Autor: prof. dr. Enes Karić
Rahmetli Mehmed ef. Handžić rođen je u Sarajevu 16. XII 1906. godine. Po završetku mekteba i ruždije, upisao se u novoosnovanu Šerijatsku gimnaziju, gdje je i maturirao 1926. U jesen te godine otišao je u Kairo i upisao se na Džamiul-Azher. Po povratku u Sarajevo 1931. godine odslužio je vojnu obavezu u sarajevskoj Vojnoj bolnici. Uskoro iza toga postavljen je i za nastavnika i prefekta Gazi Husrevbegove medrese (aprila 1932.). Tu je ostao do početka 1937. kada je premjesten u Gazi Husrevbegovu biblioteku za Prvog bibliotekara i upravitelja. Pokraj 1939. godine došao je za ugovornog nastavnika na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu. I na jednoj i drugoj dužnosti je ostao do maja 1944. godine. Na višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi Hadži Mehmed ef. je predavao tumačenje Kur'ana (tefsir) i osnove i filozofiju šerijatskog prava (Usuli fikh).
Osim nastavničkog rada i održavanja vazova, Handžić je gajio još jedan vid širenja islamske nauke i obrazovanosti. On je držao i tzv. privatne dersove, tj. u odredjenom krugu prijatelja i poznanika prevodio je pojedina djela iz islamske književnosti i u isto vrijeme ih tumačio. Hadži Mehmed je na ovim privatnim dersovima preveo i protumačio slijedeća djela: Maqamat al-Hariri, Qasida al-Burda, Miradzijju Sabita Uzicanina, Tarikati Muhammedijju. Počeo je bio prevoditi i Tefsir Kadi Bejdavije, ali ge je smrt u tome prekinula.
Skoro da nema vjerske discipline koju Mehmed efendija nije do u tančine poznavao. Medjutim, islamsku tradiciju-hadis je posebno volio i naročito proučavao. Mnogo je proučavao i historiju islama i islamskih naroda. Posebnu pažnju je Handžić posvetio proučavanju historije književnog rada naših Muslimana na orijentalnim jezicima: arapskom, turskom i perzijskom. Sam je pisao na arapskom i prevodio djela sa orijentalnih jezika na bosanski.
Hadži Mehmed ef. Handžić je umro 19. jula 1944. godine u 38-oj godini kratkog, ali vrlo plodnog zivota. [1]
Aktuelnost Handžićeva djela
U ovoj studiji autor raspravlja o islamskim radovima hadži Mehmed ef. Handžića (1906-1944.). Studija je objavljena kao predgovor za tri sveska izabranih djela hadži Mehmeda ef. Handžića (godine 1999. izašlo je ukupno šest svezaka izabranih djela ovoga autora).
Enes Karić u ovome tekstu naglašava da je hadži Mehmed ef. Handžić obilježio i dao pečat našem islamskom mišljenju u prvoj polovini XX stoljeća. Pripadao je umjerenim tradicionalistima, a to je svoje usmjerenje stekao za vrijeme školovanja na Al-Azharu. Njegovi islamski radovi zaslužuju puni respekt. I danas odišu aktuelnošću i visokim entuzijazmom. U ovoj se studiji naglašava da je hadži Mehmed ef. Handžić pisao mnogo, da je imao široka interesovanja i velika znanja iz gotovo svih islamskih disciplina.
Čitateljstvo pred sobom ima šest svezaka izabranih djela Mehmeda Handžića (16. februara 1906-29. jula 1944.), koji pokazuju glavne planove njegovog pisanog djela i koji se usredsređuju na: – Teme iz književne historije – Opću i kulturnu historiju – Islamske teme – Tefsirske i hadiske rasprave – Studije iz šerijatskog prava i vazove – Eseje, rasprave, članke Prvo što se nazire iz sadržaja ovih šest svezaka, i što se, posebno, pomalja pred pažljivim okom nakon dojma proisteklog iz prvog listanja ovih knjiga, jeste opsežnost, obuhvatnost, svestranost, rekli bismo, s punim pravom i pokrićem, enciklopedičnost Handžićevih interesiranja. Tu svestranost naročito potvrđuje činjenica što je ovdje riječ o izabranim, a ne sabranim Handžićevim djelima! Preostalo je još mnogo njegovih radova, eseja, rasprava, članaka, crtica, prijevoda i mnogi rukopisi, sve to različitog žanra i obima, ali dovoljno važno i vrijedno da bi se mogla sabrati barem još dva-tri opsežnija sveska. Neuvrštavanje tih preostalih radova uslijedilo je kao posljedica želje i nastojanja priređivača da udovolje zahtjevima izdavača za predstavljanjem glavnih planova i područja Handžićeva mišljenja, rada i intelektualnog djelovanja. No, priređivači drže da je najveći dio posla urađen. Preostalo je lahko uraditi.
