Njegovanje i poštivanje dječije ličnosti

---

Važna činjenica koju roditelji trebaju znati jesta da oblikovanje ličnosti djeteta počinje vrlo rano. Praktično prvih sedmica od dana rođenja, u vremenu dojenja i vremenu provedenom u bešici, počinju da funkcionišu djetetova psihološka čula i osjećaji. U vrijeme kada dijete još ne govori, kada nije još prohodalo i kada svojim prstićima još nema snage da nešto uzme, ukratko, kada izgleda poput komadića pokretnog mesa u jednom ćošku, ljutnja i nasilništvo, ljubav, tepanje i maženje, ostavljaju uticaj na njegov duh i na njemu se ogledaju poželjni ili nepoželjni rezultati djela drugih ljudi. Roditelji zato trebaju od samog početka obratiti pažnju na dijete i izvršavati svoju obavezu odgoja psihe i oživljavanja djetetove ličnosti.

Odgajateljeve misli prodiru u vlakna, živce i psihu djeteta poput vode koja prodire u sitni pijesak. Stoga odgajatelj nikada ne treba da se zadovolji korištenjem samo jedne skupine činilaca, jer, na primjer, u formiranju snage i otpornosti mišića pored fizioloških i hemijskih činilaca, djeluju i moralni. Psihološko napredovanje je nemoguće bez pomoći svih za napredak potrebnih činilaca. Važno je da se ovi činioci u odgoju djeteta redovno, svakodnevno, od malena imaju u vidu, te da se praktično već sutradan po rođenju djeteta počnu uzimati u obzir. Zbog ovog majka mora biti čak više i od učitelja upoznata sa mehanizmima odgoja djeteta i načinima njihovog korištenja. Beba vrlo jednostavno shvata da neke stvari nisu drage njenom ocu i majci, i na nju utiče kritika ili pohvala onoga koga voli.[1]

Časni Poslanik islama, pored onoga što je o odgoju djece i oživljavanju njihove ličnosti preporučio svojim sljedbenicima, sve te preporuke i potrebne smjernice do detalja je primijenio na svojoj djeci te je od njih načinio karakterne i dostojne osobe. Naš Vjerovjesnik je, od dana rođenja, vremena dojenja do godina zrelosti neprestano pazio svoju djecu i stalno ih je, korak po korak, vodio na putu psihičkog odgoja i ljudskih vrlina i u svako doba im je, shodno stepenu njihova duhovnog savršenstva, ukazivao poštovanje i pažnju. Važnije od toga je to da on nije samo obraćao pažnju na metod i valjanost odgajanja svoje djece već je iskazivao posebnu pažnju prema odgajanju djece drugih ljudi oko sebe. Prema tome, ovaj prvak islama bio je muslimanskoj djeci, kako veliki učitelj i odgajatelj, tako i milostivi otac, i nastojao je koliko god je mogao da im ojača psihu i karakter.

Poslanikov metod u odgoju djece

Ummu-l-Fadl, žena Abbasa ibn Abdul-Mutaliba, bila je dojilja hazreti Husejna, Poslanikovog unuka. Ona kazuje: “Jednoga dana Poslanik je od mene uzeo Husejna, koji je tada još bio dojenče, i prislonio ga sebi na prsa. Dijete se tom prilikom pomokrilo na Poslanikovu odjeću. Ja sam oštro povukla dijete iz Poslanikovog naručja prema sebi, da je ono zaplakalo. Poslanik mi tada reče: ‘O Ummu-l-Fadl, polahko, moju odjeću čisti voda, ali šta može ukloniti prašinu (stresa i uznemirenja) sa srca Husejnovog?’”[2]

Dojenče i pored svoje tjelesne i duševne nemoći razumije ljubav koja mu se poklanja. Ono također shvaća grubost i surovost. U ljubaznom postupku uživa, a u grubosti biva onespokojeno. Od oštrine i ljutnje odgajatelja na psihi djeteta nastaju ožiljci i bivaju razlog njegove iskompleksiranost i gubitka ličnosti. Uklanjanje ovoga mentalnog stanja je izuzetno teško. Zato je časni Poslanik, s.a.v.a., dadilji hazreti Husejna rekao: “Moju odjeću očistit će voda, ali šta može otkloniti prašinu poniženosti i osjećaja niže vrijednosti sa srca djeteta?“ Ova Poslanikova odgojna metoda odnosila se također i na dojenčad drugih ljudi i predstavljala je dužnost i obavezu svih roditelja.

