Autor: dr. Jusuf Ramić
Islam i geografija
Arapi su prije pojave islama, kao što se vidi iz njihove predislamske poezije, pridavali veliku važnost geografiji. To je bilo uslovljeno u velikoj mjeri sredinom u kojoj su živjeli pa je istu bilo potrebno upoznati i proučiti.
Sa pojavom islama došlo je i do jačeg interesovanja za ovaj predmet. Kako se islam širio tako su se širila i geografska saznanja. Bilo je potrebno upoznati i opisati osvojene zemlje da bi se na osnovu toga mogao odrediti harač, a ako tome dodamo i hadž kao drugi faktor koji je doprinio upoznavanju pokrajina, kopnenih i morskih puteva do Mekke i Medine, vidjećemo da su se prva geografska saznanja i razvijala u ovim okvirima. Sve je ovo ostavilo znatne tragove u geografiji i na osnovu toga razvio se je veoma plodan putopis Ibn Dubejra koji je iz Španije tri puta putovao na hadž i napisao svoje poznato djelo u kome je temeljito prikazao običaje i kulturne ustanove zemalja kroz koje jej prošao.
Osim toga i za berid (poštu) bili su potrebni podaci o pojedinim pokrajinama. Umevije su već počeli sa uređivanjem pošte koja je za vrijeme dinastije Abasija bila uveliko usavršena. U tu svrhu napisana su mnogobrojna djela u kojima su iznijeti, podrobno, podaci svake pokrajine: njen položaj i prilike stanovništva. Među njima se ističu svojom sveobuhvatnošću djela Ibn Hordazbaha, Istahrije, Ibn Havkala i dr. koja su napisana pod naslovom „Al Mesalik vel memalik“.
Islam je, posebno propisima posta i namaza u određeno vrijeme, doprinio i razvoju astronomije. Pomoću astronomskih tablica bilo je moguće odrediti položaj i kretanje Sunca, Mjeseca i ostalih nebeskih tijela u vasioni, a na osnovu toga bilo je moguće odrediti i vrijeme namaza i posta. Na ovom području posebne zasluge imaju Firgani i sinovi Musa ibn Šakira.
Isto tako moramo napomenuti i još jednu stvar koja je obogatila i proširila sadržinu arapsko-islamske geografije a to je „taleb ul ilmi“ – traženje nauke – kao odgovor na kur'anski ajet „Uči, studiraj u ime Gospodara koji je sve stvorio … koji je naučio čovjeka peru i pisanju“ i hadisi šerifa „Traži nauku pa makar i u dalekoj Kini“.
Ljudi željni nauke putovali su iz Španije u Horasan da bi udovoljili imperativu Kur'ana i Hadisa, a s tim u vezi pojavili su se i mnogobrojni putopisi u kojima su u detalje prikazani pojedini regioni islamske imperije.
Arapsko-islamski geografi obratili su podjednako pažnju i fizičkoj i društvenoj geografiji. Iz oblasti fizičke geografije proučavali su klimatologiju, hidrogeografiju, geomorfologiju i biogeografiju, dok su iz oblasti društvene geografije proučavali stanovništvo, naselja i prirodna bogatstva zemljine površine prevodeći i iznoseći saznjanja do kojih su stigli geografi klasične naučne geografske misli.
Poznato je da je naučna geografija najveći uspjeh postigla u vrijeme helenističke kulture. Pored Eratostena istaknuto mjesto zauzima i Ptolomej sa svoja dva djela iz ove oblasti: „Uvod u geografiju“ i „Almagest“. Nećemo pretjerati ako kažemo da je sa Eratostenom i Ptolomejem završena priča starih geografskih otkrića i da od tada pa sve do petnaestog vijeka nastupa mračni period u naučnoj disciplini koju nazivamo geografija. Bilo je vrlo riskantno govoriti o loptastom obliku zemlje i o tzv. heliocentričnom sistemu jer je crkva nemilosrdno progonila sve one koji su to tvrdili pa ih je čak i smrću kažnjavala.
