O razumijevanju Kur'ana i njegovom racionalnom tumačenju bez oslanjanja na predaje

Autor: Ebu Hamid el-Gazali

---

Možda ćeš reći: „Ranije si istakao kao značajno razumijevanje kur'anskih tajni i značenja koja se razotkrivaju onima koji posjeduju čista srca, pa kako to može biti pohvalno kada je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: Ko po svom mišljenju tumači Kur'an, neka sebi pripremi mjesto u Džehennemu![1]“

Zbog ovoga su učenjaci koji tumače Kur'an na osnovu njegovog vanjskog značenja osuđivali pripadnike tesavvufa, posebno one nedorasle koji se izdaju za sufije, zbog njihovog tumačenja kur'anskih riječi drugačije od onoga kako je preneseno od Ibn Abbasa i drugih mufessira, te su smatrali da je to vid nevjerstva. Ako je ispravno to što su mufessiri rekli, u čemu je onda smisao razumijevanja Kur'ana, osim u pamćenju njegova tumačenja. A ako to nije ispravno, koji je onda smisao Poslanikovih, s.a.v.s., riječi: „Ko po svom mišljenju tumači Kur'an neka sebi pripremi mjesto u Džehennemu?“

Znaj da onaj koji smatra da nema drugih značenja Kur'ana mimo onih koje nudi vanjsko tumačenje – on govori samo o svojoj granici i u pravu je kada govori o sebi, ali nije u pravu kada donosi sud da se svi ljudi vrate na njegov stepen koji je njegova granica i stajalište. Predaje od Poslanika, a.s., i prvih generacija ukazuje da se brojna značenja Kur'ana nude onima koji ih mogu razumjeti.[2]

Alija, r.a., kaže: „…osim što Allah daje čovjeku mogućnost razumijevanja Kur'ana.“ Ako nema ništa drugo osim tog tumačenja Kur'ana koje se prenosi s generacije na generaciju, u čemu se sastoji onda razumijevanje. Božiji Poslanik, s.a.v.s., veli: „Kur'an ima vanjštinu i nutrinu, normu i intenciju.“[3]

 

Ovo se također prenosi i od Ibn Mesuda, kao njegova izjava, a on je jedan od najistaknutijih mufessira. Kakvo je značenje vanjštine, nutrine, norme i intencije? Alija, r.a., kaže: „Kada bih htio, natovario bih 70 deva komentarom sure El-Fatiha.“ Šta bi to značilo kada je tumačenja njenog vanjskog značenja krajnje šturo? Ebu ed-Derda, r.a., kaže: „Čovjek nije dostigao potpuno razumijevanje dok ne uoči u Kur'anu različite aspekte.“ Neko je od učenih rekao: „Svaki se ajet može razumijevati na 60.000 načina, a preostala razumijevanja (koja su nedokučiva čovjeku) daleko su brojnija.“ Drugi kažu: „Kur'an obuhvata 77.200 saznanja, jer je svaka riječ novo saznanje.“ Onda se to uvećava četverostruko, jer svaka riječ ima svoje vanjsko i unutarnje značenje, normu i intenciju. Poslanikovo, s.a.v.s., ponavljanje riječi Bismillahir-Rahmanir-Rahim dvadeset puta[4] bilo je samo zbog promišljanja njenih unutarnjih značenja, u protivnom, njeno tumačenje i objašnjenje je jasno i takvo što ne zahtijeva ponavljanje. Ibn Mesud, r.a., kaže: „Ko želi znanje prvih i potonjih generacija neka promišlja Kur'an.“ Takvo što se ne postiže samim vanjskim tumačenjem.

Riječju kazano, sve su znanosti u okviru Allahovih, dž.š., djela i Njegovih osobina. U Kur'anu se nalazi objašnjenje Njegova bića, djela i osobina. Ove su znanosti beskonačne, a u Kur'anu je išaret koji upućuje na njihove osnove. Stadiji udubljivanja u njihove detalje zavise od sposobnosti razumijevanja Kur'ana. Samo vanjsko tumačenje ne ukazuje na to. Štaviše, sve ono što je problematično posmatračima i o čemu se u teorijama i razmišljanjima ljudi razilaze, o tome se u Kur'anu mogu naći naznake i indikacije koje mogu spoznati jedino oni koji razumiju Kur'an. Kako to može ispuniti samo tumačenje i objašnjenje njegova vanjskog značenja?!