Kada bi Poslaniku donijeli novorođenče – zbog učenja dove ili nadijevanja imena – on bi iz poštovanja prema bližnjima dijete uzimao u svoje naručje i držao bi ga u krilu. Dešavalo bi se da se dijete pomokri u Poslanikovom krilu. Osobe koje su bile prisutne pokušale bi oštro ukloniti dijete, da ne bi uprljalo Poslanika. Poslanik, s.a.v.a., bi im to zabranjivao i govorio da ne nastupaju žustro zbog mokrenja djeteta, već da dijete puste da se slobodno isprazni. Kada bi se ceremonija oko dove i davanja imena završila, članovi porodice bi sa punim zadovoljstvom preuzimali svoje dijete i na Poslaniku ne bi primjećivali nimalo neraspoloženosti ni nelagode. Kada bi oni otišli, Poslanik bi oprao svoju odjeću.[3]

Iz ovog hadisa možemo izvući tri vrlo važne stvari:

1)     Časni Poslanik je za izražavanje poštovanja prema muslimanima koristio sve načine i sredstva. Između ostalog, njihovu dojenčad je toplo i s ljubavlju uzimao u naručje i govorio im nježne riječi. Jedan od ciljeva takvog Poslanikovog postupka koji se navodi u hadisu jeste iskazivanje poštovanja prema roditeljima djeteta.

2)     Beba na osnovu prirodne potrebe mokri, i pri tome nije upoznata sa poželjnim ili nepoželjnim društvenim običajima.

Časni Poslanik, s.a.v.a., je kazao:

„Ne nastupajte žustro prema mokrenju djeteta, već pustite da se dijete slobodno pomokri.“ Osim toga, nesumnjivo je da je žustra i oštra reakcija i prisiljavanje djeteta da prekine sa mokrenjem, suprotna očuvanju zdravlja i higijene djeteta.

3)     Oštri roditeljski postupci uzrokuju ponižavanje djeteta, štete njegovoj psihi i muče je. Psihološki lomovi djeteta nose negativne posljedice u životu koji slijedi. Oni koji su voljni da započnu s lijepim odgojem svoga djeteta, ne treba da dozvole da se na njegovom unutarnjem biću nakuplja prašina ružnih otisaka i psihičkih oštećenja.

Časni Poslanik je pozvao ljude na namaz i sa njim je bio i hazreti Hasan, sin hazreti Fatime. Posadio ga je pored sebe i zanijetio namaz u džematu. Jednu od sedždi je dosta oduljio. Prenosilac hadisa veli: „Ja sam podigao glavu i ugledao malog Hasana kako je ustao sa svog mjesta i sjedi na Poslanikovim ramenima.“ Kada se namaz završio vjernici rekoše: „O Božiji Poslaniče, šta bi pa si toliko oduljio, ovakvu sedždu kod tebe još nismo vidjeli, da ti nije stigla Objava?” On kaza: „Ne, nije Objava. Dok sam bio na sedždi moje dijete Hasan mi se popelo na ramena, pa nisam htio žuriti i dijete spustati na zemlju. Sačekao sam toliko da dijete samo siđe.”

Ovo je jasan primjer koliko je Poslanik imao poštovanja prema svom maloljetnom unuku pred svim ljudima. Otezanjem sedžde iskazao je najveće poštovanje svom unuku, a svima je stavio do znanja kako se odgaja dječija ličnost i kako se postiže njegova samostalnost.

No, Poslanik je na isti način izražavao poštovanje i prema djeci ostalih ljudi. Kako je u praksi pazio na duh svojih potomaka, jednako je pazio i na duh i osjećanja djece ostalih ljudi.

Imam Sadik, mir neka je na njega, prenosi da je Poslanik predvodio podne-namaz u džematu i onda je dva zadnja rekata otklanjao vrlo brzo, izostavljajući mustehabe. Nakon namaza džematlije upitaše: „O Božiji Poslaniče, je li se u toku namaza nešto dogodilo?“ A Poslanik upita: „A jeste li to vi nešto primijetili?” Odgovoriše: „Pa dva posljednja rekata si klanjao brzo?” „A zar niste čuli plač i zapomaganje djeteta?” – upita on.[4]

Dakle, Božiji Poslanik jednom zbog svog unuka oduljuje sedždu, a drugi put, zbog djeteta drugog čovjeka, ubrzava namaz i u oba slučaja iskazuje poštovanje djetetu i praktično pokazuje lekciju odgoja djetetove ličnosti.