Nasuprot tome arapsko-islamski geografi su oživjeli klasičnu geografsku misao i preveli mnoga djela iz te oblasti. Među prvim djelima koja su preveli svakako dolazi Ptolomejev „Almagest“ i „Uvod u geografiju“. Jedan od prvih prevodilaca ovih djela je poznati i slavni geograf i astronom Hadžadž ibni Jusuf ibni Metar, zatim Sabit ibni Kurra i Muhamed al-Huarizmi. Poslije toga original ovog djela je zagubljen dok je ostao arapski prevod kojeg je u dvanaestom vijeku, 1175. god., preveo na latinski Žerard od Kremone.
Na ovaj način Arapi i muslimani su u srednjem vijeku prihvatili tekovine starih Grka i preveli mnoga njihova djela iz geografije i astronomije. Evropljani su se sa ovim djelima upoznali preko arapskih prevoda. Arapi i muslimani ne samo da su bili prevodioci grčke geografije nego su u pojedinim oblastima i unaprijedili dostignuća starih Grka kao na primjer: učenje o loptastom obliku Zemlje, njenoj veličini i kretanju. Mnogi današnji termini u geografiji arapskog su porijekla kao: zenit, azimut, nadir, monsun, tajfun itd.
Da bismo mogli prikazati doprinos Arapa i muslimana naučnoj geografskoj misli moramo se zadržati i na dostignućima do kojih su stigli stari Grci u ovoj naučnoj disciplini.
Oblik i veličina Zemlje
Među arapsko-islamskim geografima koji su se bavili pitanjem oblika i veličine Zemlje svakako vidno mjesto zauzima Hordazbah (umro 885. g. n. e.), zatim Al-Mesudi, Ebu al-Fida i mnogi drugi.
Objašnjavajući loptasti oblik Zemlje Ibn Rusteh kaže da Sunce, Mjesec i ostala nebeska tijela ne izlaze niti pak zalaze u svim mjestima na Zemlji u isto vrijeme. Njihov izlazak u mjestima koja se nalaze na istočnoj strani Zemljine polulopte vidi se prije njihovog izlaska u mjestima koja se nalaze na zapadnoj strani. Isto tako zađu u istočnim mjestima prije njihovog zalaska u zapadnim, što znači da Zemlja ima kružni oblik.
Takođe je i Ebu al-Fida zapazio da je ugao pod kojim se vide zvijezde koje se nalaze na Svjernom polu sve veći ukoliko idemo dalje u pravcu sjevera, dok je manji u odnosu na zvijezde koje se nalaze na Južnom polu ukoliko se sve više udaljavamo od njega.
Ovo njihovo shvatanje o loptastom obliku Zemlje (izuzimajući njihovo znanje u postojanju Amerike) omogućilo im je i da shvate da njihovo putovanje na zapad može da ih dovede do Jugoistočne Azije i Kine ali se ipak nisu odlučili na jedno takvo putovanje jer su do ovih zemalja mogli doći Indijskim okeanom ili pak suvozemnim putem izbjegavši opasnost sa kojima bi se susreli u manje poznatim vodama Atlantika.
Međutim, moreplovci Evrope, tragajući za začinima, bili su prisiljeni da putuju na Zapad kako bi stigli do Indije. Jedan takav put omogućio je Kolumbu i da otkrije Novi svijet.
Arapsko-islamski geografi pošto su ustanovili da Zemlja ima loptast oblik pokušali su da izračunaju i njenu veličinu. Grk Eratosten je prvi koji je uspio da približno izmjeri dužinu meridijana a pomoću nje i veličinu Zemlje. On je zapazio da se u vrijeme ljetnjeg solsticija Sunce nalazi u zenitu iznad Sijene – današnjeg Asuana dok odstupa od zenita za pedeseti dio kruga iznad Aleksandrije. On je znao da udaljenost između Sijene i Aleksandrije iznosi pet hiljada stadija. Da bi dobio obim Zemlje po meridijanu, on je rastojanje između Sijene i Aleksandrije pomnožio pedeset puta i utvrdio da dužina meridijana iznosi 250.000 stadija. Zatim je tome dodao još dvije hiljade stadija zbog mogućnosti odstupanja pri mjerenju i dobio obim Zemlje preko polova od dvjesta pedeset i dvije hiljade stadija (jedan stadij ima 157,5 m) što iznosi trideset i devet hiljada šestodevedeset km, što znači da je obim Zemlje po polovima po Tratostenu manji od stvarnog obima za trista osamdeset km.