Zbog toga je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Učite Kur'an i istražujte njegove divote.“[5]

Drugom prilikom je, u predaji koju prenosi Alija, r.a., također rekao:

„Tako mi Onoga koji me je s istinom kao vjerovjesnika poslao moji sljedbenici će se razdvojiti oko temelja njihove vjere i zajednice na sedamdeset i dvije sljedbe. Sve će biti u zabludi i druge će u zabludu odvoditi pozivajući ka Džehennemu. Kada se to desi, držite se knjige Allaha, dž.š., jer su u njoj vijesti o onome što će se desiti poslije vas i presuda za ono što se dešava među vama. Ko joj se od silnika suprotstavlja, Allah, dž.š., će ga smožditi. Ko traži znanje u nečemu drugom, Allah, dž.š., ostavit će ga u zabludi. Ona je čvrsto Allahovo uže, jasno Njegovo svjetlo i korisni lijek. Zaštita onome ko je se prihvati, a spas onome koji je slijedi. Nije iskrivljena pa da se ispravlja, niti je odstupila pa da se korigira. Njene divote ne prestaju niti ju troši često ponavljanje.“[6]

U predaji Huzejfe navodi se da je on, kada ga je Božiji Poslanik, s.a.v.s., obavijestio o razilaženju i cijepanju sljedbenika nakon njega, upitao: „Božiji Poslaniče, šta mi naređuješ ako to zateknem?“ Reče: „Izučavaj Knjigu Allaha, dž.š., i radi po onome što je u njoj, to je izlaz iz takvog stanja.“ „Pitanje sam mu ponavljao tri puta, a i on je meno tri puta rekao: ‘Izučavaj Knjigu Allaha, dž.š., i radi po onome što je u njoj, jer je u tome spas.'“[7]

Alija, r.a., kaže: „Ko razumije Kur'an time može dati objašnjenje o cjelini znanja“, aludirajući time da Kur'an ukazuje na osnove svih znanosti. Ibn Abbas, r.a., o riječima Allaha, dž.š.: …a onaj kome je znanje darovano – darovan je blagom neizmjernim…[8], rekao je da se to odnosi na razumijevanje Kur'ana.

Allah, dž.š., kaže: I učinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali.[9]

Ono što je obojici dao Allah, dž.š., imenovao je znanjem i mudrošću, a posebno je izdvojio ono do čega je Sulejman došao svojom pronicljivošću pojmom razumijevanja (fehm) i dao mu je prednost nad mudrošću i znanjem. Sve ovo ukazuje da je u razumijevanju kur'anskih značenja veliki prostor i neograničena širina, a da predaje o vanjskom tumačenju Kur'ana nisu krajnja spoznaja njega.

Poslanikove, s.a.v.s., riječi „Ko po svom mišljenju tumači Kur'an…[10], i njegova zabrana toga te riječi Ebu Bekra, r.a.: „Koja će me zemlja nositi i koje nebo natkriliti ako tumačim Kur'an po svome mišljenju?“, i drugo što se navodi u predajama od Poslanika, s.a.v.s., i časnih prethodnika, tj. da je zabranjeno racionalno tumačiti Kur'an, moguće je shvatiti jedino na način da se pod tim misli na ograničavanje na predaje i ono što je čuveno i izbjegavanje dedukcije i samostalnog razumijevanja, ili se pak želi nešto sasvim drugo. Apsolutno je neispravno da se pod tim misli da niko ne može govoriti o Kur'anu izuzev na osnovu onoga što je čuo, i to iz više razloga:

a) Uvjetuje se da je to čuveno od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i da je s nizom prenosilaca koji seže do njega. To se pak može primijeniti samo na jedan dio Kur'ana. Prema ovome se ono što izriču Ibn Abbas i Ibn Mesud, kao osobna mišljenja, ne bi trebalo prihvatiti i moglo bi se reći da je to tumačenje Kur'ana po svom mišljenju, jer ga nisu čuli od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kao što je slučaj i s ostalim ashabima.

