz XVI i XVII vijek.
Jedno od najvećih arhitektonskih djela u našim krajevima i jedino djelo čuvenog Mimar-Sinana[4] u Bosni je višegradski most Mehmed-paše Sokolovića iz 1571. godine. Most ima 11 okana sa šiljatim lukovima čiji je raspon od 13,7 m do 18,6 m. Dužina mosta je 170 m, a širina 6,3 m. Odmah iza njega dolazi most ovog vremena – mostarski most – građen od 1557. do 1566, a gradio ga je savremenik Mimar-Sinana Hajrudin.
Osim mostova građene su, a najvećim dijelom i sačuvane, i mnogobrojne džamije velikog arhitektonskog značaja[5], a zatim medrese[6] itd.
Osnovnoj, naročito vjerskoj, nastavi obraćana je najveća pažnja, pa su u svim i manjim i većim mjestima otvarani mektebi, a u malo većim mjestima građena su i otvarana srednja učilišta – medrese, od kojih su se neke i dan-danas sačuvale i predstavljaju lijepe spomenike građevinske umjetnosti.
Kako islam zahtjeva od svojih sljedbenika i tjelesnu čistoću, osobito prilikom obavljanja molitve – namaza, muslimani se moraju i kupati, zbog čega sve muslimanske kuće moraju imati banje pa ma to bilo i primitivno sagrađeno mjesto u sobi. Zbog toga je u svim islamskim zemljama, pa i kod nas, čak i po malim mjestima, bilo banja, ne jedna, nego i po više i to onda, kad se u Evropi nije ni znalo za banje, jer se u Evropi pojavljuju javne banje tek u drugoj polovini XIX vijeka. Za turske uprave u Bosni i Hercegovini je bilo u 34 mjesta javnih banja koje su bile pristupačne i najširim narodnim slojevima[7]. Najveći broj tih javnih banja su zadužbine bogatih ljudi.
U Sarajevu je sagrađena prva banja 1462. godine, dakle, na godinu prije pada bosanskog kraljevstva, a osnivač joj je osnivač Sarajeva Isa-beg Ishaković.
S tim usko vezano građeni su svuda i česme i vodovodi. Ogroman broj česama i šadrvana podignut je u Bosni i Hercegovini. Naši preci su trošili ogromno bogatstvo na podizanje javnih ustanova, pa ma koje vrste.
Još 1521. godine Sarajevo je imalo i apoteku.
Za vrijeme turske uprave podizane su u mnogim većim, pa i manjim, gradovima i sahat-kule. To su četverouglasti zvonici, s kojih su veliki sati otkucavali vrijeme. Sahat-kule su najčešće pravljene negdje u strani iznad čaršije. Najviša sahat-kula je pored Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.
Muslimani su još od najstarijeg doba obraćali veliku pažnju i socijalnim ustanovama. Već Omejevićki halifa Abdul-Melik podiže i bolnice, a njegov sin Velid podiže i uboške kuće, slijepcima i bogaljima određuje poslugu, a siromašnima određuje izdržavanje i zabranjuje prošnju.
Za Haruni Rešida je u Bagdadu podignuta i opća bolnica, a kasnije su postojale bolnice u svim važnijim mjestima. Posebno su bile podignute bolnice za zarazne bolesti. Na glasu je bila bagdadska bolnica „Maristani Adudi“ sa 24 specijalista[8]. Za halife Muktedira tj. u X vijeku u Bagdadu je bilo 860 ovlaštenih liječnika.
Na svim stranama su podizana i imareta, musafirhane, karavan-saraji i sl. Imareti su bile besplatne kuhinje za nemoćne, siromašne i za strance. Gazi Husrev-begov imaret u Sarajevu funkcionisao je do nazad nekoliko decenija. U musafirhanama je svaki stranac mogao ostati tri dana, gdje je imao besplatno prenoćište i svu potrebnu opskrbu. Karavansaraji su hoteli sa sobama za prenoćište, stajama za konje i magacinima za robu.
Muslimani su još od najranijeg doba obraćali veliku pažnju i razvoju materijalne kulture u islamskim zemljama. Gdje god su došli, oni su unapređivali poljoprivredu, provodili kanale za natapanje i tim potpuno pusta tla pretvarali u plodna zemljišta itd.
Još ranije smo čuli šta su još prvi muslimani u tom pogledu učinili u Iraku, Egiptu itd., naročito u Španiji, koja je od polupuste zemlje, za vrijeme muslimanske uprave u njoj, bila prozvana „zemaljskim rajem“, da bi se poslije njihova odlaska opet vratila u svoje prvobitno stanje.