Međutim Italijan Columba koji ne samo da je imao u vidu Kleomedesa, grčkog pisca i pripovjedača, nego je kao osnovu uzeo i mnoge druge grčko-latinske verzije ovog mjerenja i smatra da Eratostenova dužina meridijana iznosi stvarno dvjesta pedeset i dvije hiljade stadija, s tim da je stadij kao mjera kod grčkih geografa ustvari bio olimpikos (jedan olimpikos ima 185 m) i da Eratosten kod ovog proračuna, ustvari, i nije mislio ništa drugo. Na osnovu ovoga obim Zemlje po polovima po Eratostenu iznosio bi dvjesta pedeset i dvije hiljade stadija što odgovara četrdeset i šest hiljada petsto dvadeset km, a to je cifra koja je veća od stvarnog obima za šest hiljada četiri stotine pedeset km.
U periodu dinastije Abasija, a za vrijeme halife Me'muna (198-218. g. po h. 813-833. g. n. e.) Musa ibn Šakir poznati astronom i matematičar sa svojim sinovima je izvršio mjerenja obima Zemlje po polovima u provinciji Sendžar u Sirijskoj pustinji polazeći od jedne tačke na sjever i jug, a služeći se pri tom zvijezdom Sjevernjačom, njenim izlaskom i zalaskom, uzimajući to kao jedan stepen. Rezultat tog mjerenja je 56 milje (jedna arapska milja ima 1973,2 m), što iznosi 111.815 m. Zatim su ovaj rezultat pomnožili sa 360 i dobili obim Zemlje po polovima od 40.253 km, što je vrlo blizu stvarnom obimu Zemlje koji iznosi 40.070 km po najnovijim podacima.
Kretanje Zemlje
Kretanjem nebeskih tijela i njihovim položajem u vasioni bavili su se mnogu naučnici. Međutim, vrlo je mali broj onih koji su tvrdili da se Zemlja i okreće. Od starih Grka jedino je to tvrdio Aristarh i neki filozofi pitagorovačke filozofske škole, dok je kod svih drugih bio prihvaćen Ptolomejeov geocentrični sistem koji je docnije vijekovima smatran tačnim.
Među arapsko-islamskim astronomima koji su zagovarali heliocentrični sistem i mogućnost kretanja Zemlje oko Sunca spomenućemo samo Ebu Sejjida al-Sindžariju, Kutb al-Dina al-Širaziju, Ebu al-Feredža al-Šamiju i Al-Sidždžizija i dr. Tako je, na primjer, Al-Sidždžizi koji je živio u drugoj polovini četvrtog vijeka po hidžretu svoja teoretska shvatanja o kretanju Zemlje potvrdio praktično pomoću astrolaba sagrađenog na principu kretanja Zemlje.
Slavnom Bajruniju se ovo mišljenje jako dopalo ali se kolebao da ga i prihvati i ostao je dosljedan Ptolomejevom geocentričnom sistemu.
Ovim shvatanjima o heliocentričnom sistemu arapsko-islamska misao pretekla je evropsku za nekoliko stoljeća i, u stvari, pokazala put Koperniku koji je konačno polovinom šesnaestog vijeka dokazao da se Zemlja kao i sve ostale planete kreću oko Sunca. Čudno je samo da je Kopernik zakasnio sa ovim svojim dokazima o kretanju nebeskih tijela sve do polovine šesnaestog vijeka i pored ovakve arapsko-islamske naučne osnove.
Arapsko-islamski geografi u srednjem vijeku imali su jasnu predstavu i o geografskom koordinatnom sistemu. Oni su poznavali ekvator kao početni uporednik koji je Zemlju dijelio na dvije polulopte. Ukupan broj uporedničkih stepeni iznosio je 180, po 90 na svakoj polulopti. Pored početnog uporednika poznavali su još i povratnik, sjeverni u južni. Međutim, razišli su se u određivanju početnog podnevka. Jedni koji su ostali dosljedni Ptolomejevom učenju kao Bettani i Ebu al-Fida uzeli su za početni podnevak onaj koji prelazi preko Kanarskih ostrva na zapadnoj obali Afrike dok su drugi kao početni podnevak uzeli onaj koji je prolazio pored Odgena (Indija) a treći koji su ostali dosljedni učenjacima Strabona i Eratostena kao Mes'udi i dr. uzeli su za početni meridijan onaj koji prolazi istočnim obalama Afrike preko Zanzibara.