Handžić i afirmiranje bošnjačke uleme u prvoj polovini XX stoljeća;
U bosanskohercegovačkoj povijesti islamskog mišljenja i ulemanskog rada u prvoj polovici XX stoljeća gotovo je nemoguće naći intelektualnu pojavu koja se može talentom, erudicijom, znanjem, brojem i kvalitetom objavljenih radova, te društvenom angažiranošću i širokim ugledom, mjeriti, makar i približno, sa Mehmedom Handžićem. To tvrdimo imajući u vidu nevjerovatno široke i zapanjujuće razuđene horizonte Handžićeva djela i interesiranja koji se ogledaju u, za njegova života, objavljenim knjigama, zatim raspravama, studijama, člancima, analizama, prijevodima, vazovima i esejima u periodici, te napose uzimajući u obzir grandiozan rukopisni materijal na arapskom i bosanskom (koji se jednim dijelom sada po prvi put objavljuje). Navedeno se doima još markantnije prisjetimo li se da je spomenuti opus Handžić napisao za životna vijeka koji je potrajao trideset i osam godina! Uzimajući u obzir upravo Handžićev životni vijek od trideset i osam ljeta, i intelektualno značenje i zračenje koje traje skoro sedamdeset godina, a posebno intenzivno od njegove smrti 1944. godine do današnjeg dana, dobro je ovu našu bosansku i bošnjačku intelektualnu ulemansku figuru usporediti i sa velikim meteoritom, jer, Handžić se pojavio, moćno zasvijetlio i, obasjavši mnoga područja, brzo sagorio, ali i sa mjesecom o uštapu, jer, njegovo djelo i dalje sija, poput jedra mjeseca, na svodu našeg islamskog mišljenja intelektualnog angažmana.
Šta su odlike, koje su konstante islamskog mišljenja i ulemanskog rada Mehmeda Handžića?
Da bismo na ovo pitanje ikoliko odgovorili, mi u ovoj studiji o Handžiću polazimo od teze da je Handžić prije svega i nakon svega ”alim, da je ne samo pripadnik, već i predstavnik, staleža zvanog ulema u punovažnom značenju koje ta riječ ima, ili je barem imala, ne samo u bosanskom muslimanskom društvu, nego i u muslimanskim društvima općenito. Handžić je, računajući njegov životni put i djelo, možda i posljednji alim koji je ispunio sve što ta riječ u svojoj semantici nosi. Nakon završene Šerijatske gimanzije (kad je, kako kažu njegovi savremenici iz te škole, već posvemu tečno i tačno čitao djela na arapskom jeziku), Handžić odlazi na najstariji islamski univerzitet, Al-Azhar gdje kao briljantan student završava studij islamskih nauka 1930. godine i gdje ga i profesori i kolege studenti, sa visokim uvažavanjem, oslovljavaju titulom šejha! Napomenimo da za dva djela koja su u to vrijeme objavljena u Kairu pod sponzorstvom i nadleštvom profesora svršenika Al-Azhara, Handžić piše kritičke podnožne bilješke i komentare, a na koricama jedne od njih istaknuto stoji da je Handžić čuvar Običaja/Sunneta Božijeg Poslanika – hadim al-sunna al-nabawiyya1, dok na koricama druge uz istu laskavu titulu stoji još i da je Handžić eminentni alim, profesor i učitelj/šejh – al-‘alim al-fail al-usta al-šayh.
2. Postigavši takav visoki stupanj naučne reputacije u dvadeset i četvrtoj godini svoga života, Handžić je povratkom u Bosnu i rodno afirmirao, svojim radom i angažmanom, tradicionalno značenje i važenje uleme i ulemanske uloge kakvu je ovaj stalež imao stoljećima u muslimanskim društvima. Premda su istraživači danas u prilici pisati o Handžiću kad postoji ne samo tzv. historijska distanca i sačuvano njegovo pisano djelo, nego i mnogo živih svjedoka njegova ukupnog društvenog djelovanja (kao što je, na primjer, uvaženi hafiz Mahmud ef. Traljić), nije dobro u vrednovanju njegova društvenog angažmana podlijegati aktualnim emocijama kojima je bremenita naša današnja bosanska i bošnjačka perspektiva, naročito naša politička scena. To velimo ponajprije zbog toga što je Mehmed Handžić dijelio umnogome tešku sudbinu Islamske zajednice kako u vrijeme Kraljevine Jugoslavije tako i u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Vremena u kojima je Handžić, nakon završetka školovanja na Al-Azharu, djelovao kao istaknuta intelektualna figura u periodu od trinaest godina (1930-1944.) pružala su male šanse da se na tu sudbinu značajnije utiče, a kamoli da se ona preinači i povoljnije oblikuje. Bošnjački ulemanski prvaci u vremenima pred Drugi svjetski rat i tokom njega najčešće imaju društvene angažmane koji proizilaze više iz moranja i tegobnosti vremena, negoli iz slobodnog izbora. Ali je Handžić i svojim društvenim angažmanom ostao u povijesti Bosne kao krupna figura, napose kao glavni inicijator poznatih rezolucija protiv progona Srba, Jevreja, Roma, Bošnjakai svih drugih progonjenih naroda i ljudi u Bosni i Hercegovini za vrijeme NDH. Ponovimo još jedanput da je Handžić pripadao ulemanskom staležu, on je bio prije svega -‘alim, pa i onda kad, kako se tad govorilo, društveno djeluje, on je -‘alim, i to u vremenu kad je ulema ne samo kod nas, već diljem islamskog svijeta, gubila svoje stoljećima sticane i zasluživane pozicije. Ovog se problema zalaska uleme sa ključne društvene scene dotiču mnogi autori danas, između ostalih i Kate Zebiri u svojoj doktorskoj disertaciji o rektoru Al-Azhara, Mahmudu Šeltutu (umro 1963.)
