Autor: Nejra Krečo
Monoteizam (vjerovanje u Jednog Boga) je srž i suština islamskog učenja. Spoznaja Boga, bila ona racionalna ili srčana, mijenja čovjekovo razmišljanje, pogled na stvari i samim tim mijenja čovjekovo ponašanje. Sasvim je jasno da će ponašanje čovjeka koji zna da ga uvijek neko gleda biti promišljenije u odnosu na ono kada je sam. Tako i saznanje o postojanju sveprisutnog Uzvišenog Boga, Najsavršenijeg, Stvoritelja svega, uveliko utječe na čovjeka i sve aspekte njegovog života.
Monoteizam je korijen stabla islama i duša svih kur'anskih učenja te je stoga i najvažniji temelj moralnog odgoja.
Lijepa riječ je kao lijepo drvo. Korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu i ono plod svoj daje u svako doba dozvolom Njegovom. (Kur'an, XIV:24-25)
Tabatabai, komentator Kur'ana, smatra da je korijen ovog lijepog stabla zapravo monoteizam. Grane koje se uzdižu ka nebu, a hranu crpe iz korijena, predstavljaju ahlak i propise. Dakle, prema Tabatabaijevom mišljenju, čovjek crpi ne samo opšte propise već i smjernice za moralno djelovanje (ahlak) iz monoteizma. Tabatabai pojašnjava tevhid (monoteizam) na sljedeći način: „Tevhid u islamu se ogleda u ubjeđenju i uvjerenju da je Allah Gospodar i Upravitelj svih stvari i da nema Gospodara osim Njega. Nadalje, tevhid nalaže pokornost Gospodaru u svemu. Nalaže da mu „vratimo“ ono što Njemu pripada, tako što ćemo Njegova naređenja smatrati uzvišenim i neprikosnovenim te svoja djela uskladiti s Njegovim zadovoljstvom. U dobru i u teškoći, obraćat ćemo se samo Njemu i uz oslonac na Njega ostvarivati svoje potrebe.“
I, pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi, jer ako bi to uradio, bio bi, uistinu, nevjernik. (Kur'an, X:106)
Također treba uzeti u obzir da se Bogu trebamo zahvaljivati i sjećati Ga se i kada nam se dešavaju lijepe stvari, a ne samo kada nas pogodi neka „nesreća“. A šta je zapravo dobro, a šta loše za nas, to najbolje zna Uzvišeni Stvoritelj. O tome govori i Kur'an:
Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate. (Kur'an, II:216)
U vezi sa ovim Tabatabai smatra da je Uzvišeni Bog istinski Vlasnik čovjeka i svega što je udijelio čovjeku. Budući da je tako, Bog je o čovjekovoj sreći, životu, smrti, nesreći, koristi, šteti, zdravlju, bolesti, obavješteniji od čovjeka. O ovome govori i Kur'an:
A pritajili vi svoj govor ili ga glasno izrekli, zaista On dobro zna tajne u grudima. Zar da ne zna Onaj Koji je stvorio, a On je obaviješten o sitnim tajnama i sve zna!? (Kur'an, LXVII:13-14)
Tabatabai u svom tefsiru kaže: “Zaista je čovjek sklon poređenju stvari sa samim sobom i mjerenju jedinicom svojih vrijednosti. Nemoćan je izbrojati sva pojedinačna djela koja su učinjena, a posebno aktivnosti srca skrivenih u njegovim kutovima, tako da se s nevjericom pita kako će Bog to učiniti. Kur'anski ajet je odagnao ovu sumnju rekavši da je za Boga isti pritajen i glasan govor, jer On zna čovjekove namjere i prije nego su izrečene. Pored govora misli se i na skrivena i javna djela.“
Zasigurno da ispravno poimanje monoteizma utječe na moralni odgoj. Ukoliko čovjek krene tom stazom, nastojat će ukrasiti svoje srce vrijednim moralnim osobinama. U svemu ovome bitnu ulogu ima Kur'an, koji na jedan poseban način ispunjava srca znanjem i spoznajom, tako da ne ostaje mjesta za pokuđena svojstva i prezrena djelovanja.