Arapsko-islamski geografi u srednjem vijeku imali su potpuno jasnu i tačnu predstavu o Sredozemnom moru kao i o većem dijelu Indijskog okeana. Indijski okean se po Bettaniju nalazi između ostrva Sarandib (Cejlon) i afričke obale a na geografskim kartama Idrisija Indijski okean se prostire i do Malaje koji je spojen sa Velikim ili Tihim okeanom, Zelenim kanalom. Sjeverno od Malaje nalazi se Kinesko more.
Atlanski okean bio je manje poznat Arapima. U južnim vodama ovog okeana, pored afričke obale, nalazi se grupa većih ostrva; malo sjevernije i veće Iberijsko poluostrvo, dok se na krajnjem sjeveru nalaze Britanska ostrva, a još sjevernije ostrvo Thule koje je vijekovima unošeno na geografskim kartama sve dok nije konačno 1500. godine otkriveno da je to obala Norveške.
Sredozemno more počinje Gibraltarskim moreuzom i pruža se sve do Sejde i Sura na zapadnim obalama Azije. U njemu se nalaze dva velika zaliva i oko sto šezdeset ostrva od kojih su najveća Korzika, Sardinija, Krit i Sicilija. U Crno more se ulijeva rijeka Don koja izvire na sjeveru prolazeći kroz Azovsko more. Neki od arapsko-islamskih geografa kao Istahri, Ibn Havkal i Al-Mes'udi smatrali su da postoji vodena veza između Crnog mora i Sjevernog ledenog okeana i da su ove dvije vodene površine spojene kanalom kod Ibn Havkala a rijekom Donom kod Al-Mes'udija.
Takođe je Mes'udi, govoreći o rasporedu kopna i mora, smatrao da se afričko kopno pruža daleko prema jugu od ekvatora ističući da je kontinent odvojen moreuzom od nepoznate zemlje, a preko koga je spojen Indijski sa Atlantskim okeanom, dok je Ptolomej smatrao da se južni dio afričkog kontinenta pruža na Istok sve do Indonezije i tvrdio da je Indijski okean slično Sredozemnom moru opkoljen sa svih strana kopnom.
Odavde vidimo da je Arapima i muslimanima bila dobro poznata sjeverna Afrika i njena unutrašnjost sve do ekvatora pa čak i do južnog povratnika. Evropljani su upoznali Afriku preko arapskih spisa koji su bili jedini izvori geografije ovog područja sve do devetnaestog vijeka. Dovoljno je samo da ukažemo na Al-Zajjatija koji je u Evropi poznat pod imenom Leon Afrički. Njegovo djelo „Opis Afrike“, koje je napisao za vrijeme boravka u Vatikanu, prevedeno je na nekoliko evropskih jezika i bilo osnova za dalja istraživanja Afrike.
Arapsko-islamski geografi u srednjem vijeku prihvatili su grčku podjelu svijeta na pet toplotnih pojaseva: žarki, dva umjerena i dva hladna pojasa. Oni su takođe prihvatili i grčku podjelu svijeta na sedam regiona. Obzirom da ovi regioni nisu obuhvatali sva područja koja su naseljena na Zemlji, Ibn Sejjid je tome dodao još dva: osmi i deveti region koji su obuhvatali područja južno od ekvatora i najsjevernije krajeve do tada poznatog svijeta. Međutim, najveći dio njih ostao je pri podjeli svijeta na sedam regiona, a možda i zbog toga što je i u Kur'anu spomenuto sedam zamalja i sedam nebesa. Osnova ove njihove podjele počivala je na različitom trajanju dana i noći uzimajući ekvator kao polaznu tačku.