3. Kate Zebiri smatra da ima mnogo društvenih faktora koji su uvjetovali propadanje uleme i njezina značaja u savremenim muslimanskim društvima. Jedan od tih faktora ogledao se u uvjerenju, podsticanom od modernističkih intelekatualaca, da je ulema sterilna, bez efikasnog znanja, izvan svijeta i društva zbog toga što je, kako se posvuda govorilo, pregažena vremenom i savremenošću. U tumačenju islama krajem XIX i početkom XX stoljeća nastala je praznina. Kate Zebiri to objašnjava ovako: “Kad se razmotre razlozi za ovu prazninu, kad je posrijedi mišljenje uleme, mnogi mogući razlozi padaju na pamet. Najočigledniji je taj da je u cijelosti smatrano da je daleko vjerovatnije da će bilo kakvo originalno, kreativno mišljenje doći izvan redova uleme.(… ) Ostavljajući po strani izniman slučaj šiijske ”uleme” Irana, opće opadanje statusa uleme što se dogodilo posebno u ovom stoljeću je nepobitno, i uzroke opadanja nije teško prepoznati. Otkad je Muhammed Ali otpočeo bolni proces modernizacije u Egiptu početkom devetnaestog stoljeća, istovremeno potkopavajući ekonomsku neovisnost ”uleme” i osnivajući moderne institucije koje su išle za tim da zaobiđu prije negoli istisnu tradicionalne vjerske institucije (što je proces koji je išao naporedo i u drugim muslimanskim zemljama), područje utjecaja uleme se sve više sužavalo.
4. Druga, ne manje važna činjenica, koju ovdje treba istaknuti jeste, kako kaže Muhamed Arkoun, borba za kontrolu nad ”simboličkim bogatstvom islama” u XIX i XX stoljeću između modernističke i laičke muslimanske inteligencije, s jedne, i uleme s druge strane. I jedna i druga strana islamu priznaju vječne vrijednosti, ali se međusobno osporavaju u borbi za monopol nad tumačenjem i društvenom kontrolom tih vrijednosti. I Mehmed Handžić kao vrstan ‘alim djeluje u vremenima kad ulema gubi društveno značenje i ulogu kakvu je imala u Bosni tokom više stoljeća. Handžić djeluje u dobu kad ulema nije više jedini tumač islama i kad joj taj monopol sve više ne samo osporavaju, već i oduzimaju, mnogi bošnjački intelektualni krugovi modernističkih usmjerenja. Napomenimo tek uzgredno da su u vrijeme tridesetih godina ovog stoljeća modernistički intelektualni bošnjački krugovi ponavljali krilaticu La rehbanijjete fi-l-islam (Nema svećenstva u islamu), ciljajući tako na “nepotrebnost” uleme. O tome je iz svoga ugla pisao Mehmedalija Metiljević, ljekar iz Tuzle, u knjizi Islam u svjetlu istine (Tuzla, 1934.), u kojoj je objavljen esej da u islamu nema svećenstva – La rehbanijjete fi- l-islam. Handžić je, reagirajući još ranije na ovakva ishitrena osporavanja ulemanske uloge, objavio esej pod istim naslovom (La rehbanijjete fi- l-islam) u 12. broju Glasnika IVZ (1933. godine, str. 2-6). Po polemičkom naboju kojim je intoniran Handžićev tekst vidi se da on njime želi dati odgovor onima koji su se te krilatice o nepostojanju svećenstva u islamu prihvatili s ciljem totalnog osporavanja uloge uleme u muslimanskim društvima. Handžić ovako započinje svoj tekst u odbranu postojanja uleme: “često se puta čuje među našim- naročito neukim – svijetom, gdje se rečenica: La rehbanijjete fi- l-islam, koju spomenusmo u naslovu, upotrebljava i gdje treba i gdje ne treba. Neki drže da ta rečenica znači: U islamu se svak može “uplitati”u vjerska pitanja i svak je sposoban rješavati ih, jer islam ne priznaje svećenstva, nego su svi muslimani, makar bili i nesposobni u vjerskim naukama, jednaki.” (str. 2.) Potom Handžić zaključuje: “Istina je da u islamu nema svećenstva u onom značenju kakvo svećenstvo postoji kod kršćana. Ali nije istina da u islamu nema u vjeri učenih ljudi, koji su jedini pozvani da vjerska pitanja rješavaju. Ta, nije svačije ni ispod sela pjevanje, a nekamo li bi bilo svačije da se upušta u rješavanje vjerskih pitanja.” (str. 2-3.). Handžić u ovom svom radu potom razgraničava razliku između učenog čovjeka (‘alima) i svećenika, saglasan je da u islamu nema svećenstva, ali tvrdi da u islamu ima ulema! Osvrčući se na neprijatelje ”hodža i uleme”, Handžić svoj tekst završava ovako: “Iz ovoga svega se vidi da li imaju pravo oni neprijatelji hodža i uleme, koji