Prodiranjem islama na Balkan i u našim krajevima nasta u tom pravi preokret. Rješenjem agrarnog pitanja, osiguranjem privatnog vlasništva i uvođenjem novih, a oplemenjivanjem starih žitarica mnogo je učinjeno na unapređenju poljoprivrede.
Isto tako je i s voćarstvom i vrtlarstvom. Turci donesoše na Balkan i kulturu riže, maka, duhana, ruže i drugog. I cvjećarstvo ima da zahvali Turcima svoj procvat na Balkanu.
Turci su mnogo učinili i na oplemenjivanju peradi i drugih životinja u našim krajevima. Naročito pažnju su obraćali odgoju i oplemenjivanju konja, što nam svjedoče i mnogi nazivi turskog porijekla za konje i konjsku opremu u našem jeziku.
Ništa manje nije bilo ni nastojanje muslimana oko podizanja trgovine i raznovrsnih zanata.
Znamo da je još h. Omer dao ponovo uspostaviti kanal između Nila i Crvenog mora, da bi tim olakšao promet između Egipta i Arabije, da su halife iz Omejevićke i Abasovićke dinastije, pa i svi kasniji islamski vladari izgrađivali puteve i osiguravali ih, uspostavljali karavansaraje, izgrađivali na stazama čatrnje za vodu i slično, samo da bi tim što više olakšali saobraćaj i tim pospješili kako nutarnju tako i vanjsku trgovinsku razmjenu.
Dolaskom Turaka na Balkan oni u našim krajevima obratiše i ovoj grani privrede naročito pažnju. I oni izgradiše mnoge trgovačke staze, uspostaviše mnoge karavansaraje, osiguraše puteve, te i u našim krajevima oživje trgovina i među narodom zavlada veliko blagostanje.
Muslimani su izdašno potpomagali i zanate i umjetni obrt. Bagdad je obilovao raznim vrstama umjetnih zanata: tkalačkih, draguljarskih, kujundžijskih, zlatarskih itd. Poznato je da su Karlo Veliki i njegov dvor bili očarani tkaninama i raznim drugim predmetima koje mu je Haruni-Rešid poslao kao dar.
Dolaskom Turaka mnogi od tih umjetnih zanata prenesoše se i u naše krajeve. Tu u prvom redu treba spomenuti kujundžije i zlatare, koji su izrađivali, pa i danas izrađuju, razne predmete, bičakčije (nožare) koji su izrađivali lijepe velike noževe sa usječenim srebrenim žicama u čelik, tufenkčije (puškare) koji su izrađivali tzv. male puške sa ukrašenim jabukama, te mudželide (knjigovezce) koji se u Sarajevu javljaju već 1580. godine i čiji umjetnički rad daje naročitu sliku kulturnog života u Bosni i Hercegovini.
Izvor: prof. Šaban Hodžić, Istorija islamske kulture, izdavač: Šaban Hodžić, Tuzla, 1973, str. 135-138.
[1] Muhamed ibni Musaova djela (umro 1635), zatim Abdulah ef. Bošnjaka (umro 1644), koji napisa komentar na Ibnu Arebijin „Fusus“, Mevla Abdulkerima, Pruščaka Hasana Kafije (umro 1616), Ahmed ef. Bejazi zadeta (umro 1686), Su'dije (umro 1593) itd.
Među njima je bilo i istaknutih istoričara, kao što su npr. Rustem-paša, veliki vezir sultana Sulejmana I (iz Skradina ili iz Sarajeva, umro 1531), Ibrahim ef. Pečevija (rođen u Pečuhu u Madžarskoj, (umro 1651), Mula Mustafa Bašeskija iz Sarajeva (umro 1803) itd. Zatim biografa kao što su spomenuti Hasan Kafija, dr. Safvet-beg Bašagić i dr., zatim putopisaca, pa preko 150 pjesnika, kao što bijahu Adni-paša (umro 1474), koji je pjevao i na perzijskom jeziku, Derviš-paša Mostarac (umro 1603), koji je takođe pjevao na perzijskom jeziku, te Sudi ef. (umro 1539), Nerkesija, Lamekanija i dr.; koji su radili na rječnicima i gramatikama kao što su Hevai ef., Ahmed Kulender i dr.; na geografiji kao Nurulah Bošnjak i dr.; na logici Hasan Kafija itd. Na arapskom jeziku pisali su: Sejfulah ef. Proho (umro 1932) koji je, pored više fikhskih djela na arapskom jeziku, pisao i na srpskohrvatskom jeziku. Hasan Bošnjak je radio na arapskoj gramatici i stilistici, Kafija na gramatici i na književnom polju, te Ali ef. Kadić, Šukrija Alagić, hfz. Ali ef. Bulić i dr. na rječniku i gramatici; na higijeni su radili H. Muhamed Rešid ef. Hafizović itd.
