Snaga i moć duše predstavlja temelj odgojnih osobina i ponašanja. Muhakik Naraki smatra[1] da uglavnom svaka vrlina i pozitivno ponašanje proizlaze iz jake i snažne duše, a u onoj mjeri u kojoj duša jača u svim dimenzijama, i u mjeri u kojoj se povećava njena sposobnost djelovanja i primanja svojstava, čovjek se više okreće vrlinama i u sebi razvija hvale vrijedna savršenstva.[2] On ističe da slabost, niskost duše, osjećaj nemoći i uznemirenosti vode ka pojavljivanju nemoralnih ponašanja.
Stoga istrajava na nužnosti i značaju jačanja duše odgajanika i savjetuje odgajateljima i učiteljima da naprave plan jačanja duše odgajanika, te da ojačaju njegovu volju i učvrste njegovu postojanost, kako bi se dostojanstveno i snažno odupro nemoralnim poticajima i kako bi bez imalo slabosti i neodlučnosti koračao prema uzvišenim ciljevima odgoja.
Snaga duše, koja se opisuje kao “stamenitost ili veličina duše” je snaga i postojanost čovjeka pred teškoćama, nedaćama i tome slično. Nasuprot tome nalazi se slabost duše, nemoć i nesposobnost podnošenja teškoća što se još naziva i “niskost duše”.[3]
Muhakik Naraki smatra da jaka i snažna duša posjeduje svojstva kao što su pouzdanost duše, čvrstoća u vjerovanju, nepostojanje nesigurnosti, osjećaj snage i otpora u odnosu na teškoće i patnje, nesalomivost, odvažno izlaganje opasnim okolnostima, odlučno i čvrsto sticanje svega onoga što se smatra korisnim, priskrbljivanje vrlina[4] i savršenstava, gorljivost u odgoju djece, čuvanje časti i zaštita vjere,[5] nepovodljivost, nepromjenjivost stanja[6] u suprotstavljenim uvjetima siromaštva i bogatstva, zdravlja i bolesti, u pohvali i pokudi i tome slično, osjećaj dostojanstva, slobodarstvo,[7] ambicioznost[8] i dr. S druge strane, svojstva slabe i nemoćne duše su poniženje i niskost, neposjedovanje hrabrosti da se učini nešto važno i veliko, ravnodušnost, zabrinutost zbog najmanjih teškoća, strah,[9] slabost i nesigurnost, osjećaj poraza,[10] male ambicije, zadovoljavanje najnižim stepenima bilo koje uzvišene i vrijedne stvari, odsutnost ljubomore i neobraćanje pažnje na čast, vjeru i odgoj djece[11] itd. Prilikom poređenja vrlina i poroka, Naraki korijen bilo koje od vrlina (poput dostojanstva, promišljenosti i samopouzdanja) vidi u snazi duše, a korijen svakog od poroka (poput žurbe i hitnje) u slabosti duše.[12] Upravo zbog toga posjedovanje lošeg mišljenja o drugima stavlja nasuprot posjedovanju dobrog mišljenja o drugima,[13] pretjeranu ljutnju nasuprot blagosti i savladavanju srdžbe, osvetoljubivost nasuprot oprostu i praštanju itd. Muhakik Naraki pridaje veliki značaj metodi jačanja duše i sticanja sposobnosti i u većini svojih rasprava o odgoju razmatra i ovu temu, a za primjenu ove metode preporučuje veliki broj tehnika, između ostalih ukazuje na sljedeće:[14]
a. Odgajaniku treba skrenuti pažnju da sposobnost i snaga duše predstavljaju dostojanstvo i čast,[15] a slabost i nemoć duše podrazumijeva poniženje i niskost. S obzirom na to da odgajanik po svojoj prirodi teži dostojanstvu, on će sve učiniti kako bi u sebi ostvario ovu prirodnu težnju. Dakle, nastojat će na sve moguće načine da ojača dušu i svoje samopouzdanje. Neće dopustiti da njime ovladaju slabost, nesigurnost i strah. On sebe ne želi vidjeti kao prezrenu i poniženu osobu, već će uz osjećaj dostojanstva nastojati povećati svoje sposobnosti.