se bez ikakva prava i sposobnosti laćaju rješavanja najvećih vjerskih pitanja po svojoj volji, a kad im se prigovori, zaklanjaju se za La rehbanijjete fi- l-islam. U islamu nema klera ni sveštenstva. Bože moj, za svaki zanat se traži specijalista, a u rješavanju i razumijevanju vjerskih pitanja svak je majstor i specijalista makar nemao o islamskoj vjerskoj nauci ni pojma!” (str. 6.).Navedeni Handžićev tekst u odbranu uleme i pravilnog shvatanja njezine uloge spada u naše najljepše rasprave o ulemi, te se i danas, nakon šezdeset i više godina od svog objavljivanja, može koristiti kao odgovor na pitanje kakva je uloga uleme u bošnjačkom narodu. Ali, Handžić se ovom problemu vraćao u mnogim svojim tekstovima i različitim povodima. On je vanredno dobro zapažao rađanje sekularne inteligencije kod nas, koja ne samo da nije htjela biti konkurencija ulemi u borbi za tumačenje vjere, već nije htjela za vjeru ni čuti. U svojoj poznatoj raspravi Obnavljanje islama, koja je izašla neposredno pred Handžićevu smrt (objavljena je u El-Hidaji, godina VII., br. 11-12, od 22. jula 1944.) on veli da kod nas ima: “Grupa muslimana samo po imenu, koji su iz muslimanskih porodica, a svršili su ili ne svršili neke škole, pa se lažno ili stvarno zanose suvremenom kulturom Zapada, modernom civilizacijom i modernim laičkim zakonima. Po njihovu mišljenju islamski je Šerijat za današnje prilike nesavremen i na njemu se ne može zasnivati država niti valjan poredak.Ti su zakoni nemoćni da usreće narod, pa ih treba napustiti, a poprimiti sve sa Zapada. Svaki islamski narod treba izabrati sebi zakone koji njemu konveniraju, jer ako tako ne učine, put im je prema propasti. Između ovih ima ih i takvih koji smatraju da je ipak korisno da se narod pridržaje vjere i vjerskih propisa ukoliko nisu u koliziji sa modernom civilizacijom. Drugi pak između ovih ne smatraju ni to potrebnim, nego ga zapravo drže štetnim. Svakako njih ima mnogo vrsta i kategorija, a veže ih indiferentnost prema islamu, ukoliko mu neki nisu otvoreni neprijatelji. Oni smatraju da mogu poprimati razne i neislamske ideologije i za njih se zalagati makar otvoreno i ne odustajali od svog imena.” Ali, vratimo se sada svjedočanstvima Handžićevih učenih savremenika i saradnika koji su Handžićevo djelo i Handžića osobno dobro poznavali. Zapažajući da je vrstan ‘alim, savremenici Mehmeda Handžića u svojim sjećanjima najčešće o njemu i govore kao o ”alimu. Stoga se portret Mehmeda Handžića kao ‘alima i pripadnika uleme najjasnije vidi iz tekstova o njemu nakon njegove iznenadne smrti, te iz kasnijih napisa o Handžiću, kao i iz ocjena njegove pojave i djela, iznesenih različitim prigodama od njegovih savremenika do današnjih istraživača. Tako Abdulah Škaljić u časopisu El-Hidaje, u vijesti u kojoj se javlja da je Mehmed Handžić umro, za Handžića veli da je: “poznati alim (…)sveučilišni profesor, predsjednik društva El-Hidaje, urednik lista El-Hidaje, jedan od najčestitijih članova ehli-islama”
5. Škaljić dodaje da je El-Hidaja izgubila: “svoga dugogodišnjeg pročelnika, svoga mudrog vodića i neumornog propagatora. Zastao je najglavniji stroj, koji joj je davao poleta, krčio joj put i označavao joj zdrav pravac”
6. Škaljić još kaže: “Rahmetli Hadži Mehmed ef. Handžić znao je probrati vrijedne suradnike i okupiti oko El-Hidaje agilne sile. On je za svoje suradnike u upravi bio častan uzor i veoma pronicljivi inicijator…”
7. Hazim Šabanović naziva Mehmeda Handžića Suncem uleme (Šemsu-l-“ulemt) u Bosni, te tvrdi da: “Handžić po svojoj učenosti i svojim poznavanjem islamskih nauka spada svakako u najuži krug najvećih islamskih učenjaka, što ih je Bosna imala kroz posljednjih pet stoljeća“.
8. Šabanović u ovom tekstu piše da je Handžić “najveći sin Sarajeva“, za porodicu Handžića tvrdi da “pamte svojih sedam predaka unazad“, a za samog Mehmeda Handžića veli da je “i po ocu i po majci prava stara sarajevska korjenika“.
9. Muhamed Fočak, pak, za Handžića kaže da je: “uradio mnogo, uradio je više nego čitava pokoljenja i mi bez sumnje njegovom smrću gubimo čovjeka, borca i učenjaka kakav se ne rađa ni u nekoliko vijekova“.