[2] H. Mehmed-Refik ef. Hadžiabdić je bio par godina „šejhul-islam“ (umro u Carigradu 1872).
[3] Najznamenitije džamije kao građevine jesu: Omejevićka džamija u Damasku, koju je sagradio Velid ibnu Abdil-Melik 88. godine, džamija u Kajruvanu, koju je sagradio Velid ibnu Abdil-Melik 88. godine, džamija u Kajruvanu, koju je sagradio Ukbe ibnu Nafi’ 50. godine, a obnovljena je 83. i 105. godine. Ova džamija je duga 26 m, a široka 77 m; Zejtunijja u Tunisu, Amr ibnu Asova u Fustatu, džamija u Kordovi, koju je sagradio Abdurahman I, a dogradili su je Abdurahman II, Hakem i Mensur Amirija. To je najveća džamija na svijetu. Dalje dolaze Ibnu Tulunova džamija u Fustatu, džamija Zahira Bajbarsa, te džamije u Tilmisanu, Istihanu, Rabatu i Ezher. Kako su prve islamske građevine džamije, građene po uzoru Muhammedove, a.s., džamije u Medini, to i kasnije islamsko građevinarstvo nosi u sebi te osobine. Muhammedova, a.s., džamija je imala stubove od palmi, što islamski građevinari zamijeniše mramornim stubovima. Zapadni arhitekti odstupiše u načinu postavljanja stubova od onog na istoku i taj novi način se najprije pojavi u Kajruvanu. U Kordovi postaviše još i novi način, tako da u izgradnji džamija postojahu tri osnova, između kojih se ova posljednja dva ističu kao jedinstveni u istoriji građevinarstva i služe kao naročita odlika muslimanskog građevinarstva. Poseban način predstavlja grob „Tadž-mehal“. To je grob u Agri u Indiji, koji Šah-Džihan 1650. izgradi, da bi njim ovjekovječio sjećanje na svoju ženu Nur-Mehal. Grobnica je od bijelog mramora, a u njoj se nalazi grob Šah-Džihana i žene mu. Oba groba su od mramora. Iznad oba groba nalazi se vrlo veliko i lijepo kube, oko koga se nalazi više manjih kubeta. Na svakom uglu četverouglaste zgrade nalazi se po jedna visoka munara. Građen je 20 godina, a svakog dana je radilo po 20.000 radnika.
[4] Mimar Sinan je sagradio: 81 džamiju, 50 mesdžida, 26 turbeta i Darul-kurr-a, 14 minareta, 55 medresa, 3 bolnice, 8 mostova, 16 karavansaraja, 33 dvorca, 6 magacina i 32 banje. (Iz monografije Mimar Sinana od Ahmeda Refika 1931. godine).
[5] Najpoznatije džamije su: Gazi Husrev-begova u Sarajevu (sagrađena 1530), Ali-pašina džamija u Sarajevu (sagrađena 1561), Careva džamija u Sarajevu, koju sagradi u XV vijeku sa još čitavim nizom javnih zgrada bosanski sandžakbeg Gazi Isa-beg Ishaković, zatim Ferhadija u Banja Luci, Aladža džamija u Foči, brojne džamije i drugi javni objekti u Mostaru, kao i u svim drugim većim, pa i u nekim manjim mjestima. Kad je Eugen Savojski dopro do Sarajeva, u Sarajevu je tada bilo preko 100 džamija.
[6] U Sarajevu su sagrađene Hanikah (1530), Kuršumlija (1537).
[7] Sama Foča je imala u XVI vijeku 9 javnih banja, čiji su samo ostaci do sada sačuvani.
[8] Islamski vladari i drugi velikani su se upravo natjecali i u gradnji i podizanju javnih ustanova, naročito socijalnih. Vladar Damaska Nurudin Zenkija (umro 570) podiže velik broj medresa, džamija, bolnica i tekija u Damasku, Halebu, Himsu, Ba'lebeku i drugim mjestima; za memalučkih vladara je u IX stoljeću u Egiptu podignuto 45 medresa; matematičari i astronomi braća Šakir podigoše opservatorij; vladar Erbila Muzaferudin (umro 630) podiže velik broj medresa, sirotišta i uboških domova; Mensur Abasović je podigao kuću slijepih, siročadi i iznemoglih žena. Ibnu Tulun podiže 259. godine jednu veliku bolnicu samo za siromašni svijet; u Španiji je postojalo oko 120 medresa; turski sultan Orhan (761) prvi sagradi u Carigradu medresu, u čemu su ga onda slijedili ostali osmanlijski vladari; Timurlenk osnova u Semerkandu opservatorij, a bilo ih je i u drugim islamskim gradovima kao npr. u Egiptu, Isfihanu, u Andaluziji itd.