Autor: prof. dr. sc. Senija Tahirović
Razvojna psihologija bavi se objašnjavanjem važnosti dječije igre u odrastanju djece i eksplicitno tvrdi da je igra najprirodniji oblik dječije aktivnosti, da je spontana, dobrovoljna aktivnost koja podstiče tjelesni, kognitivni i socioemocionalni razvoj djeteta. Igra podstiče radoznalost, potrebu za komunikacijom i saradnjom. Dijete kroz igru stječe nova saznanja o sebi, ljudima kao i svijetu oko sebe. Kroz igru dijete se oslobađa napetosti, smanjuje frustracije, uči se rješavanju konflikata i spoznaje svijet odraslih. U igri nema prisile, to je slobodna i spontana aktivnost u kojoj se dijete osjeća slobodno i otvoreno, u kojoj dijete može pratiti zamišljeni tok igre te svoje želje i emocije.
Tokom historije čovječanstva igra se pokazala kao osnovna aktivnost djece ali i odraslih osoba. Promjena u odrastanju djece te promjene u vrsti i načinu igranja novih generacija stavila je nove izazove u istraživanju kako u razvojnoj psihologiji tako i u drugim naučnim oblastima.
Važno je istražiti, objasniti i dokazati koji su to stvarni pozitivni i negativni utjecaji novog načina odrastanja na psihološki razvoj djece i mladih. Koliko je važno dalje istraživati ovu oblast, govore nalazi sljedećeg istraživanja. Prema Grayu (2013), u posljednjih 50 do 70 godina broj djece s anksioznim i depresivnim poremećajima značajno se povećava. Po njegovom mišljenju, ove promjene nisu uzrokovane promjenama u definiranju kriterija u klasifikacijama psiholoških poremećaja, niti u pogoršanju socioekonomske situacije, prisutnim ratovima i sl. Autor vjeruje da je ovo povećanje prisustva anksioznih i depresivnih poremećaja među mladima više vezano za način na koji mladi ljudi vide svijet nego za ono što svijet i okruženje zapravo jeste. Ova se pojava objašnjava činjenicom da je evidentno da posljednjih decenija djeca sve manje provode vremena u slobodnoj igri, sve manje sami osmišljavaju svoje slobodno vrijeme, što je u suprotnosti s historijskom i naučno dokazanom ulogom igre u odrastanju djece. Djeca tako propuštaju da kroz igru nauče kako rješavati vlastite probleme koji su u skladu s njihovom dobi, kako preuzeti kontrolu nad svojim životom, razvijaju vlastite interese i postaju kompetentni u ostvarivanju ličnih interesa. Odvajajući djecu od igre, a preuzimajući organizaciju slobodnog vremena i usmjeravajući djecu prema onome što odrasli vjeruju da je za djecu bolje, djeci se uskraćuje mogućnost da nauče kako kontrolirati sebe i svoj život. Po svojoj definiciji, igra je aktivnost koja se kreira i koju kontrolira igrač i koja se uglavnom motivira intrinsičnom, a ne ekstrinsičnom motivacijom i ciljevima, ona ima ogromne potencijale na razvoj djece koji danas nisu iskorišteni s obzirom na promjene načina odrastanja djece. Moderni način odrastanja uskraćuje djeci uživanje u slobodnim aktivnostima, smanjuje osjećaj kontrole, ne razvija interesovanja i kreativnost te samim tim povećava rizik za razvoj anksioznosti, depresije i drugih psiholoških smetnji (Gray, 2013).
Sve je veći broj roditelja koji svoju djecu u školskom ili čak u predškolskom periodu opisuju kao nesretnu, nezadovoljnu djecu, bez interesovanja i zadovoljstva, bez inicijative i osjećaja sreće iako žive u vrlo dobrim ekonomskim uvjetima, iako putuju i mogu koristiti najnovija tehnološka dostignuća. Ova su djeca često dobri učenici, vrlo su poslušni i ne prave probleme ni roditeljima ni u školi, ali ne posjeduju energiju i sreću koju nosi djetinjstvo. Navedeno predstavlja ozbljne signale koji nas upozoravaju da ako djeci uskratimo zadovoljavanja prirodne potrebe da se igraju, da imaju osjećaj da raspolažu bar dijelom svog vremena, da sami razvijaju životne vještine u igri u saradnji s vršnjacima, da sami otkrivaju sebe i svijet oko sebe, da uče na greškama i razmišljaju kako da izbjegnu iste greške, mi im zapravo uskraćujemo da žive život s malim ili velikim izazovima koji su karakteristični za njihovu dob.
Načini odrastanja i potrebe da se odrasta uz igru, zadovoljstvo u okruženju porodice koja pruža sigurnost i ljubav i dalje su osnovne potrebe svakog djeteta i predstavljaju preduvjet za zdrav rast i razvoj. Ove potrebe nisu se promijenile bez obzira na nove tehnologije i kulturnu i društvenu materijalizaciju. Djeca koja osjete koherentnost porodice, koja odrastaju u atmosferi poštovanja i emocionalne podrške, djeca koja razviju svoj identitet s roditeljima koji ih podržavaju u razvoju ličnih i akademskih kompetencija jesu djeca koja postižu psihološku i emocionalnu stabilnost. Ovi faktori razvoja nisu se značajno promijenili u odnosu na prethodnih nekoliko desetljeća i vjerovatno se neće mijenjati u narednom periodu. Dakle, ono što je ključno za razvoj djece, bilo je ključno i u prošlosti, danas je, i bit će jednako bitno ubuduće. Ljubav, podrška, sigurnost porodice, podrška u ostvarivanju obrazovnih ciljeva, razvoj samopouzdanja, socijalizacija jesu faktori razvoja djece koji se ne mijenjaju tako brzo kao globalne društvene promjene. Međutim, globalne promjene utječu na način kako je organiziran život u porodici i kako roditelji vide svoje životne ciljeve te kako se njihova djeca uklapaju u te ciljeve.
Kako bismo izbjegli ili umanjili moguće negativne utjecaje naglih i nekontroliranih promjena konteksta na razvoj djece, razumijevanje važnosti porodice i roditelja te jačanje porodičnog mikrookruženja može biti značajan faktor zaštite djece. Razumijevanje da je igra dio odrastanja i da djeca koja se igraju imaju veće šanse da se razviju u psihološki stabilne osobe, trebalo bi biti dio odgovornog roditeljstva. Igra nije gubljenje vremena, to je investicija u akademski i životni uspjeh.
Svjesnost o specifičnostima odrastanja novih generacija, što često podrazumijeva provođenje više vremena u virtualnom svijetu, a manje vremena u igri u realnom svijetu, ne bi trebalo obeshrabriti profesionalce i roditelje da podstiču djecu na igranje s vršnjacima na otvorenom prostoru i u spontanoj i kreativnoj aktivnosti, koja je osnovno obilježje igre.
Izvor: Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, god, 14, br. 14, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, Zenica, decembar 2016, str. 213-215.