Nakon Adema, a.s., ljudi su kao jedan narod živjeli prostim životom, utemeljenim na iskonskoj prirodi čovječnosti, sve dok se među njima nije pojavio duh oholosti, što je protokom vremena uzelo maha te su jedni zavladali drugima.
Za vrijeme Nuha smutnja se proširila Zemljom, ljudi su se odmetnuli od vjere u jednoga Boga i od provođenja društvene pravde. Prigrlili su obožavanje kipova, od kojih je Allah, dž.š., spomenuo Vedda, Suvaa, Jegusa, Jeuka i Nesra.[1] Kategorije stanovnika su se međusobno udaljile tako da su oni koji su, gledano sa stanovišta imetka i potomstva, bili moćni gazili prava slabijih; moćnici su učinili slabim one ispod sebe i upravljali njima kako su željeli.[2]
Allah, dž.š., izabrao je Nuha za Poslanika i poslao ga ljudima s Knjigom i Zakonom, pozivajući ih – radosnim vijestima i zastrašivanjem – u monoteističko prihvatanje Allaha, dž.š., odbacivanje kipova i na međusobnu jednakost.[3]
Nuhovo zalaganje u pozivu
Nuh je pozivao ljude da vjeruju u Allaha i Njegove znakove i u tom bavljenju davao je sve od sebe: činio je to i danju i noću, i tajno i javno, pozivajući ih. Međutim, oni su mu odgovarali jedino prkosom i oholjenjem.
Trajanje Nuhovog pozivanja
Nuh je devet stotina i pedeset godina pozivao svoj narod Allahu, dž.š. Nisu mu drugačije odgovarali do ismijavanjem i optuživanjem da je ludak i da želi steći nadmoć nad njima. To je bilo tako sve dok nije zatražio pomoć od svoga Gospodara.[4]
Izgradnja lađe, spuštanje kazne i dolazak oluje
Zapovjedio mu je Allah, dž.š., da uz Njegovu pomoć i podršku gradi lađu. On je započeo i u tome ustrajao sve dok nije završio lađu. Tada je došla zapovijed Božija Nuhu da od svake životinjske vrste ukrca na brod po jedan par, kao i svoju porodicu – osim onih za koje je naredba Božija glasila da će se utopiti, tj. njegova žena, koja je bila izdajica, i sin koji se nije htio ukrcati na lađu – te one koji su vjerovali.[5] Kada ih je Nuh ukrcao i kada su se svi našli na lađi, Allah je otvorio nebeske kapije, voda je pokuljala, provreli su i zemaljski izvori i voda je stizala do mjere do koje je bilo određeno.[6] Voda je nadošla, a lađa je zaplovila nošena valovima koji su bili poput brda.[7]
Ispunjenje odredbe Božije i silazak Nuha i saputnika na kopno
Pošto je poplava obuhvatila sve i nevjernici se utopiše,[8] naredio je Allah, dž.š., zemlji da proguta vodu, a nebu da prestane s kišom. Voda se povukla i lađa je pristala na brdo Džudijj.[9]
Izvor: Muhamedi Rey Šehri, Mjera mudrosti, Izbor iz zbirke hadisa, svezak 4, (s arapskog preveo Ertan Basarik), Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2012, str. 92-93.