Autor:Selma Bećirović
Ako hoćeš da si dobar,ne čini drugom što tebi nije drago.
Čovjek bez slobode kao riba bez vode.
Dobro je sve znati, al’ je zlo sve činiti.
(iz Narodnog blaga)
Živimo u svijetu u kojem su kriteriji vrijednosti pomjereni, gdje se pridaje važnost nebitnim stvarima, a zanemaruju se neke veoma bitne. U tegobnoj svakodnevnici uvijek se traži neki krivac za sumorno stanje, a taj krivac redovno je negdje izvan nas samih, to je neko drugi ko ne zna pronaći sposobnost i odgovornost među svojim osobinama. Međusobno se optužujući dolazimo u stanje kada više ne znamo kako da se orijentiramo prema svijetu, prema životu i drugim ljudima. Kako naći put? Bosna i Hercegovina je većinu svoga postojanja provela u takvom nekom stanju izgubljenosti. Ipak, u toj našoj historiji postojali su znameniti ljudi koji su znali prepoznati prioritete, znali su se nositi sa teškoćama svakodnevnice i trudili su se da iza njih ostane blistav trag, koji će dugo trajati. Takva ličnost bio je i Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak.
Rođen je u Vitini kod Ljubuškog davne 1839. godine kao član ugledne begovske porodice, koja je iznjedrila nekoliko poznatih i uglednih ličnosti. Školovao se u rodnom kraju, kao vrlo mlad dobio je mjesto u vojnoj službi, a nakon postignutih uspjeha u tursko-crnogorskim sukobima, odlikovan je i dobija titulu majora. Pa iako je bio na visokom položaju u vrijeme turske vlasti u BiH, Kapetanović se ne opire dolasku austro-ugarske vlasti, već izražava otvorene simpatije prema zapadnim idejama i tendencijama. Za njega dr. Vladimir Ćorović kaže da je „po mnogo čemu složena priroda, ali avangardna i zanimljiva po tome što se u njemu kao prvom izvršio radikalan prelom između orijentalnog naslijeđa i zapadnjačke perspektive.“[1]
Kao ugledna i školovana ličnost rano se počeo baviti politikom. Bio je poslanik turskog parlamenta, te načelnik Sarajeva. Uoči okupacije izabran je za člana Narodnog odbora, a nakon dolaska nove vlasti postaje član Gradskog vijeća Sarajeva. Od austrijske vlasti je bio odlikovan Ordenom željezne krune, te postao vladin savjetnik. U periodu od 1893. do 1898. godine bio je na položaju gradonačelnika Sarajeva. Svoj visoki položaj iskoristio je i za kuturni napredak svog naroda, te pokreće društveno-politički časopis Bošnjak 1891. godine. Svoje napredne ideje kojima potiče bošnjačku inteligenciju na prosperitet izražava u djelu Šta misle Muhamedanci u Bosniobjavljenom 1886. godine. Ovim i sličnim tekstovima on poziva na emancipaciju Bosne i Bošnjaka od Turske, te na politički angažman i samoodlučivanje o vlastitoj sudbini na društveno-političkom planu. Ljubušak također slijedi ideje ilirskog pokreta i jedan je od prvih zagovarača skladnog suživota sa susjednim narodima. Ističući važnost obrazovanja i nauke, Mehmed-beg Kapetanović je 1883. godine objavio knjižicu Risalei ahlak – Pouka o lijepom i ružnom ponašanju, koju je namijenio „muhamedanskoj mladeži u Bosni i Hercegovini.“ Pored toga, uz sav politički angažman, bavio se sakupljanjem narodne tradicije i književnosti, koje objavljuje 1887. godine pod naslovom Narodno blago.
Zbirka Narodno blago je najznačajnije Ljubušakovo djelo. Sadrži narodne poslovice, kratke priče, narodne pjesme, pitalice… Knjiga je predstavljala zbirku mudrosti bošnjačkog naroda.
Posebno su značajne one poslovice uz koje Ljubušak daje objašnjenje vezano za njihov postanak, jer nas upućuju u mnoge bitne događaje iz naše prošlosti i oslikavaju biće i mentalitet našega naroda.
Reakcije na ovu zbirku narodne književnosti bile su uglavnom pozitivne, iako je ovo djelo jedno od prvih štampanih latiničnim pismom na narodnom jeziku u to vrijeme. Kako je Ljubušak bio nepoznat u književnosti, mnogi književni i kulturni djelatnici tog vremena mu odaju priznanje za ovaj trud. Sam autor na kraju predgovora čitaocima poručuje:
Eto ti naš mili narode jedna lijepa hrpa tvog vlastitog i značajnog blaga, pa se mudro i vješto s njim služi kao što su nam se i naši pradjedovi uvijek služili i svoje misli tako krasno izražavali!
Zbirka Narodno blago predstavljala je prekretnicu u daljem radu Mehmed-bega Kapetanovića te ga usmjerila na folkloristička istraživanja i sakupljački rad u kojem su mu pomagali i mnogi saradnici. Nakon ove zbirke objavljuje i drugu, pod naslovom Istočno blago (1896) koje je sadržavalo mudrosti i poslovice drugih muslimanskih naroda kao i izabrana djela poznatih arapskih, perzijskih i turskih autora. Namjera mu je bila „da se jugoslavenski svijet bar u nekoliko upozna sa istočnom književnosti“[2] te da se ublaže ili izbrišu predrasude koje postoje o orijentalnim narodima i kulturi.
Ovaj tekst kojim se želimo prisjetiti znamenitog plemića i intelektualcanašeg naroda treba da podstakne naše sposobne i odvažne snage da svoju energiju troše na produktivne težnje,a ne da čame u tami sumorne svakodnevnice. Ugledajmo se na velikane našeg naroda i ostavimo hajrat u ovom vremenu našeg postojanja!
Izvor: magazin AŠK, br. 18, Dobra knjiga, Sarajevo.