b. Odgajaniku treba predstaviti pozitivne učinke snage i postojanosti duše, kao što su pouzdanost, čvrstoća, odvažnost, gorljivost, slobodarstvo, visoke ambicije, ali i posljedice slabosti duše, kao što su mlitavost, nesigurnost, niske ambicije i griješenje. Treba ga podsticati i načiniti praktičan raspored kako bi se posvetio djelima koja u sebi nose vrline i povoljne učinke i kako bi se suzdržavao od djela koja u sebi nose slabost duše i poroke. Nadzor i praćenje od strane odgajatelja postepeno vode odgajanika prema onome što donosi sposobnost i snagu duše, a to u konačnici dovodi do odgoja i jačanja njegove duše.
c. Treba ga upoznati sa činjenicom da slabost duše i neka od unutrašnjih i vanjskih ponašanja, kao što su loša narav, strah, pesimizam, ispoljavanje bijesa i nepružanje pomoći drugima, utiču jedno na drugo. Dakle, slabost duše uzrokuje ovakva ponašanja, ali i ovakva ponašanja postepeno pojačavaju slabost duše. Pored stvaranja pretpostavki koje će spriječiti pojavu ove vrste ponašanja, odgajatelj treba uložiti znatan trud kako bi odgajanik ispoljavao ponašanja koja su suprotna navedenim. Uklanjanje činilaca koji utiču na slabljenje duše i primjenjivanje pozitivnog oblika ponašanja vodi ka jačanju duše odgajanika. Zbog toga, istaknuta svojstva čovjeka, koja nastaju kao posljedica snažne duše, poprimaju oblik ustaljene osobine tako da osoba može s lahkoćom činiti pohvalna odgojna i moralna djela i ponašanja[16]
d. Druženje sa osobama koje posjeduju snažnu dušu i koje ne pokazuju slabost i nesigurnost, te koje se odvažno i hrabro upuštaju u poslove, postepeno jača dušu odgajanika i daruje mu odvažnost i hrabrost kako bi se upustio u velike i značajne poslove i kako bi bez straha i nesigurnosti činio hrabra djela[17]
e. Stvaranje okruženja i uvjeta koji odgajaniku daju priliku da čini velika i djelomično opasna djela. Pronalazeći odgovarajuće motive, odgajanika treba hrabriti za poduzimljivost i donošenje odluke, kako bi se praktično osvjedočio u vlastitu sposobnost i moć za obavljanje takvih poslova.[18]
Izvor: Muhammed Behešti, Ali Naki Fakihi, Mahdi Abu Džafer, Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju, s perzijskog preveo Sedad Dizdarević, sv.4, fondacija Mulla Sadra, Sarajevo, BiH, 2016, str. 236 – 238
[1] Džami’u-s-se’adat, str. 262
[2] Isto, str. 15.
[3] Isto, str. 260-261. i 161
[4] Isto, str. 262. i str. 162
[5] Isto, str. 264-274. i str. 163. i 164
[6] Isto, str. 261. i str. 161.
[7] Isto, sv. 2, str. 103 i str. 304.
[8] Isto, sv. 1, str. 263. i str. 162.
[9] Isto, str. 260. i str. 160
[10] Isto, str. 262. i str. 162.
[11] Isto, str. 263-265. i str. 162.
[12] Isto, str. 274-279. i str. 170
[13] Isto, str. 280-284. i str. 173.
[14] Isto, str. 292-294. i str. 181. i 182
[15] Džami’u-s-se’adat, sv. 1, str. 260.
[16] Džami’u-s-se’adat, sv. 1, str. 260. i 290
[17] Isto, str. 292
[18] Isto, str. 207 i Mi’radžu-s-se’ade, str. 130. i 131.