b) Ashabi i mufesiri razišli su se u tumačenju pojedinih ajeta pa kažu da o tome postoje različita mišljenja koja međusobno nije moguće uskladiti. Nemoguće je da su se sva ona čula od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., a da se samo jedno čulo, odbacila bi se ostala, na osnovu čega postaje jasno da je svaki mufessir govorio o značenju na osnovu onoga što mu se otkrilo nakon razumijevanja ajeta. Tako je o harfovima kojima počinju sure izrečeno sedam različitih mišljenja koja nije moguće uskladiti, tako jedni kažu da su „Elif Lam Ra“ slova od imena Er-Rahman (Svemilostivi). Drugi kažu da Elif ukazuje na Allaha, Lam na Latifa (Dobrostivog), a Ra na Rahima (Milostivog), a iskazana su i druga mišljenja. Sve ih uskladiti je nemoguće, pa zar je moguće da su se sa čula od Božijeg Poslanika, s.a.v.s.?!

c) Božiji Poslanik, s.a.v.s., činio je dovu Ibn Abbasu, r.a., riječima: „Bože moj, učini da razumije vjeru i poduči ga tumačenju Kur'ana.“[11]

Ako je tumačenje Kur'ana preuzeto slušanjem, kao Objava, i na sličan način sačuvano, koji je smisao da se on posebno ističe?!

d) Allah, dž.š., kaže: … saznali bi od  njih ono što žele saznati (jesten-bitunehu)…[12]

Time je potvrdio mogućnost da učenjaci izvode saznanja iz teksta (istinbat), a poznato je da izvođenje saznanja iz teksta slijedi poslije slušanja. Sve one predaje o razumijevanju Kur'ana koje smo naveli proturječe ovoj fikciji i obesnažuju uvjetovanje da se kod tumačenja Kur'ana koristi isključivo ono što je slušano. Dopušteno je svakome da shodno svojoj mogućnosti razumijevanja i granici svoga uma izvodi znanja iz Kur'ana. Kada je u pitanju zabrana, ona se odnosi na sljedeća dva slučaja:

1. Da o nečemu ima svoje osobno mišljenje i da tome svojom prirodom i porivima teži, pa tumači Kur'an shodno svome mišljenju i prohtjevima da bi dokazao ispravnost svoga cilja. A da nema tog mišljenja i poriva, ne bi mu se ukazalo to značenje kur'anskog teksta. Ovo ponekad može biti svjesno, kao onaj koji dokazuje nekim kur'anskim ajetima ispravnost svoje novotarije, iako je svjestan da se ajet ne odnosi na to, nego ga koristi protiv svoga oponenta. Nekada može biti nesvjesno. Kada ajet podnosi više značenja, pa njegovo razumijevanje naginje ka načinu koji je u skladu s njegovim ciljem, i toj strani daje prednost svojim osobnim mišljenjem i porivima, tada će biti da je to protumačio svojim osobnim mišljenjem, tj. njegovo mišljenje ga je navelo na takvo tumačenje, a da nije imao formirano mišljenje, ne bi prevagnulo takvo tumačenje. Ponekad mu cilj može biti čak i ispravan, pa mu traži dokaz iz Kur'ana i dokazuje ga onim za što zna da se ne odnosi na to, kao onaj koji poziva traženju oprosta od Allaha, dž.š., u zoru (eshar), pa to argumentira riječima Poslanika, s.a.v.s.; „Sehurite (tesahharu), jer je u sehuru bereket“[13], tvrdeći da se pod tim misli na jutarnje činjenje zikra, iako zna da se to odnosi na jelo, ili kao onaj koji poziva u borbu protiv okrutnog srca pa navede Allahove, dž.š., riječi: Idi faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio![14]I pokazuje na svoje srce aludirajući da se pod pojmom faraon misli na srce. Ovu vrstu kur'anskih pojašnjenja znaju upotrijebiti neki vaizi s ispravnim namjerama, uljepšavajući govor i podstičući slušatelja, a to je ipak zabranjeno. Ponekad je koriste batinije s lošim namjerama da bi obmanuli ljude i da bi ih dozvali svome neispravnom pravcu, pa Kur'an, shodno svom mišljenju i pravcu, svode na pitanja za koja zasigurno znaju da se na  njih ne odnosi.

