Časni Kur’an o iskrenosti kaže:
A naređeno im je da se samo Bogu klanjaju, iskreno Mu vjeru ispovijedajući…[1] (El-Bejjine, 5)
U drugom ajetu je rečeno:
Ko se nada susretu sa Gospodarom svojim, neka čini dobra djela i neka u robovanju Bogu nikoga ne pridružuje! (El-Kehf, 110)
Posljednji dio ovog ajeta tvrdi da je dobro djelo ono djelo u kojem ne postoji ni trun širka ni prijetvornosti. Dakle, ako u klanjanju Bogu pridružimo nekoga drugog, iskrenost će nestati i ostat će samo izvanjski vid ibadeta, a onoga trenutka kada djelo izgubi svoju istinsku sadržinu, od njega čovjeku neće biti nikakve koristi. Tako i o povodu objave ovog ajeta čitamo:
“Neki čovjek je došao Božijem Poslaniku, s.a.v.a., i rekao: ‘Ja udjeljujem milostinju i čuvam rodbinske veze, i činim to samo radi Boga. Onda po tome bivam spominjan i hvale me zbog toga, pa mi to bude drago i dopadne mi se.’ Božiji Poslanik je tada zašutio ne rekavši ništa, pa bi objavljen ovaj ajet…”[2]
Iskreni robovi
Božiji Uzvišeni Gospodar hvali Svoje dobre robove zbog iskrenosti. Naprimjer, u ajetima u kojima hvali Jusufa, a.s., spominje ga u svojstvu “iskreni” te kaže:
I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije dokaz ugledao – tako bī, da odvratimo od njega zlo i razvrat, on je uistinu Naš iskreni rob. (Jusuf, 24)
A o Musau, a.s., kaže:
I spomeni u Knjizi Musaa! On je bio iskren i bio je poslanik, vjerovjesnik. (Merjem, 51)
Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Kani, Koraci ka samoizgradnji, svezak 2, (preveli s perzijskog: E. Musić, S. Jelešković i R. Razić), Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2012, str. 75-76.
[1] Iako je rečeno da se ovaj ajet kao i njemu slični ajeti odnose na načela vjere i monoteističkog obredoslovlja, te da predstavljaju odbacivanje širka i idolopoklonstva, nemajući bilo kakve veze s pretvaranjem, ipak, s obzirom na činjenicu da prijetvornik svojim ibadetima želi na sebe skrenuti pažnju ljudi, a ne Boga, u njegovom djelu postoji jedna vrsta širka. Upravo zbog toga se u predajama pretvaranje naziva prikrivenim širkom.
[2] Tefsiru Kurtubi, sv. 11, Bejrut, 1965–1966, str. 69; Tefsire Madžma‘u-l-bejan, Bejrut, sv. 6, str. 499; Biharu-l-anvar, Bejrut, sv. 67, str. 222; ‘Uddetu-l-da‘i, Bejrut, str. 223.