Autor: Mirsad Bećirbašić
Roman „AmaNet mreža“ Enesa Topalovića pripada onoj rijetko vrijednoj literaturi kojoj se znatiželjno vraćamo. Poslije svakog čitanja učini nam se da je u polifoniji značenja propuštena dionica koja traži izdvajanje, kako bi se kontekst sagledao iz nekog drugog rakursa. U grafici naslova funkcionalna je igra slova, riječi, vizualni nagovještaj ondašnjeg i ovovremenog.
Glavni junak je narator Aras Behto koji se sa porodicom uspijeva prebaciti, zbog atavističkih prijetnji četničkih kama u Norvešku, sa ženom Verom i dvoje djece, sinom Amarom i kćerkom Nejrom. Iako doškolovavanjem stiče certifikat koji odgovara njegovom zvanju u domovini (profesor književnosti) radi kao takstista. Žena ga napušta i odvodi djecu koju joj je dodijelio pravni sistem Norveške na nepoznatu adresu. Pronaći svoju djecu postaje bitni smisao Arasove egzistencije. Zbližava se sa profesoricom atropologije Sofie Bakke, koja je boravila u Bosni, problematski izučavajući evropske muslimane. Njihove sudbine se prepliću u jedinstvenu priču o ljubavi, o roditeljstvu, o Bosni…
Unutar osnovne radnje su Arasove pripovijetke. Daje ih na čitanje Sofie. Svaka od tih priča ima analogna značenja sa Arasovom svakodnevnošću, odnosno osvjetljava su složenost karaktera našeg čovjeka formiranog kako poviješću, tako i agresijom. „I prije rođenja izvjesnom i neizvjesnom dramaturgijom gena i povijesnih krivulja, sudbina se uplete u kojekakve mreže. A i poslije, čim prvi put zaplače, život bez njih manje-više ne može, čak se vremenom ta čvornata drmusanja, ukrštanja i krivuljanja još se razgranaju i namnože, isplete ih se još veći broj, te nas ogrnu kao komadi odjeće. Pa često imamo više na sebi nego u duši i u glavi („ …često se ne zna šta je pogubnije, biti u mreži ili van nje…“, str. 137).
U priči „Dženet“ iskazana je oda zavičaju, jedna od najekspresivnijih u novijoj literaturi: „Bosna je prelijepa zemlja. Puna šumovitih brda, brzih rijeka, travnatih livada i ravnica. Tu svakakva hrana uspijeva. Žitarice, povrće, voće i sve što ljudima treba. U mom selu svi su imali kokoši, ovce, krave, konje… Koliko je kome šta trebalo. Ja sam imao krasan voćnjak, pun trešanja, jabuka, krušaka, šljiva, oraha i svakojakog drugog voća. Između stabala tekao je potok pun najukusnije ribe na svijetu koja se zove pastrmka. Tu je najljepše baš pored potoka, u hladovini, ispod jabuke senabije koja se svake godine od teška ploda savijala do zemlje. Ja sam često ležao pod njom na travi , u merakli hladovini, slušao kako potok žubori, i ležeći brao mirisne jabuke…“.
Ali izgon iz dženeta, ima povode u institucionalno sistematskom odgajanju zaborava (izgoni 1905.g., 1914.g., 1941.g., 1992.g.) prije svega kroz sadržaje obrazovnih programa, i svojstvene (a pokazuje se, nedopustive) lakovjernosti bošnjačkog naroda. Islam je osnovna koheziona snaga postojanja i opstanka Bošnjaka. A, znano je, u vjeri i ljubavi, prisile nema.
U priči „Okan“ bogumili odbijaju da se odreknu vjere i pokore volji križarske „Svetosti“. No, istinsko provjetljenje donosi Okan, dijete kao briljantna reminiscencija na najmlađu monoteističku vjeru. „Niko nije tjerao Bogumile, da se njegovoj uzvišenoj poruci poklone, oni su samo slušali glas svoga hafiza od četiri godine… i Muhamedove a.s. upute (str. 34). Sublimat djelotvornosti vjere personificiran je u hafizu Ademu Demirliću s kojim je Arasa upoznala Sofie i sa čijom se suprugom Nafija-hanumom zbližila dok je radila na istraživanju bosanskog naroda, Bošnjaka. Poslije tragiče sudbine svoje žene kakvu su doživjele mnoge Bošnjakinje, predaje se vjeri. Hafiz je dostojanstvenik amaneta (emaneta) jer amanet je i dar koji čuva vrijednost ako je dijelimo sa onima kojima je utjeha i sveta riječ potrebna. Sveta riječ, kad je potrebno i melem-dodir, djelotvornost je amaneta za sve ljude i za sve prilike, jer bolest i patnja samu sebe održavaju sve dok ne ustuknu pred Dobrotom, uzdanjem u Dobro i činjenjem Dobra.