Ovo su neki od slučajeva kada je zabranjeno tumačiti po osobnom mišljenju. Pod mišljenjem misli se destruktivnu misao koja je u skladu s porivima, a ne na valjan misaoni napor (idžtihad). Izraz mišljenje (re'j) obuhvata i ispravno mišljenje i destruktivno, dok se ponekad ono što je sukladno porivima isključivo imenuje pojmom re'j.

2. Da nastoji tumačiti Kur'an na osnovu vanjskog značenja arapskih riječi bez uvida u predaje koje govore o nepoznatim i višeznačnim riječima u Kur'anu, o terminima koji su zamijenjeni drugima, o sužavanju teksta i ispuštanju određenih riječi, prešućivanju riječi koje se podrazumijevaju i inverziji u rečenici. Ko nije temeljito savladao vanjsko tumačenje Kur'ana, a upušta se u izvođenje znanja na osnovu razumijevanja arapskog jezika počinit će brojne greške i ulazi u skupinu onih koji tumače Kur'an po osobnom mišljenju. Predaje i čuvenja su neophodna, prije svega, u vanjskom tumačenju Kur'ana da bi se onaj koji tumači Kur'an sačuvao pogreški, nakon čega mu se širi polje razumijevanja i izvođenja znanja.

Nepoznati pojmovi koji se ne mogu razumjeti, osim nakon što su se čuli, brojni su. Mi ćemo ukazati na neke od njih da bi skrenuli pažnju i na ostale, a zna se da nikako nije dopušteno zanemariti memoriranje vanjskog tumačenja. Ne može se težiti stizanju do nutrine prije nego što se temeljito savlada vanjština. Ko tvrdi da je razumio tajne Kur'ana, a nije temeljito savladao vanjsko tumačenje, isti je kao onaj koji tvrdi da je došao do pročelja u kući, a nije prešao ni prag, ili tvrdi da je razumio namjere Turaka iz njihova govora, a uopće ne razumije turski jezik. Doista je vanjsko tumačenje Kur'ana isto što i učenje jezika koje je neophodno da bi se moglo razumijevati. Brojni su slučajevi gdje su neophodne predaje. Između ostalih to su:

– koncizno kazivanje ispuštanjem riječi i prešućivanjem onih koje se podrazumijevaju, kao što su riječi Allaha, dž.š.: Semudu smo kao vidljivo čudo kamilu dali, ali oni u nju nisu povjerovali…[15], koje znače: vidljiv znak pa su sebi nasilje učinili time što su je ubili. Onaj koji gleda vanjsko značenje arapskih riječi mogao bi pomisliti da se misli da je deva bila obdarena vidom i nije bila slijepa, i ne bi znao zašto su nasilje učinili sebi ili drugima.

Srca njihova su, zbog nevjerovanja njihova, još bila nadojena teletom…[16], tj. ljubavlju prema teletu. Riječ ljubav (hubb) je ispuštena.

I tada bismo ti doista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti…[17], tj. dvostruku kaznu živih i dvostruku kaznu mrtvih, pa je ispuštena riječ kazna (azab), a riječi el-ahja (živi) i el-mevta (mrtvi) zamijenjene su spominjanjem riječi el-hajat (život) i el-memat (smrt), a sve je to dopušteno u rječitom govoru.

Pitaj grad u kojem smo boravili i karavan s kojim smo došli…[18], tj. ljude koji su putovali karavanom. Riječ ehl (ljudi, stanovnici) ispuštena je u oba slučaja i prešućena.

A težak će biti nebesima i Zemlji…[19], tj. tajnovit će biti stanovnicima i nebesa i Zemlje, a kada je nešto tajnovito, onda je teško, pa su izrazi zamijenjeni, te je i prijedlog fi (u) došao umjesto ala (na), a riječ ehl (stanovnici) prešućena je i izostvljena.

I umjesto da budete zahvalni što vam je hrana darovana…, tj. na opskrbi – vi u njega ne vjerujete?[20]

Podaj nam ono što si nam obećao po poslanicima Svojim…[21], tj. putem jezika Svojih poslanika, pa je ispuštena riječ elsine (jezici).

Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr…[22], misli se na Kur'an, a ranije nije spomenut.

I ono se izgubi iz vida…[23], misli se na sunce, a ranije nije spomenuto.

A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: „Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili“…[24], tj. govore: „Mi im se klanjamo…“

Pa šta je tim ljudima?! – oni kao da ne razumiju ono što im se govori! Sreća koja ti se dogodi od Allaha je, a nesreću koja te zadesi sam si zaslužio.[25] Ovo znači da oni ne razumiju riječi, pa kažu: „Sreća koja ti se dogodi od Allaha je… jer ako se to nije željelo reći, onda bi bilo kontradiktorno riječima: Reci: „Sve je od Allaha!“[26]

Iz gore navedenog razumije se stav kaderija.

– kod riječi čija je forma izmijenjena, kao što je u riječima Allaha, dž.š.: … i Sinajske gore…[27], gdje je forma riječi Sinaj izmijenjena.

Nek je u miru Iljas![28] Po nekima Idris, jer u verziji Ibn Mesuda stoji: Neka je umiru Idris.

– kod ponavljanja koja očito prekidaju kontinuitet govora, kao što su riječi Allah, dž.š.:

A oni koji se pored Allah božanstvima klanjaju povode se samo za pretpostavkama.[29]

A glavešine naroda njegova, one koje su se oholile, upitaše potlačene, one među njima koji su vjerovali.[30]

Oni koji su se oholili upitaše one koji su vjerovali među onima koji su bili potlačeni.

– kod inverzije riječi u ajetima, gdje se skoro uvijek griješi, kao što su riječi Allaha, dž.š.:

I da nije ranije izrečene riječi Gospodara tvoga, kazna bi već bila neminovna.[31] Tj. da nije riječi i roka utvrđenog, kazna bi bila neminovna. Da to nije tako konstrukcija edželun musema (rok utvrđeni) bila bi u akauzativu, kao i lizamen (neminovan).

Pitaju te kao da ti o njemu nešto znaš…[32], tj. pitaju te o njemu, kao da ti o njemu nešto znaš.

Njih počasti i oprost i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju. Tako je bilo i onda kada te je Gospodar tvoj s pravom iz doma tvoga izveo…[33] Ovaj govor nije cjelovit nego se nadovezuje na ranije Allahove, dž.š., riječi:

Reci: „Plijen pripada Allahu i Poslaniku…“[34]

… kako te je Gospodar tvoj s porvom iz doma tvoga izveo…

Tj. pa ti pripada dio plijena jer si bio zadovoljan što izlaziš u borbu, a njima je bilo mrsko, pa je između ovih ajeta umetnuta naredba o bogobojaznosti i ostalo.

Iste su vrste i Allahove, dž.š., riječi: … dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali, ali nisu riječi Ibrahimove ocu svome…[35]

– kod višeznačnih slova ili riječi u ajetima, kao što je slučaj s riječima: šej’ (stvar, predmet, posao), karin (vršnjak, premac, saveznik), ummet (sljedbenici, narod, uzoran čovjek), ruh (duh, dah, Džibril) i sl.

Allah, dž.š., upotrebljaajući riječ šej’ kaže:

Allah navodi kao primjer roba u tuđem vlasništvu koji ništa nema…[36], a time misli na nafaku kojom je opskrbljen.

Allah vam navodi kao primjer dvojicu ljudi od kojih je jedan gluhonijem, koji ništa nema…[37], odnosno koji ne može naređivati pravičnost i ispravnost.

Ako ćeš me već pratiti, onda me ni o čemu ne pitaj…[38], a pod tim se misli na osobine Allahova gospodstva. To su znanosti o kojima nije dopušteno zapitkivati dok sam arif ne započne govor o njima u pogodnom trenutku.

Zar su oni bez ičega stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?![39] Tj., bez Stvoritelja. Može se pomisliti na osnovu ovoga da ajet ukazuje da nešto može nastati samo od ništa.

Riječ karin navedena je Allahovim, dž.š., riječima:

A drug će njegov reći: „Ovaj pored mene, spreman je. Baci u Džehennem svakog nezahvalnika, inadžiju…[40], ovdje se  misli na meleka koji je zadužen za čovjeka.