10. Kasim Dobrača smatra da je glavnu ulogu Mehmed Handžić odigrao kao “vjerski učenjak“, tako je naslovio i svoj tekst u El-Hidaji
11. Dobrača u ovoj svojoj besjedi portretira Handžića kao ‘alima, ističući da je Handžić bio pronositelj jedne jedinstvene “islamske nauke”, te o tome u ovom tekstu kaže: “Pri proučavanju islamske nauke Handžić se služio metodom Kur'ana i hadisa, t.j. proučavao je sve grane islamske nauke kao jednu cjelinu, kao jednu nauku, koja zajedno sasvim svojim dijelovima čini vjeru islam. To je ujedno metoda i stare islamske škole iz prvih stoljeća islamske prosvjete, kada se sve, što spada u islam, sva njegova pravila i načela, odnosila se ona na vjerovanje ili na društveni život i ćudoređe, smatrala jedinstvenom naukom – naukom islama.” Ibrahim Trebinjac također je pristalica općeg suda o Handžiću kao ”alimu, tj. pripadniku uleme”, te u svojoj riječi naznačava da je Handžić “naš najbolji vaiz“
12. “… Handžić je, odmah po svom dolasku u našu sredinu, odlučio koristiti našem svijetu veledušno i obilno, i to užem krugu ljudi kao profesor, a širem kao vaiz” -zaključuje Trebinjac. Mustafa Busuladžić, jedan od Handžićevih učenika iz Gazi Husrev-begove medrese, za Handžića veli da je “bio živa enciklopedija islamskih disciplina…”
13. Busuladžić također dodaje: “Kod tumačenja Kur'ana Handžić je na svojim predavanjima zalazio u sve grane vjerske nauke.” Hamdija Kreševljaković, u tekstu “Naše prijateljovanje“, zapaža i ističe Handžićevu naklonost i simpatije za ilmijanske krugove. Govoreći uzgredno o svojim sjećanjima sa proslave 400-te godišnjice Gazi Husrev-begove džamije, Kreševljaković spominje Handžićeve kontakte sa ilmijanskim krugovima Bosne i Hercegovine u vrijeme ove svečanosti. “Tom se prilikom slegla u Sarajevu mnoga ilmija. On je sa svima došao u dodir. Meni se čini da se on od tog vremena naročito sprijateljio sa merhum Salim-efendijom Muftićem. O toj proslavi je on – Handžić, nešto i pisao na arapskom jeziku. Još prije njegova dolaska iz Kaira, Salim-efendija je poznavao njegov rad na arapskom jeziku i hvalio ga. Poznato je da je merhum Salim-efendija vrlo malo govorio, ali se dobro sjećam da je jednom prilikom, i preko svog običaja, možda i cijeli sahat pričao o njegovoj (Handžićevoj) sposobnosti i dalekovidnosti u raznim pitanjima islamske nauke.”
14. Hafiz Mahmud Traljić, portretirajući Handžićev rad na mjestu upravitelja u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, ukazuje na “mnogostruk i plodan rad rahmetli H. Mehmed-efendije…
15. Evo kojim riječima hafiz Traljić opisuje Handžićev rad u Gazi Husrevbegovoj biblioteci: “Kada je 1937. godine bio premješten u biblioteku, odmah se svom snagom i voljom dao na posao, jer je još od prije znao šta bi trebalo uraditi za unapređenje ustanove. Prva mu je briga bila izraditi dobar katalog knjiga koje se nalaze u biblioteci. I počeo ga je raditi. Posao nije bio lahak i jednostavan. Trebalo je svaku knjigu pregledati i opisati. Da se to mogne izvršiti, bilo je potrebno mnogu knjigu i pročitati, kao i prevrnuti brojne leksikone i kataloge, da se nađu svi podaci koji će se unijeti kod zapisivanja knjiga. Sav taj posao Handžić je sa mnogo smisla, vještine i okretnosti brzo savladavao, čemu je mnogo pomoglo i njegovo nevjerovatno veliko poznavanje islamske literature uopće. Za ovih sedam godina svoga rada u biblioteci opisao je veliki rahmetlija 3240 djela, većinom rukopisa. Kod svake knjige zabilježen je njen naslov, ime pisca i kratak sadržaj. Kod rukopisa je naznačena vrsta pisma, veličina listova i eventualno ime prepisivača kao i mjesto i vrijeme prepisivanja. Posebna je bilješka data kod rukopisa ako su piščev autograf. Za tiskana djela je navedeno gdje su štampana i kada. Na većini papirića (svaka knjiga je zabilježena na posebnom papiriću) navedena je literatura o autoru djela, što uveliko olakšava posao i snalaženje prilikom pregledavanja i upotrebe ovog kataloga. Za većinu knjiga je označeno i kome vakufu pripadaju, jer je Gazi Husrev-begova biblioteka sastavljena od brojnih javnih i privatnih knjižnica u Sarajevu. Ovo daje posebnu vrijednost Handžićevu popisu…”
16. I nedavno objavljena istraživanja koja govore o različitim aspektima povijesti Bosne i Hercegovine u ovom stoljeću nedvosmisleno tvrde da je Mehmed Handžić bio znameniti ”alim”. Tako Mustafa Imamović veli za Handžića da je “jedan od najučenijih alima koga je Bosna dala“
17. Šaćir Filandra tvrdi da Handžić, naročito od 1939. godine, otkad je na čelu udruženja El-Hidaje i pokretač Sarajevske rezolucije 1941. godine, postaje “duhovno-politički stožer bošnjačkog naroda“.