Primjer institucionalizirane marginalizacije i negiranja Bošnjaka, nalazimo u priči „Očev nauk“. Ostanak najboljeg đaka Vojne akademije u armiji ex-Jugoslavije bilo je nacionalno opredjeljenje. Mustafa Bahto odbija, po cijenu da izgubi oficirsku karijeru, da se izjasni kao Srbin odnosno Hrvat.
…“Vi muslimani ste poturčeni Srbi, ili Hrvati, i nema tu diskusije. Potpiši to i da završimo.
– Ne mogu druže pukovniče! …Ne mogu potpisati da sam nešto što nisam….
– Sačekaćeš našu odluku vani, Mustafa.
I ja poslušno izađoh na hodnik …Najbolji Titov pitomac koji je trebao dobiti zlatni sat i poklon pištolj od samog maršala je izašao praznih ruku…
– Bi li potpisao da si „neopredijeljen“, da završimo sa ovim, Mustafa? – upita me profesor Barić, dok me je pukovnik Janković strijeljao očima.
– Bih! – odgovorih, zamolivši Allaha za oprost…“
Duhovna sloboda Arasu nije data, ona je osvojena prekoračenjem najtanje niti koja dijeli život i smrt. Zadrhte koraci kada se prelaze mostovi preko Drine, preko kojih vode putevi ka mezarjima. Mostovi kojima je Andrić izrekao hvalospjev, skratit će put krstašima. A izmicanje smrti obavezuje, prije svega iznalaženjem vitalnog produžetka života, vlastitog života, prije svega, kroz egzistenciju djece. Prividi i zablude efektno su dočarani izdajstvom supruge čije ime cinizmom oslobađa okove brižljivo odgajanih zabluda: psi pušteni sa lanca. Kada nam nošenje zavičaja sa sobom i u sebi prestane biti svjetlonosna sjenka, postaje čežnja, čije je ispunjenje neodgodivo kao potreba za vodom. Da bi se putovalo (nastavilo živjeti) mora se dotaći, opipati uspomena i izgovoriti zavjet pripadanja. Morao je Aras kroz sudbinu imenjaka da proživi vlastiti, mogući scenarij povratka kroz priču „Mjesto“.
Povratnika administracija obavještava da dokumenti o rođenju, boravku i sl. više ne vrijede, jer je Foča preimenovana u Srbinje, a to znači da povratnik više i ne postoji. No, ta presuda osuđeniku na nestanak daje samo dodatnu snagu da se nađe u prostoru u kojem je prohodao, izgovorio maternje riječi, u dvorištu u kojem je odrastao, u kojem postavlja šator pred očima uljeza, koji zatečeni njegovom hrabrošću i upornošću, dopuštaju da iz šatora gleda svoju kuću.
…„Gubi se iz ovog dvorišta, ako, oćeš da ti je glava živa! – prodera se brkalija. Aras je mirno sjedio i kao da se smješkao. Stara kresnu očima i stade ispred cijevi.
– Skloni se, beno stara! – izdera se brkalija.
– Preko mene mrtve, Stojane! Dosta je bilo ubijanja – odreza stara….
… Bogati, koliko misliš ođe ostati? – ne izdrža da ga ne upita. On je samo pogleda sa osmjehom.
