Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
„O Ebu Zerre, imaj namjeru (nijjet) za sve, čak i za spavanje i za jelo.“
Sa odgojnog stanovišta, razmatranje ovog pitanja je veoma važno i djelotvorno. Pored toga, ovo pitanje se zasniva na važnom naučnom i filozofskom načelu, za koje je potrebna opširna rasprava. Vrijednost svakog posla koji čovjek obavlja, čak i robovanja i obožavanja Boga, zavisi od namjere. Procjenjivanje jednog djela sa dvjema različitim namjerama nije isto. Čovjek koji je pozvan u kuću svoga prijatelja, ako se odazove na poziv učinio je pohvalno djelo; ali ako mu je namjera odazivanja bila bliskost Bogu i ako u kuću svog prijatelja ide zbog toga što Bog voli da se odaziva pozivu vjernika, njegovo djelo se ubraja u ibadet i sljeduje ga nagrada.
Isto tako, kada posti neobavezan post, a neprijatelj ga ponudi hranom, ako radi Boga prekine post, njegovo djelo je ibadet i zbog toga mu slijedi nagrada. A ako zbog toga što mu se hrana sviđa i što je voli prekine post, nema nagrade, zato što njegovo djelo nije bilo radi Boga. Dakle, ako upravo ovo uzimanje hrane bude radi Boga, slijedi mu nagrada i to ima vrijednu ulogu u čovjekovom savršenstvu i uzdizanju. Prema tome, mora se obratiti pažnja na okolnost da čovjek može svojim svakodnevnim poslovima – počevši od jedenja, spavanja, gledanja, čak i šale, pa sve do činjenja dobrih djela, kao što su namaz i post – dati boju ibadeta, a to je moguće pod uvjetom da se ovi postupci obavljaju radi Božijeg zadovoljstva te pokoravanja i robovanja Njemu.
Neki velikani, kada bi željeli nešto učiniti, prije toga bi malo promišljali radi sticanja nijjeta približavanja Bogu, da bi mogli to djelo učiniti u ima Boga. Ili, kada bi bili upitani u vezi s nečim, ne bi odgovarali odmah, nego bi prije odgovora malo promišljali da bi se kod njih javila namjera i pažnja srca. Tada bi radi Boga odgovorili.
Ova činjenica jasno nam daje do znanja da vjernik može biti tako razborit i mudar da svaki trenutak svoga života može iskoristiti na putu postizanja Božijeg zadovoljstva i želje. Prema tome, i za radnje koje su nam zajedničke sa životinjama može se imati ispravan nijjet i namjera približavanja Bogu, tako da čovjek – istovremeno dok uživa – čini i ibadet. Drugim riječima, postiže i ovosvjetski užitak, a i užitak Budućeg svijeta. U ovakvim okolnostima moguće je spojiti Ovaj i Budući svijet, dok oni nisu spojivi u primjerima kada među njima postoji suprostavljenost, poput obaveznog i zabranjenog, koji se ne mogu spojiti. Ako čovjek u obavljanju dozvoljenog djela bude imao božansku namjeru, postiže ovosvjetski užitak, povećava mu se tjelesna snaga i raspoloženje, a također dobiva i nagradu Budućeg svijeta. Svakako, namjera bliskosti i božanski nijjet posjeduju razine. Jedna od tih razina je odlučnost u uzdržanosti od grijeha i suprostavljanju Božijoj želji.
Rahmetli Allame Tabatabai, neka je Allah njime zadovoljan, prenio je da bi imam Ali, mir s njim, uzeo gusul hladnom vodom kada bi ustao da klanja noćni namaz, da bi popravio tjelesno raspoloženje i bio pripremljen za ibadet.
Normalno je da je osoba poput Alija, mir s njim – koji od jutra do mraka radi ili na bojnom polji ili na njivi, i još nakon klanjanja mnoštva rekata namaza – umorna i nema dovoljno snage i raspoloženja za ustajanje u gluho doba noći. Zbog toga je on, kupajući se hladnom vodom, popravljao svoju snagu i raspoloženje.
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra, Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a., svezak 1, prijevod: Lutfi Akbaš, Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2010, str. 218-220.