Mudri Lukman bio je jedan od najmudrijih i najpametnijih ljudi koji su ikada živjeli na svijetu. Iako on nije bio Božji poslanik, bio je toliko mudar i pobožan čovjek da se čak i jedna sura u Kur'anu zove po njemu – sura Lukman.
Neko vrijeme mudri Lukman radio je kao vrtlar kod jednog imućnog čovjeka. Održavao je vrt i brinuo se o voćkama, a vlasnik vrta brzo je uvidio da je Lukman veoma pošten i povjerljiv čovjek, pa ga je cijenio i pazio više nego ijednog drugog svoga slugu. Ostale sluge bili su zato ljubomorni na Lukmana i pekla ih je zavist zbog pažnje koju je bogataš ukazivao Lukmanu.
Jednog dana vlasnik vrta naredi Lukmanu i još nekolicini svojih sluga da donesu njegovoj kući nekoliko košara voća, jer očekivao je da će mu navečer doći brojni gosti. Lukman i ostale sluge ponesoše voće vlasnikovoj kući, ali svi osim Lukmana jeli su usput voće iz košara. Jeli su jabuku po jabuku, naranču po naranču, šipak po šipak, dok ne pojedoše svo voće. Kad stigoše na gazdin dvor, u košarama više nije bilo ama baš ni jedne voćke. Vidjevši to, bogataš se veoma naljuti, a sluge u svojoj zlobi za sve okriviše Lukmana, iako on jedini nije okusio voće koje su nosili.
Vlasnik vrta tad upita Lukmana: „O Lukmane, zašto si pojeo moje voće? Zar nisam rekao da večeras očekujem goste?! Uostalom objasni mi kako si uopće mogao sam toliko pojesti!“
Lukman odgovori: „Ja nisam okusio niti jedne voćke. Bilo bi ružno učiniti nešto takvo, a ja nisam nepravedan čovjek.“
„Možeš li dokazati da govoriš istinu?“, upita bogataš, „svi tvrde da si ti pojeo moje voćke, i kako mogu ne vjerovati im ako svi oni kažu da si kriv.“
Lukman na to reče: „Najbolje da sam provjeriš tko laže, a tko govori istinu.“
„Ne shvaćam što želiš reći, Lukmane!“, reče bogataš, „kako mogu provjeriti tko je pojeo voće? Tko god da ga je pojeo, ono je sad u njegovom stomaku, a neću vam valjda svima rasporiti stomake da bih saznao tko je ustvari pojeo moje voće!“
Lukman se osmjehnu i reče: „U pravu si, voće jeste u stomaku onoga tko ga je pojeo, ali nije potrebno da nam rasporiš stomake kako bi saznao tko je krivac. Postoji mnogo jednostavniji način: daj nam svima da pijemo vruće vode, a onda naredi da pretrčimo cijelo ovo polje pred tvojim dvorom. Tako ćeš brzo saznati tko je napunio stomak voćem.“
„Iskušaj nas“, reče, „o čovječe dobri
mlakom vodom sve nas redom ti napoji,
pa naredi onda da trčimo poljem,
ubrzo ćeš znati ko je jeo voće tvoje.“
„U redu“, reče vlasnik vrta, „iako ne shvaćam kako ću tad saznati tko je pojeo voće?!“
I zaista bogataš naredi da donesu vruće vode, dade svim slugama da se napiju pa im onda naredi da trče poljem koliko ih noge nose. Uskoro i Lukman i sve sluge počeše povraćati.
Naime, smučilo im se jer su trčali nakon što su pili vruću vodu. Tako svatko izbaci iz svog stomaka ono što je tog dana pojeo. Vlasnik vrta tako shvati da su voće jele sve njegove sluge osim Lukmana. Onda se zahvali Lukmanu na mudrom savjetu i pohvali ga zbog njegovog poštenja, a u sebi reče:
Poklonjena Lukmanu mudrost je na dar
Kako tek je mudar Bog, svijeta Gospodar!
I imao je pravo. Bog je svom dobrom slugi Lukmanu darovao samo zrno od Svoje bezgranične mudrosti, pa su se Lukmanovoj mudrosti svi divili. Tako nam je dragi Bog ukazao da je Njegova mudrost bezgranična. A mi, želimo li i sami biti mudri, treba da slijedimo propise vjere, jer vjera je uputa koju je ljudima ponudio Onaj kod Koga je sva mudrost i znanje – dragi Bog.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 38-40.