Kartografija
Arapi su uočili da je karta najvažnije oružje geografa. Zato su ovoj grani fizičke geografije i posvetili posebnu pažnju. Međutim, u samom početku njihova kartografija je bila pod jakim uticajem starih Grka, dok su kasnije počeli samostalno i nezavisno bilo od koga da prenose zemljište na papir. Posebne zasluge u kartografiji imaju Makdisi, Bejruni i Idrisi. Makdisi se, na primjer, služio i metodom slojeva u prikazivanju reljefa. Brda i planine je prikazivao sivo-žutom bojom, puteve crvenom a mora i rijeke plavom bojom.
Takođe je i Idrisi bio preteča Merkatora u projiciranju karata. Geografske karte Idrisija vjerno prikazuju konture obala pa su zbog toga i najviše korištene u pomorstvu.
Geografi
Arapska geografija dostigla je svoj najviši domet u vrijeme vladavine Abasija. To je bio zlatni period u razvoju ove naučne discipline. Sa padom ove dinastije došlo je i do opšte stagnacije u svim oblastima prirodnih i društvenih nauka pa i u geografiji. Najpoznatiji geografi ovog perioda bili su Havarizmi, Ibn Hordazbah, Al-Ja'kubi, Al-Istahri, Al-Mas'udi, Ibn Havkal, Al-Makdisi i Al-Idrisi, predstavnik arapsko-normandijske geografske škole u srednjem vijeku.
Najistaknutiji među putopiscima, koji su putovali oko Afrike i duboko prodirali u njenu unutrašnjost sve do ekvatora, obišli sjeverne i istočne dijelove Azije, proputovali Evropu uzduž i poprijeko: od zapada prema istoku i od Sredozemlja pa sve do skandinavskih zemalja, bili su: Ibn Džubejr, Ibn Betuta i Ibn Madžid.
Odavde vidimo da je Arapima i muslimanima u srednjem vijeku bila dobro poznata sjeverna Evropa, istočna Azija i srednja i južna Afrika. Suprotno njima, stari Grci su sasvim malo znali o ovim predjelima, čak i Herodot, najveći istoričar u staroj Grčkoj, nije vjerovao Feničanima kada su po nalogu egipatskog kralja Nehaoa u sedmom vijeku prije nove ere oplovili cijelu Afriku.
Posebne zasluge arapsko-islamski geografi imaju na području izučavanja i prikazivanja pojedinih regiona. Najpoznatiji geografi u oblasti regionalne geografije su Al-Hamdani, Bejruni i Ibn Fadlan. Prvi je u svom poznatom djelu „Džezira al-Arab“ dao opis Jemena i povijest južnog dijela arabijskog poluostrva, dok je Ibn Fadlan kao član delegacije koju je halifa Al Muktadir 921. godine n. e. poslao bugarskom knezu na Volgi, dao jedan opširan izvještaj o putu i zemljama koje su posjetili. Na ovaj način je došlo do upoznavanja zemalja i van granica islamskog svijeta.
Također u ovome periodu susrećemo se i sa velikim brojem geografa koji su posvetili posebnu pažnju geografskim rječnicima gdje su alfabetskim redom data imena pojedinih mjesta, a u vezi s tim sakupljena je i građa koja je, uglavnom, uzeta iz arapske klasične književnosti; ne samo geografski podaci, nego i svi drugi koji su u vezi sa dotičnim mjestom, bilo filološkog, istorijskog ili, pak, drugog karaktera. Najveće zasluge u ovoj oblasti imaju Jakut Al-Hamavi i Ebu Ubejdullah al-Bekri.
Selektivna literatura
Ahmed Nafis, Muslim contribution to geography, Calcutta, 1947, (na arapski preveo: Fathi Osman)
Carlo Nallino, Arabian astronomy, its history during the medieval times, Roma, 1911, (arapski prijevod)
A. Mielin, La science arabe et son role dans I'evolution scientifique mondiale, Leiden, 1939, (na arapski preveo: Muhamed Jusuf Musa i Abdel Halim El-Nedžar, Kairo, 1962)
I. Krachkovski, Istoria arapskoi geograficheskoi literaturi, Moskva-Leningrad, 1957, (na arapski preveo: Salahudin Osman Hašim, Kairo, 1963)
Izvor: Glasnik VIS-a u SFRJ, god. XXXVIII, br. 9-10, septembar-oktobar 1975, str. 423-431.