U zagrljaju tvog vječnog huka
Gledam ti k'o zjene dubine zelene,
Čujem ti glas k'o sa drugog svijeta.
Zoveš li mene?
U cik zore sva kristalna brda
U tebi operu vedre poglede svoje.
Po površini tvojoj nebo razlije osmijeh
I udahne ti božanski lijepe boje.
Sad sunce kroz tvoje bistrine
Protkiva zrake od zlata.
Stani!
Postaćeš zelen zlatom izvezen mermer.
Hoću da klešem stub za rajska vrata.
U suton plav šumiš k'o drevna priča
O prolaznosti svega što jednom na svijetu bi.
Svaka ti riječ jezom stravi mi srce.
Reci mi!
Ogledalo početka i mora vječite misli,
Ili ti vali
Samo vremena broje?
Mir svuda.
Tvoj šum postaje sve jači.
Šta čujem u njemu?
Je li to smijeh duše moje?
Beskrajno crno oko gleda mi u dušu.
Noć.
O čemu to šumiš bezdušno u mome strahu?
O nepoznatom što iza leđa nam se diže,
O zemaljskom blijesku, il’ ništavnom prahu?
O, prestani jednom i ne šumi više!
Boli me svijest.
Šapući tiše, tiše!
Volim te kad suncu ljubiš oko zlatno
I kad jablan u tebi krunu njiše.
Hamza Humo, „Poezija i proza“