18. Tvrdeći da je Handžić, u ukupnosti svoga djela, široko obrazovani ‘alim, imamo na pameti činjenicu da i tematika Handžićeva djela (preko 350 objavljenih i oko petnaest neobjavljenih radova i još mnogih neobjavljenih rukopisa) tretira područja kojim se inače bavila ulema njegovog ranga u XIX i XX stoljeću u islamskom svijetu. Pisano djelo i rad visoke uleme ovog vremena je široko razuđen, jer su se njeni predstavnici našli u svijetu pogođenom dubokim i turbulentnim promjenama. Naročito je propast i ukidanje hilafeta 1924. godine do kosti potreslo ulemanske krugove. Njihovim se očima činilo da svijet stabilnog i starog reda i poretka netragom nestaje. Napose su se u krizi našle islamske prosvjetne i kulturne institucije. Otuda ipojava markantnih pojedinaca među ulemom, koji svojim radom odmjenjuju nedostatak i neorganiziranost islamskih društvenih institucija. Mehmed Handžić djeluje u takvom vremenu i u takvom duhovnom raspoloženju: stare islamske društvene institucije su se urušile ili urušavaju u sebe, nove još nisu ni na dalekom horizontu. Trebalo je da pojedinac na svoja pleća primi veliki teret i odgovornost. Mehmed Handžić je u Bosni i Hercegovini upravo takav čovjek, jedinka-institucija, radilica velike snage koja je poturila svoja pleća pod velike obaveze. On vidi nebrojeno mnogo stvari koje treba uraditi: kao učeni profesor piše udžbenike, kao vaiz piše i drži vazove diljem Bosne i Hercegovine (u Bosanskoj Krajini održao je jednom prilikom dvadeset i tri vaza), kao čovjek sklon književnosti piše analize iz književne historije Bosne i Hercegovine, kao Bošnjak koji voli svoju domovinu bavi se proučavanjem širenja islama u Bosni i Hercegovini i o tome piše znamenite radove… K tome, Handžić se, u skladu sa zahtjevima vremena, bavi i novinarskim radom i publicističkom riječju, on se već 1928. godine javlja svojim prilozima u Novom Beharu, gdje tretira pitanja iz kulturne historije, zatim se 1931. javlja u Hikmetu, te u toj i tokom nekoliko narednih godina objavljuje svoje djelo Essunne, a sa pojavom Glasnika IVZ 1933. godine Handžić se javlja prvo serijalom radova iz književne historije Bošnjaka (Rad bosanskohercegovačkih muslimana na književnom polju, što je zapravo temeljito prerađena verzija, moglo bi se kazati i sasvim nov rad, njegovog djela Blistavi dragulj – Al-iawhar al-Asna… što ga je objavio na arapskom jeziku u Kairu 1930. godine), ali se u Glasniku IVZ javlja i radovima na arapskom jeziku…Od osnivanja udruženja ilmije El-Hidaje 1936. godine, Handžić je u uređivačkom odboru lista El-Hidaje, potom od 1939. i glavni urednik, a dugo godina je i prvi čovjek udruženja ilmije El-Hidaje. Prelaskom u tišinu Gazi Husrev-begove biblioteke Handžić piše svoje rukopise na arapskom jeziku, a neke od njih i dovršava. Nijedan naš ‘alim u XX. stoljeću a nema bogatije rukopisno djelo na arapskom od Mehmeda Handžića.
19. Bibliografija radova Mehmeda Handžića kojom su se temeljito u nas bavili hafiz Mahmud Traljić i prof. dr. Esad Duraković (vidi šesti svezak ovih Izabranih radova) pokazuje da je Handžić imao velikog intelektualnog dara uočavati vrijeme, ljude, stvari, pojave, probleme, dileme… Stoga je pisao eruptivno i brzo. Hamdija Kreševljaković kaže: “U radu je bio vanredno brz, što se opaža u nekim njegovim radnjama“
20. I Kasim Dobrača ističe Handžićevu energičnost i brzinu u pisanju: “Ta njegova radinost, plodnost i brzina u radu, učinili su da je mogao u svom kratkom životu tako velika i mnogobrojna dobra djela učiniti.”
21. Izvori Handžićeva mišljenja i djela
Vratimo se sad pitanju šta je bilo Handžićevo čitateljsko štivo, kakva je literatura formirala Handžića ‘alima, Handžića muhaddisa i mufessira, Handžića šerijatskog pravnika, Handžića vaiza…Handžić je svoje klasično obrazovanje iz islamskih nauka produbio, usavršio i zaokružio na Al-Azharu. Od islamskih disciplina hadis i islamska tradicija općenito bili su središnje nauke kojima se najtemeljitije bavio. To posvjedočuju i njegovi savremenici. Mustafa Busuladžić, naprimjer, o tome kaže: “U Gazi Husrevbegovoj medresi je predavao arapski jezik i književnost, akaid (dogmatiku i apologetiku), fikh (šerijatsko pravo), tefsir (tumačenje Kur”ana) i hadis (predaju Božijeg Poslanika a.s.). Od svih nauka njemu bijaše najdraži hadis. Handžić je superiorno vladao skoro svim granama vjerske znanosti, ali u hadisu bijaše najjači. Držim da neću pretjerati ako ustvrdim da je Handžić bio najbolji savremeni poznavalac hadiske nauke bar među muslimanima koji žive u jugoistočnoj Evropi. Kada se radilo o hadisu, Handžić je kao niko kod nas posjedovao izoštren duh rasuđivanja i istančani analizatorski ukus…”