A drug njegov će reći: „Gospodaru naš, ja ga nisam silom zaveo, sam je u velikoj zabludi bio.“[41] Ovdje se misli na šejtana.

Riječ ummet navodi se na osam načina:

–        ummet kao grupa, kao što su Allahove, dž.š., riječi: … zateče oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku.[42]

–        ummet kao sljedbenici vjerovjesnika, kao kada govoriš o ummetu Muhammeda, a.s.

–        ummet kao osoba koja je punina dobra i koja se slijedi, kao što su Allahove, dž.š., riječi: Ibrahim je bio primjer čestitosti, pokoran Allahu.[43]

–        ummet je vjera, kao što su Allahove, dž.š., riječi: Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru.[44]

–        ummet je vremenski period, kao što su Allahove, dž.š., riječi: … do roka određenoga…[45], … poslije toliko vemena, sjeti se…[46]

–        ummet je stas, tako se kaže za nekog da je lijepog stasa (ummeta)

–        ummet znači i čovjeka koji sam ispovijeda jednu vjeru i niko mu se u tome nije pridružio. Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Zejd ibn Amr ibn Nufejl bit će sam proživljen kao ummet.“[47]

–        ummet znači i majku.

Riječ se ruh, također, u Kur'anu navodi u više značenja, ali ne želimo odužiti navodeći ih.

Dešava se višeznačnost i samih slova. Tako Allah, dž.š., kaže: … i dižu tada prašinu, pa u njoj u gomilu upadaju…[48]

Tako se prvo ha odnosi na kopita koja varnicama frcaju, tj. kopitama dižu prašinu, a drugo ha na napad koji se izvršava zorom, pa u njoj u gomilu upadaju, tj. idolopoklonici su se okupili i oni napadaju njihovu gomilu.

Pa njime (tj. oblakom) kišu spustimo i učinimo da uz njenu pomoć (tj. vode) rastu plodovi svakovrsni.[49]

Ovakvih primjera u Kur'anu toliko je da se ne mogu pobrojati.

– kod postupnog objašnjavanja, kao što je u riječima Allaha, dž.š.:

U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana…[50]

Ali se na osnovu ovoga ne vidi da li je to bilo danju ili noću, što je objašnjeno riječima:

Mi smo počeli da je u blagoslovljenoj noći objavljujemo.[51]

Ali nije rečeno u kojoj noći, pa je to postalo jasno riječima Uzvišenog:

Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr.[52]

Može se u prvi mah pomisliti da se radi o kontradikciji između ovih ajeta. U ovakvim i sličnim slučajevima neophodno je obratiti se na predaje i čuvenje, jer se u cijelom Kur'anu, od njegova početka do kraja, oni nalaze, budući je on objavljen na arapskom jeziku i tako sadrži razne karakteristike njihova govora: prešućivanje pretpostavljenog, ispuštanje riječi, zamjena riječi riječju i inverzija u rečenici, da bi ih (Arape) ostavio bez odgovora i pokazao im se nedostižnim. Svako onaj koji se zadovolji razumijevanjem samo vanjskog značenja arapskih riječi i nastoji tumačiti Kur'an, a nema uvida putem predaja i čuvenja u spomenute detalje, ulazi u okvir onih koji tumače Kur'an po svom osobnom mišljenju. Naprimjer, da iz riječi ummet razumije  njeno najfrekventnije značenje, pa mu narav i misao teži tome, te kada ga čuje na drugom mjestu, svojim mišljenjem teži kao onom najpoznatijem značenju koje je čuo, a izostavi istraživanje predaja o ostalim značenjima. Ovo bi moglo biti zabranjeno bez razumijevanja i tajnih značenja, kao što je već rečeno. Kada, pak, čuje primjere slične ovom, bit će upućen u vanjsko tumačenje, a to je objašnjenje pojmova. Međutim, to nije dovoljno za rzumijevanje suštine značenja, a razlika između suštinskih značenja i vanjskog tumačenja spoznaje se na primjeru gdje Allah, dž.š., kaže: I ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio.[53]

Njegovo je vanjsko značenje jasno, a suštinsko značenje jeste nejasno, jer je ovo i potvrda i negacija bacanja, a to su naizgled oprečnosti, sve dok se ne shvati da je on iz jednog ugla promatranja bacio, a iz drugog nije, a iz onog iz kojeg nije on bacio, bacio je Allah, dž.š.