– Ovo je moje mjesto, moja kuća i moja zemlja – reče i zašuta. Isto uradi i stara. (str. 96)
Topalovićevo pripovjedačko umijeće je najreprezentativnije kada ključne poruke izražava lapidarno. Iza lapidarnosti ostaju prostori fundamentalnih čovjekovih postupaka i osobina. Navedeni dijalog iskazuje kosmičku istinu o domu, o pripadnju, o izvoru čiji je žubor (govor) rječit upravo zovom (u bilo kojem dijelu svijeta se zaticao) onog što je kušao izvor. Onu istinu o domu u kojoj nema mjesta spokojstvu i harmoniji za ukućane koji su to postali na prisilama izgnanstva. Uostalom, u umreženom svijetu i pravda ima svoje niti pa će mučitelj (Radosav, u priči „San“, str. 62) okončati u patnjama koje je namijenio logorašima čijim je životima gospodario.
Dakle, osvojena sloboda se izkazuje odnosom prema sebi. Arasovi monolozi obiluju ironijom. („…Nejma tih konjskih snaga koje bi mogle svako jutro, u četiri, prije svakog normalnog pijetla, ustati, umiti se ili ne umiti, nešto u zobnicu staviti, u papir par kriški zamotati, upaliti mašinu i cijeli dan jahati. Tako to rade bosanski vitezovi u Skandinaviji“, str. 9, ili … “To zagledanje u ogledalo bilo je moje jedino svjesno sujevjerje koje sam naivno ili ne, umjesto jutarnje molitve prakticirao. Prororčki ili ne, s nadom ili bez nje… sudeći po silnicama iz zjenica ovaj dan bi trebao biti povijesni, kao i svaki drugi, samo što se većina drugih brzo zaboravi, a ovaj bi se trebao tom truhlom zaboravu ipak oteti, i negdje zapisati.“ (str. 162.) No, nema ironije, u odnosu prema djeci ili Sophi. Ironiju zamjenjuju lirski pasaži. Iz priče u priču (kroz koje Aras – narator upoznaje sam sebe, kao što ga upoznaje i Sophie) iz susreta u susret, Sophi i Aras postaju bliski, elementarno i duhovno. I Sophi traži načina da vrati dijete samo što ta izgubljenost naravno ima sasvim drugačiji uzrok (droga). Od očuha do očuha, vremenom, rasla je potreba Arasove djece, sina Amara i kćerke Nejre za ocem. Metafora Arasove bolesti ima završetak u simbolici budućnosti: susret sa djecom i očuvanje imena.
„…Meni su javili iz centrale da je neko, pod prezimenom Bahto, sa ove adrese naručio taksi – bio je uporan moj tvrdi norveški, ni blizu tečan. – Mora da je neka greška – unervozi se glas iz interfona. – A možda i nije – rekoh isprekidano. – I moje prezime je Bahto. Dugo se ništa nije čulo. Neko gluho doba, svemirsko. Bezgriješno. Potom je nešto zatutnjalo, otprilike na petom spratu. Nešto se odronulo u nečijem srcu… Moje bolesno srce je jedva klipsalo stepenicama. …Na već otvorenim vratima je stajao momak sa crnim kovrdžama….“ ( str. 211). Sudbina je u imenu. Amar je dugovječni i ljubav, Neira ja svjetlost.
Izvan korica knjige, a njenim povodom, šta nam obavještava amanet? Žmirka li njegova svjetlost, je li se umorila od bdijenja, objedinjuje li antropologiju drugačijeg u samosvijest, u opstanak, u mudrosti preživljavanja? Prvi bljesak će osvijetliti da u programima osnovnih škola, u nastavnom predmetu književnosti, nema Bosne i Hercegovine. Drugi bljesak će naći dokaze o dalekosežnom ulaganju dvoglave aždahe u turbo kulturu. Treći bljesak… četvrti bljesak… Opravdanje i izgovora nema. Ima načina, valjda najzad i samosvijesti, samopoštovanja, da se ne ponovi 1992. godina. A ako se ponovi, antropolozi neće imati prilike da upoznaju žive uzorke ma kakvu ljubav gajili prema njima.
„AmaNet Mreža“ Enesa Topalovića djelo je epske širine koja ponire, kroz osobnosti likova, u povijesno tkivo i zbilju. A svako vrijedno književno djelo izmiče svim „izmima“ koji i inače, nisu ništa drugo nego akademske poštapalice. U novijoj BiH književnosti „AmaNet mrežu“ treba ubrojiti među najznačajnija prozna ostvarenja s obzirom na psihološko socijalnu dramatiku romana.
Izvor: www.behar.hr