22. Handžićevu literaturu iz koje je crpio i po kojoj je oblikovao svoja hadiska, tefsirska i usuli-fikhska djela i znanja, te općenito vrijednosne i intelektualne stavove i mišljenja, relativno je lahko detektirati iz njegove objavljene pisane riječi, kao i iz rukopisne ilidosad neobjavljene, daktilografskom mašinom pisane, zaostavštine. Objavljujući još za svoga života Uvod u tefsirsku i hadisku nauku (prvo izdanje 1937. godine, kao poseban otisak iz Novog Behara, potom još dva izdanja 1971. godine) Handžić se na planu islamskih znanosti u nas predstavio kao eminentan poznavalac islamske tefsirske, hadiske i usuli-fikhske klasike. Pritom mu se mora odati priznanje što je za perioda od trinaest godina svoga najintenzivnijeg intelektualnog rada (računamo li samo onaj period nakon završetka Al-Azhara) u svojim tefsirskim, hadiskim i usuli-fikhskim djelima na bosanskom jeziku pisao takvom terminologijom koja će i u kasnijim vremenima biti prihvaćena i vrijediti kao nesporno usvojeno mjerilo pisanja u islamskim disciplinama kod nas. Davno je rečeno da se jedno od temeljnih pitanja svake nauke sastoji u problemu njene terminologije, odnosno u valjanom postavljanju njenog terminološkog pojmovnog instrumentarija. O Handžiću kao sastavljaču i sistematizatoru ilmul-kelamske teološke, hadiske, tefsirske i usuli-fikhske terminologije na bosanskom jeziku može se napisati izvanredno vrijedna doktorska disertacija, jer Handžić svojim jezikom, metodologijom i spisateljskim radom spaja dvije generacije naše uleme, stariju koja je pisala i držala predavanja i vazove na turskom i arapskom, i mlađu koja dobro poznaje klasična islamska vrela, ali u svojim predavanjima prelazi na bosanski jezik. Stotine svršenika Gazi Husrev-begove medrese, idući od tridesetih godina ovog stoljeća naovamo, učile su prve hadiske, tefsirske i usuli-fikhske termine onako kako ih je u svojim djelima formulirao Mehmed Handžić. Mustafa Busuladžić o samim počecima tog novog doba u našoj vjerskoj izobrazbi kaže: “Prije njegovog (Handžićevog) dolaska u medresu, uvod u hadisku i tefsirsku nauku učio se je na arapskom jeziku. Handžić je prvi koji je ta dva predmeta počeo predavati na našem jeziku, tako da smo za jednu godinu prešli temeljito gradivo, koje bi inače trebalo obrađivati nekoliko godina.”
23. U hadiskoj znanosti Handžićevi autori čijim se djelima služio su: Abu Muhammad al-Ramahurmuzi, Abu Abd Allahal-Hakim, Abu Nu'aym, Hatib al-Bagdadi, Taqi al-Din Abu ‘Amr Ibn Salah, potom al-‘Iraqi, al-Suyuti, al-Nawawi…Ovi su mu autori bili izvor za propedeutičku hadisku disciplinu zvanu ”znanosti hadisa” (‘ulum al-hadit). Kad su, pak, posrijedi hadiska djela kao raznovrsnom metodologijom ustrojeni kompendijumi Poslanikove, a.s., tradicije, Handžić je neobično mnogo koristio sve vrste: al-musnad, al-ahih, al-sunan, al-iami’. Kako se vidi iz ovih tematskih jedinica uvrštenih u Izabrana djela, Handžić je često konsultirao hadiska djela Ahmada ibn Hanbala, Abu Hanife, al-Šafi'ija, Malika, a zatim, dakako, šest velikih hadiskih kompendijuma zvanih al-Kutub al-Sitta (od al-Buharija, Muslima, Abu Dawuda, al-Tirmidija, al-Nasa'ija, Ibn Maggata). Handžić proučava, koristi se i pozivai na djela al-Bayhaqija, Daraqutnija, al-Tabaranija, itd. Vidjeli smo da je već u Kairu priredio jedno al-Bayhaqijino djelo pišući za njega tzv. tahqiq i ihrai; navedenih i konsultiranih hadisa. Posebno draga hadiska oblast Handžiću bila je hadiska kritika, biografije hadiskih autoriteta, literatura o vjerodostojnosti hadisa, itd. Handžić je kod nas permanentno i argumentirano upozoravao na slabu i nevjerodostojnu vjersku literaturu koja je u njegovo vrijeme kružila na arapskom i turskom jeziku u Bosni i Hercegovini u formi zbirki vazova, hikaja, propovjedi. U jednom svome vrijednom radu na arapskom jeziku pod naslovom “Kritika nekih vjerskih knjiga i objašnjenje zašto se nije dopušteno na njihov sadržaj oslanjati“, koji je objavljen u nekoliko nastavaka u Glasniku IVZ 1934. godine, Handžić je sasvim dobro objasnio kriterije potrebne vjerskim poslenicima i ulemi u odabiranju literature. Ovu njegovu raspravu objavljujemo u Izabranim radovima u našem prijevodu, te čitateljstvu svraćamo pozornost na njezin vanredno vrijedan sadržaj i poruke. U tefsirksoj znanosti Handžićeva literatura je široka i