Misli jednog slijepca
Misli jednog slijepca

Misli jednog slijepca


(Članak je preuzet iz časopisa Novi Behar – List za pouku i zabavu, god. IV, broj 5., vlasnik i izdavač: Islamska dionička štamparija u Sarajevu, urednik: Alija Nametak, Sarajevo, 1930., str. 72.)

Naše bi misli bile katkada pravednije da ne mislimo sami o sebi.

Veli se da je šutnja duhovitost budala; ali ima prilika u kojima bi i pametni ljudi dobro učinili da šute.

Ima ljudi koji se stide kazati da ne znadu koju stvar. Radije se izlažu opasnosti poći i krivim putem nego li upitati za pravi.

Ko hoće biti zanimljiv, treba da ima mnogo talenta i mnogo duhovitosti kad govori o sebi.

Povrijeđena taština je početak mnogim nedopuštenim sklonostima.

Pošten čovjek koji bi se htio nekome osvetiti, prečesto ne zna kako bi to učinio.

Bez velike inteligencije nema ni velike krijeposti jer nitko ne može biti u isti čas i svetac i budala.

Laž je oružje kojim najveće neznalice majstorski barataju.

Da se čovjek svakome dopadne treba mnogo lukavosti i malo karaktera.

Lijepo djelo pojačano krepkom riječi uzvišeno je. Nu, dobro djelo bez i jedne riječi još je uzvišenije!

Glupani su dosadni, ali ima inteligenata koji znadu biti strašni.

Sa dobrim i zlim postupati na isti način znači vrijeđati razum i pravednost.

Veoma smo strogi spram tuđih pogrešaka kad zbog njih stradamo. Nu, zato smo vrlo blagi kad su nam one od koristi.

Čovjek koji se nikada ne ljuti pokazuje više razbora nego li blagosti.

U srdžbi izrečene riječi izgubljena su energija.