Autor: dr. Jasmina Bajrović, Sarajevo – radiologist
UVODNA RAZMATRANJA
Dojke su najplemenitiji izdanci kože koji uobličavaju ljepotu ženskog tijela i daju mu punu vrijednost žene i majke.
Ovaj bogati dar prirode je uvijek budio pažnju i zaokupljao interesovanje mnogih profesija. I dok su se umjetnici nadmetali u svom divljenju ovom daru, riječima, slikom ili skulpturom, ljekarima je pripala uloga dijagnostičara i terapeuta brojnih patoloških promjena koje su našle svoje mjesto u njima.
Radiolozima je povjeren veoma odgovoran zadatak da svim raspoloživim metodama vizuelizacije otkriju patološki sadržaj u dojkama, kako bi ljekarima drugih disciplina dali što više informacija za dodatni dijagnostički i terapijski postupak.
Počev od puberteta pa tokom adolescencije, zatim doba zrelosti, graviditeta, laktacije, u postmenopauzi i senijumu, dojke mogu da budu stjecište brojnih bolesti i bolesnih stanja, jer su izložene uticaju egzogenih i endogenih noksi.
Od svih patoloških promjena najučestalije su: fibrocistična bolest, benigni i maligni tumori, upalni procesi i traumatska oštećenja. Većina ovih stanja, osim upala i traume pripada endokrino uslovljenim bolestima, tačnije hiperestrogenizmu. Dojke su endokrino zavisni organi posjeduju hormonske receptore i funkcionišu po zakonomjernostima neuroendokrine regulacije.
Kao i u ostalim patološkim stanjima drugih organa i sistema, tako i u oboljenjima dojke pravovremena dijagnostika je ključ uspjeha u liječenju većine bolesti, od kojih one maligne prirode i danas odnose mnoge žene u najproduktivnijem životnom dobu.
Dojku oblikuje žlijezdano tkivo mliječne žlijezde (glandula mammaria) uloženo u vezivnu stromu i obloženo masnim tkivom. Mliječnu žlijezdu čini 10 do 20 alveotubuloznih žlijezda (lobi glandulae mammariae), od kojih svaka ima izvodni kanal (ductus lactiferus) koji se svaki posebno otvara na bradavici dojke i režnjevi se dijele na režnjiće (lobuli glandulae mammariae), odijeljene vezivnim pregradama.
Režnjevi i njihovi izvodni kanali poredani su zrakasto oko bradavice. Izvodni kanal se proširuje prije ulaska u bradavicu u 5 do 9 milimetara široki sinus (sinus lactiferus), nakon čega se opet sužava prije otvaranja na bradavici.
NETUMORSKE BOLESTI DOJKE:
- Poremećaji razvoja
- Poremećaji funkcije
- Regresivne promjene
- Upalne promjene
- Benigne, dobroćudne bolesti dojke: Najčešća i najvažnija je fibrocistična bolest dojke. To je najčešća bolest dojke uopšte i najčešći povod javljanju lijekaru radi pregleda dojke, a navodi se i kao predisponirajući uzročnik karcinoma dojke. Radi se o bujanju vezivnog tkiva (fibroza) ili stanica mliječne žlijezde (epitelijalna hiperplazija) ili o stvaranju cističnih formacija ili o kombinacijama navedenih pojava. Riječ je o promjenama uzrokovanim hormonalnim utjecajima (estrogen, progesteron, prolaktin).
TUMORSKE BOLESTI DOJKE
Dobroćudni tumori. Najčešći je fibroadenom (češći je u mlađih žena) i papilom (resičasto bujanje u mliječnom vodu koje često uzrokuje krvarenje, pa je čak 50% svih krvavih iscjedaka iz bradavice uzrokovano tom promjenom). Ostali su prilično rijetki. To su: lipom, fibrom, hemangiom, neurinom, hondrom. Ciste također pripadaju ovoj skupini. Poseban oblik rijetkog tumora dojke su filodni tumori (sastoje se od cističnih formacija kojima listasto bujaju izdanci stanica).
- Zloćudni tumori (karcinomi,sarkomi i limfomi dojke).
- Epidemiologija karcinoma dojke
Jedan od deset svih novootkrivenih karcinoma u svijetu svake godine je karcinom ženske dojke, i to je najčešći karcinom u žena, kako u razvijenim tako i u zemljama u razvoju.
Ukupan broj novih karcinoma raste u zadnjoj dekadi preko 2% godišnje.Karcinom dojke je glavni uzrok smrti od karcinoma medju ženama globalno. Taj broj za 2002. je 411.000 umrlih žena, a to je 14% od sveukupne smrtnosti od karcinoma u žena.
Najniže stope prisutne su u Aziji i Africi; najvišu incidencu imaju Sjeverna Amerika i Zapadna Evropa, a srednje visoku Južna Evropa i Latinska Amerika. U periodu od 1993.-1997. najveća stopa incidence je bila među bijelim ženama USA i centralnom dijelu Kanade (100 na 100.000), srednja u Kanadi, u Zapadnoj i nekim zemljama Centralne Evrope, u Izraelu i Argentini (50 – 100 na 100.000) i najniža stopa u Aziji i Africi (7 – 30 na 100.000).
Etiologija karcinoma dojke
Etiološki faktori odgovorni za nastanak karcinoma dojke do danas nisu potpuno poznati, no epidemiološka evidencija značajno ukazuje na tri moguće skupine genetičkih, endokrinih i vanjskih uzročnika.
Genetičke promjene inkrimirane za genezu raka dojke su:
- aktivacija protoonkogena (HER-2/neu)
- inaktivacija (gubitak ili mutacija) tumor supresor gena
- inaktivacija gena odgovornih za popravak oštećene DNK
- važna je porodična anamneza karcinoma dojke prvog naraštaja ženskih srodnika (majke, kćeri i sestre).
Endokrini faktori (endogeni hiperestrogenizam, egzogeni unos sa hormonskom nadomjesnom terapijom i uzimanje oralnih kontraceptiva.
Dugo trajanje generativnog razdoblja, neplodnost, kasna dob pri radjanju prvog djeteta i gojaznost.
Vanjski uzročnici: virusne infekcije, konzumiranje alkohola, izloženost jonizirajućem zračenju, pušenje, dugotrajno bojenje kose i stres.
|
WHO* klasifikacija karcinoma dojke |
|
A. Neinvazivni
|
|
B. Invazivni
|