razuđena, on redovito konsultira djela Al-Tabarija (Taberi), Ibn Katira (Ibn Kesir) i Al-Suyutija (Sujuti). Ova djela on je posebno cijenio jer su mnogo koristila hadis u tumačenju Kur'ana, a Handžić je, kako smo vidjeli iz svjedočanstava njegovih savremenika i učenika, posebnu akribičnost pokazao prema hadisu. Zadržimo li se još na tefsirskim interesiranjima Mehmeda Handžića, treba spomenuti da je cijenio tefsirsku naučnu predaju pravne naravi. Handžić mnogo puta u svojim djelima spominje (Ahkam al-Qur'an, djela koja općenito tretiraju pravne propise Kur'ana, te se po toj sintagmi najčešće nazivaju i pravni komentari Kur'ana). Sudeći po građi koju smo konsultirali, Handžićevi omiljeni autori iz tzv. Ahkam al-Qur'ana su Abu Bakr al-Razi zvani Al-Gassas, zatim Abu Bakr Ibn al-‘Arabi. Komentar Kur'ana od al-Qurtubija, pod nazivom Al-iami’ li Ahkam al-Qur”an, Handžić je često koristio; npr. u svom radu o onaniji koji se čuva u Gazi Husrevbegovoj biblioteci, Handžić često citira čitave retke od al-Qurtubija, kao i stihove. Za al-Qurtubija Handžić kaže: “Mjesto raznih beskorisnih priča on je u svoj tefsir unio rasprave o šerijatskim odredbama i načinu kako se one izvode iz Kur'ana, a uz to je još spomenuo kiraete, i”rab i nasih i mensuh.” Usp. Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, str. 55. često je navodio i al-Zamahšarija i njegov komentar Al-Kaššaf, ističući i njegove vrijednosti i upozoravajući na mu'tezilijska učenja u ovom tefsiru. Ne krijući vrijednosti ovog komentara u Uvodu u tefsirsku nauku, Handžić na str. 52. kaže: “Tefsir zvani El-Keššafu(….) spada u prvi red tefsira koji obrađuju stilske ljepote Kur'ana. Jedina mu je mana, što je u njeg pisac natrpao mnogo nastranih mu'tezilijskih mišljenja.” Kad su posrijedi propedeutičke znanosti koje komentatora Kur'ana pripremaju da se valjano bavi tumačenjem Kur'ana (te su znanosti poznate pod naslovom ‘ulum al-Qur'an) na Handžića je najveći utjecaj izvršio Galal al-Din al Suyuti i njegovo djelo Al-Itqan fi ‘ululm al-Qur'an. Handžić je al-Suyutija mnogo uvažavao i isticao kao enciklopedijskog eruditu u tefsiru i hadisu, a u svome eseju “Obnavljanje islama” (El-Hidaje, VII, br. 11-12., 29. juni 1944. str. 335-336.) spominje ga kao mogućeg obnovitelja islama u IX stoljeću po hidžri. Komentar Kur'ana od Baydawija, Anwar al-Tanzil, Handžić je iscrpno koristio i po njemu, između ostalih djela, držao dersove prigodom akademskih sijela priređenih u porodicama svojih učenika i prijatelja. Fejzullah Hadžibajrić, ističući i tu Handžićevu aktivnost po kojoj se vidi njegovo poznavanje klasike, navodi sljedeći podatak o njegovim dersovima koje je držao po ustaljenom običaju u Sarajevu: “H. Mehmed ef. Handžić, profesor Više islamske šerijatsko-teološke škole i predsjednik El-Hidaje, kazivao je od prosinca 1938. do srpnja 1944. Mekamatul-Hariri, čuveno arapsko jezikoslovno i edebsko djelo Ebu Muhammeda Kasima el-Haririje; Kasidetu-l-Burdu (pjesma u slavu Božijeg Poslanika a.s. od Šerefuddin Busirije); Miradžiju našeg zemljaka Sabita Užičanina; Tarikati-Muhammediju (ahlak) od velikog učenjaka Imami Bergivije i započeti tefsir od Kadi Bejdavije“
24. Iz pozivanja na mnogobrojna imena islamskih autora uočava se da je Handžić konsultirao i tefsire Ibn ‘Atiyye, al-Nasafija, Abu Hayyana, Abu al-Sužuda, al-Šawkanija, al-Alusija. Na stranicama mnogobrojnih Handžićevih rasprava vidljivo je da je Handžić uvažavao Muhammada ‘Abduhua i Rašida Ridaa, i njihovo komentar Kur'ana, al-Manar. Kada je čuo za smrt Rašida Ridaa, Handžić je napisao nekrolog (Vidi Novi Behar, IX, 7-8., str. 115-116). Izvodeći zaključke prema Handžićevom rukopisu na bosanskom Predavanja iz usul-i fikha (Kasim Dobrača taj predmet koji je izučavan na Višoj Islamsko Šerijatsko-teološkoj školi, naziva Filozofijom šerijatskog prava) koji je sastavljen, kako stoji na početku, u školskoj 1939-1940. godini, Handžić je pokazao i veliki intres za filozofiju šerijatskog prava. U tom je pravcu posebno obradio glavne intencije djela al-Asbah wa al-Naza'irod Zayn-al ‘Abidina ibn Ibrahim ibn Nugayma.
Kako se vidi iz njegovog obimnog teksta iz ove oblasti, koji se ovdje po prvi put objavljuje, Handžić je filozofiju šerijatskog prava predavao po klasičnim djelima sve četiri pravne škole islama. U ovom je pogledu Handžić nastavljač, u drugačijem historijskom kontekstu, Hasana Kafije Pruščaka, čije je djelo Rawd1at al-Gannat (Rajske bašče) s arapskog upravo Handžić po prvi pun u nas preveo. [2]