Na isti način Allah, dž.š., kaže: Borite se protiv njih! Allah će ih rukama vašim kazniti.[54]Pa ako su oni ti koji se bore, kako može Allah, dž.š., biti Taj koji ih kažnjava?! A ako Allah, dž.š., kažnjava pokretanjem njihovih ruku, u čemu je onda smisao naređivanja njima da se bore? Suština ovoga izvodi se iz dubokog mora znanja otkrovenja čemu ne pomaže vanjsko tumačenje, a sastoji se u tome da se zna način vezivanja ljudskih djela sa stvaralačkom moći, te da razumije vid vezivanja ljudske s Allahovom, dž.š., moći, dok ne otkrije, nakon razjašnjenja mnogih nejasnih pitanja, istinitost Allahovih, dž.š., riječi: I ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio.

Možda i život kada bi potrošio u razotkrivanje tajni ovog značenja, onoga što mu prethodi i onoga što slijedi iza toga, potrošio bi život prije nego što bi ispunio sve ono što slijedi iz tih značenja. Istraživanje stvarnog značenja svake riječi iz Kur'ana potrebuje sličnoj proceduri. Onima koji su duboko zaronili u znanje razotkrivaju se njihove tajne shodno obimnosti njihova obrazovanja, čistoti srca i jačini podsticaja ka promišljanju i opredijeljenosti samo na traženje, a svako ima granicu u uspinjanju ka višim stepenima. Za potpunim razotkrivanjem tajni nema težnji, jer da su sva mora tinta, a stabla pisaljke, pa tajne Allahovih riječi su beskonačne, mora bi presahla prije nego što bi se iscrpile riječi Allaha, dž.š. Iz ove perspektive ljudi se razlikuju u razumijevanju, iako svi imaju mogućnost saznanja vanjskog tumačenja koje je nezaobilazno. Primjer za ovo jeste razumijevanje onih koji su zagospodarili svojim srcima Poslanikovih, s.a.v.s., riječi koje je izgovarao na sedždi:

„Utječem se Tvome zadovoljstvu od Tvoje srdžbe, utječem se Tvome praštanju od Tvoje kazne, utječem se Tebi od Tebe. Ne mogu ti izraziti pravu pohvalu, Ti si onakav kako si sam Sebe pohvalio!“[55]

Takav čovjek je razumio da mu je rečeno da učini sedždu i da se približi i našao je blizinu na sedždi, pa je skrenuo pažnju na osobine i tražio utočište kod jednih od drugih, jer i zadovoljstvo i srdžba jesu osobine. Zatim se njegova bliskost Allahu, dž.š., još više povećala i obuhvatila prvu blizinu, pa se podigao prema samom Biću i rekao: „Utječem se Tebi od Tebe.“ Onda je njegova blizina Gospodaru još više porasla, gdje se postidio, na toj širini bliskosti, tražiti utočište, nego je pribjegao pohvali, pa ju je iskazao riječima: „Ne mogu Ti iskazati pravu pohvalu“, a onda znajući da je to manjkavost rekao: „Ti si onakav kako si sam Sebe pohvalio.“ Ovakve se misli javljaju onima koji su zagospodarili srcem. Potom ona imaju dubine iza ovoga, a to je razumijevanje smisla blizine i njeno isključivo vezivanje za sedždu, te značenje traženja utočišta jednom osobinom od druge, i Njime od Njega. Tajne su ovoga brojne. Na ovo ne ukazuje vanjsko tumačenje, ali ovo nije ni oprečno vanjskom tumačenju nego ga samo upotpunjuje i to je stizanje preko vanjštine do srži. Ovo što smo naveli jeste s ciljem razumijevanja unutarnjih značenja, a ne s ciljem da bude oprečno vanjskom značenju, a Allah najbolje zna.

Izvor: Ebu Hamid el-Gazali, Ihjau ulumid-din (Oživljavanje vjerskih znanosti), knjiga 2, Bookline d.o.o., prijevod djela: grupa prevodilaca, Sarajevo, 2004, str. 279–300.