Najveći vulkanski krater svijeta. Ngorongoro u Tanganjiki otkriven je slučajno. U ožujku godine 1892. krčila je jedna ekspedicija pod vodstvom istraživača dr. Oskara Baumanna iz Beča, kojem je u ono vrijeme bilo 25 godina, svoj put kroz tropsku kišnu šumu na istočnoafričkoj visoravni. Nakon mučnog marša prodro je Baumann kroz gusto grmlje – i zastao kao da se skamenio. Ispred njegovih nogu spuštalo se tlo nekoliko stotina metara duboko. Strme kamene stijene okruživale su golemi zeleni amfiteatar. Baumann je podigao dogled na oči. Ono što je ugledao, učinilo mu se čudom. Na travnatoj površini duboko dolje tumarala su brojna krda zebri i slonova, gnua i antilopa, voden-jaraca i nosoroga. Tu su se kretali lavovi i gazele, a jata ptica letjela iznad njih.
I sam krater zaslužuje da ga nazovemo čudom. Dok mu se približujemo, razabiremo samo planinski masiv tupog vrha, koji se uzdiže do visine od 3700 m iznad mora. U središtu tog masiva nalazi se krater. Zapravo se radi o kalderi, to jest o krateru koji je jako proširen uslijed urušavanja i erozije. Na čitavom svijetu ne postoji više nijedna tako velika kaldera s nerazorenim rubom. Rub kratera nalazi se na visine od 2400 m iznad mora. Gotovo 700 metara dublje pruža se duguljasto-okrugla površina koja obuhvaća 263 km2. Promjer joj iznosi više od 20 km.
Nigdje na svijetu ne postoje takve bajoslovne skupine divljih životinja koje žive na slobodi kao u kotlini kratera Ngorongoro u istočnoj Africi. Gledajući s ruba kratera, koji se uzdiže do 700 m iznad dna, travom pokrivena površina djeluje poput golemog zelenog amfiteatra. Životinjski biotop toga kratera spada među najveće znamenitosti svijeta. Danas u Ngorongoru je dopušten samo lov fotografskom kamerom.
Međutim, u toku prvih desetljeća nakon otkrića kratera lovci i krivolovci bezobzirno su haračili među životinjama. Crni nakupci i indijski trgovci revnosno su tražili slonovu kost i rogove, krzna i perje, repove i kopita. Za dragocjene trofeje plaćali su visoke cijeme. Kasnije je u području Ngorongora proglašena stroga zabrana lova. Taj raj životinja neko je vrijeme pripadao nacionalnom parku Serengeti. Godine 1958. istražilo je dr. Bernhard Grzimek život životinja u Ngorongoru pri čemu je smrtno stradao njegov sin Michael. To je istraživanje imalo pružiti materijal za novo povlačenje granica u području nacionalnog parka Serengeti. Godine 1959. donesena je odluka. Suprotno rezultatima istraživanja što ih je proveo dr. Grzimek, britanska kolonijalna uprava izdvojila je područje Ngorongoro iz nacionalnog parka i dala mu značaj zaštitnog područja za divljač. I dalje je, doduše, zabranjeno ubijanje životinja, ali su i dalje Massai smjeli na dnu kratera napasati svoja golema stada stoke. Zaštitno područje Ngorongoro s površinom od 8285 km2 pripada danas Tanzaniji. Vlada ove države pokazala je dosad razumijevanje za zaštitu svijeta velikih životinja, ali istodobno se ne može oglušiti na sudbinu i na želje plemena Massai. Tako se povela rasprava o smanjenju zaštitnog područja za divljač oko Ngorongoroa na svega otprilike 400 km2. Tom su se planu usprotivili prijatelji životinja iz čitavog svijeta.
Odluka još nije donesena. Ngorongoro je zasad ostao raj životinja. Svake ga godine pohađaju tisuće turista i dive mu se. „Čini se da je ovdje sakupljena sva sreća ovog svijeta“, napisao je afrički putnik dr. Max Mohl. I dalje: „Tako može i ostati, zauvijek, budu li ljudi imali dovoljno razuma da poštuju i zaštite to čudo.“
Izvor: Roland Gööck, Lijepi tajanstveni svijet, (preveo: Vlatko Šarić), Mladinska knjiga, Ljubljana, 1976, str.17.