Poslanik, s.a.v.a., je sjedio kad su mu došli Hasan i Husejn, mir neka je na njima. Iz poštovanja prema njima ustade da ih dočeka. Djeca su slabo hodala i prođe vremena, a oni ne priđoše. Poslanik hitro stade pred njih, uze ih u naručje i stavi na svoja ramena. Potom im je, vraćajući se, govorio: „Draga djeco, kako vam je samo dobra jahalica, ali i kako ste vas dvojica dobri jahači.”[5]

U ovom slučaju je časni Poslanik u nekoliko oblika svojim unucima iskazao poštovanje. Ustajanjem pred njima, isčekivanjem, prihvatanjem i stavljanjem na svoja ramena, ukazao im je praktično poštovanje, a sa završnom izjavom “dobri jahači” iskazao im je poštovanje i riječima. Zanimljivo je da je ovo poštovanje Poslanik, s.a.v.a., obično iskazivao pred drugim ljudima, tako da je polučivao dva učinka:

a)     Prvo, korijen dječije ličnosti intenzivnije jača kada se to pokazuje pred svijetom;

b)     Drugo, ovim putem je ljudima davao lekciju iz odgoja djeteta, a zahvaljujući ovoj javnoj Poslanikovoj praksi ni druga djeca nisu bila lišena njegove očinske pažnje i poštovanja.

Poslanikovo poštivanje djeteta

Kada bi se Poslanik vraćao s putovanja, pa kada bi naišao na djecu, zaustavio bi se, a potom naredio da mu ashabi dodaju djecu. Onda bi on neku djecu uzimao u naručje, a neku bi stavljao na svoja leđa i ramena i govorio je i svojim prijateljima da djecu uzmu u naručje i stave ih na ramena. Djeca bi se zbog ovog čina osjećala neobično sretnom i klicala bi od sreće i zadovoljstva. Ova lijepa sjećanja nikada nisu zaboravljala. Poslije bi se nakon dugo godina sastajali i budili uspomene na ove divne trenutke.[6]

Nježnost i ljubaznost prema djeci bila je jedna od pohvalnih navika i lijepih osobina Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Božiji Poslanik je svojom prijaznošću, samilošću i poštovanjem prema djeci, pored praktične poduke o odgoju djece, ostvarivao dva značajna rezultata:

a)      Uspijevao je djecu oblikovati u snažne i samostalne ljude, a za prvog čovjeka jedne slobodne i na zakonu uspostavljene zemlje najbolje bogatstvo je slobodan i karakteran narod.

b)      Moralno dobročinstvo i Poslanikova osjećajnost razlog su velike ljubavi koju su djeca gajila prema njemu. Milost Poslanikova je usađivana u srca djece i ona su od početka zavoljela svog velikog vođu.

Imam Sadik, mir neka je na njega, je rekao: „Ljudska priroda je tako ustrojena da čovjek voli onoga ko mu čini dobro, a neprijateljem smatra onoga ko mu čini loše. A koje je dobro ljudima vrjednije od njihovog poštivanja? I koje je zlo gore od vrijeđanja i ponižavanja njihove ličnosti?“[7]

On je također kazao: „Srca ljudska su prirodno okrenuta ljubavi prema onome ko prema njima postupa dobro i mržnji prema prema onome ko prema njima postupa loše.“[8]

Poštivanje ljudi najbolje je sredstvo zadovoljavanja njihovog osjećaja ljubavi prema sebi. Djeca, mladi, žene i muškarci – svi uživaju u izražavanju poštovanja prema njima i gaje simpatije prema onima koji ih poštuju. Vladari, izražavajući svoje poštovanje prema narodu mogu izazvati uzvratnu poslušnost naroda prema njihovim zapovijedima. Isto tako, ukoliko dijete osjeća poštovanje u porodičnom okruženju, ono će manje biti sklono neposlušnosti. Ukratko, iskazivanje poštivanja ljudima jedan je od najznačajnijih činilaca koji osiguravaju poslušnost i ljubav, a vrijeđanje ličnosti ljudi jedan je od najjačih faktora izazivanja neprijateljstva i neposlušnosti.

Imam Rida, mir neka je na njega, je kazao: „Potrebno je da imaš najljepši odnos i uvažavanje, kako prema djeci tako i prema odraslim.“[9]

Imam Ali, mir neka je na njega, je kazao: „Uljudno i učtivo razgovarajte sa svojim sagovornikom kako bi on vama odgovorio s poštovanjem.“[10]

U današnjem svijetu postoji samo jedno sredstvo kojim se neko može potaknuti na činjenje određenog djela. Jeste li ikad o tom sredstvu razmišljali? To jedino sredstvo jeste stvaranje volje u čovjeku za činjenje tog djela.

Sigurno, vi možete na putu, usmjeriti oružje u prolaznika i uzviknuti: “Daj svoj sat!” Radnika s prijetnjom otkaza možete prisiliti na rad. Ali, sve će to uspijevati samo dok im ne okrenete leđa. Možete s šibom svoje dijete natjerati na pokornost, ali će ove ružne metode imati svoje neželjene i opasne posljedice. Prema dubokom mišljenju filozofa Džona Dejvija, najvažniji motiv čovjekovog bića jeste želja da bude važan. Dobro ovo upamtite: želja da se bude važan! U ovom izrazu krije se cijeli jedan svijet značenja.

 

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, nasljeđe i odgoj, svezak 2., Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 67-72.